Između Livijeve povijesti, Alessandrine geografije i vlastitih uspomena, grad koji mi je nekoć bio samo kaotičan počeo je dobivati smisao.
U Napulj nisam došao zbog Napulja. Barem ne prvenstveno. Cijelo putovanje nastalo je zbog Anite Rachvelishvili. Nekoliko mjeseci ranije slušao sam je u Madridu kao Azucenu u Trubaduru, a nakon toga napravio ono što obično napravim kad me nešto dovoljno zaintrigira: otvorio sam njezin raspored nastupa. Među datumima je bio recital u Teatru di San Carlo. Ulaznica je koštala pedesetak eura, San Carlo mi je ionako odavno bio na popisu i prvotna ideja bila je vrlo jednostavna — doći u Napulj na jednu noć.
Naravno, nije ostalo na tome.
Sletio sam u Napulj, otišao u Casertu, zatim na Capri i tek se onda vratio u grad na koncert. Caserta se pretvorila u zasebnu priču, Capri u vrlo dobar dodatak putovanju, ali razlog zbog kojeg se sve to uopće našlo na istom itineraru bio je jedan mezzosopran i jedna večer u San Carlu.
S Caprija sam 2. listopada krenuo katamaranom u 14:50 i sišao na Molo Beverello. Još kod planiranja gledao sam jeftinije hotele izvan Marriotta, a neko vrijeme razmišljao čak i o Pompejima kao bazi. Sve je bilo izvedivo, ali bi svaka jeftinija varijanta značila još jedan transfer, kofer koji treba negdje ostaviti, raniji checkout ili nepotrebno gledanje na sat baš na dan zbog kojeg sam krenuo na put.
Renaissance Naples Hotel Mediterraneo koštao me 494 eura za jednu noć. Nije malo, ali San Carlo bio je na nekoliko minuta hoda, a kao Bonvoy Platinum mogao sam računati na late checkout. Dobio sam ga do 16 sati, zajedno s upgradeom iz obične sobe u veliki jednosobni apartman. Fotografija kategorije u aplikaciji malo me navela da očekujem pogled prema moru; umjesto mora dobio sam susjedne zgrade. Apartman je, međutim, bio velik, nov i vrlo ugodan, pa bi ozbiljno kukanje zbog pogleda već bilo pomalo bezobrazno.
Malo sam se odmorio, presvukao se i otišao u San Carlo.
O Aniti ovdje namjerno neću previše. Madrid, Napulj i glas zbog kojeg je cijelo putovanje nastalo zaslužuju vlastitu priču. Za ovu je dovoljno reći da sam se nakon koncerta prema hotelu vraćao potpuno siguran da je put već imao smisla.
Pet metara koje večera nije smjela prijeći
U Renaissance sam se vratio pješice i otišao ravno na rooftop. Plan je bio jednostavan: večera i pogled na noćni grad.
Hotelski Food & Beverage odjel imao je nešto složeniju koncepciju prostora. Na krovu su restoran i bar, ne u dvije zgrade ni na različitim katovima, nego praktički jedan uz drugi. Restoran ima svoj meni i svoje osoblje, bar svoj meni i svoje osoblje, a između njih se očito nalazi nevidljiva državna granica preko koje tanjur hrane nema pravo prolaska.
Htio sam sjediti vani, ali hranu iz restorana vani nije bilo moguće dobiti. To bi možda imalo više smisla da je restoran bio pun; bila su zauzeta možda dva stola, a ni bar nije patio od gužve. Bio sam spreman naručiti cijelu večeru i po njihovim cijenama bez problema ostaviti stotinjak eura, no spoj njihove hrane i njihova stola udaljenog pet metara pokazao se organizacijski neizvedivim.
Kasnije sam se čak dopisivao s hotelom jer sam mislio da sam nešto krivo shvatio. Nisam. Ljubazno su mi objasnili da restoran i bar vode različiti timovi i da je tako organiziran njihov F&B — vrlo učinkovita studija slučaja kako gosta koji želi potrošiti više nagovoriti da potroši manje.
Odabrao sam terasu, Margheritu i njihov autorski koktel nalik Old Fashionedu. Ni pizza ni koktel nisu bili nešto zbog čega bih se vratio u Napulj, ali bili su sasvim pristojni, a osvijetljeni Castel Nuovo preko krovova odradio je ostatak posla.
Sljedećeg jutra ponovno sam se popeo na rooftop na doručak i otkrio da su se restoran i bar preko noći čudesno spojili u jednu cjelinu. Doručak je bio korektan; organizacijsko uskrsnuće prostora bilo je zanimljivije.
Tri načina gledanja istoga grada
Za taj dan imao sam tri potpuno različita plana.
Ujutro će me Livio provesti kroz najstariji Napulj. Njega nisu previše zanimale znamenitosti kao izdvojeni objekti; pokušavao je objasniti kako su Grci, religija, migracije, obitelj, smrt, glazba, ulica i kaos završili u istom gradskom mentalitetu.
Između dviju tura vratit ću se sam mjestima koja sam pamtio iz prvog dolaska: lungomareu, Castel dell’Ovu, restoranu Antonio e Antonio, Excelsioru i monumentalnom središtu.
Poslijepodne će me Alessandra uspinjačom odvesti na Vomero i zatim pješice spustiti kroz sasvim drugi presjek Napulja — od gotovo praznih ulica građanskog Liberty grada, preko vidikovaca i Petraia, do sitnih stanova, balkona, užadi i tržišne vreve Quartieri Spagnoli i Pignasecce.
Tek kad su se ta tri pogleda spojila, grad mi je počeo izgledati manje kao slučajna nakupina svega.
Livio i sirena koja nije Mala sirena
Livio nas je čekao na Piazza Bellini. Koliko sam razumio, arheolog je i profesor, ali vrlo brzo postalo je jasno da mu je od svih akademskih kvalifikacija važnije jedno drugo svojstvo: on je Napuljac.
Trg mu je bio idealna početna pozornica. Usred današnjega grada leže ostaci grčkih zidina, pa je vrlo brzo završio kod Partenope, Neapolisa i osnivačkog mita.
Na sirenama se zadržao dovoljno dugo da nam bude jasno kako to neće biti samo usputna legenda. Najprije je trebalo riješiti što kome znači riječ „sirena“. Dancu će, tvrdio je, na pamet pasti Andersenova Mala sirena: riblji rep, nesretna ljubav i romantična tuga. Grčke sirene nisu bile tako bezazlene. U antičkim prikazima imaju ptičje tijelo i žensku glavu, a pjesmom privlače mornare koji zbog njih zaboravljaju kamo su krenuli. Tko im se približi, više se ne vraća kući.
Odisej je njihovu pjesmu ipak htio čuti. Posadi je začepio uši voskom, a sebe dao vezati za jarbol i unaprijed naredio da ga ne odvežu, koliko god to poslije tražio. Mornari su veslali ne čujući ništa; on je slušao, ali vezan nije mogao zaustaviti brod ni otići prema sirenama. Tako su prošli pokraj njih i preživjeli.
Kasnija predaja, uz koju se veže napuljski osnivački mit, priči daje nastavak. Tri sirene, poražene jer nisu uspjele zaustaviti Odiseja, bacile su se u more. Jedna od njih bila je Partenope. Njezino je tijelo more donijelo do obale današnjeg Napulja, u predjelu oko Pizzofalconea i Castel dell’Ova. Ondje je, prema legendi, pokopana, a uz njezin se grob veže nastanak naselja koje je nosilo njezino ime. Zato Partenope pripada priči o podrijetlu Napulja, a nije samo sirena koju je netko zgodno smjestio uz more.
Mit i povijest tu se dodiruju, ali nisu isto. Starije grčko naselje doista se zvalo Partenope; kasnije je istočnije nastao Neapolis, doslovno „novi grad“, iz čijeg se imena razvio današnji Napoli. U njegovoj smo jezgri sada stajali. Liviju su, međutim, od samog naziva bili zanimljiviji glas koji privlači i opasnost koju pritom zanemaruješ. Za nekoga tko je u Napulj došao zbog glasa jedne pjevačice, početak sa sirenom nije bio sasvim promašen.
Usporedba s Danskom služila mu je i kao upozorenje: ne unosite u Napulj vlastite predodžbe pa se onda čudite što ih grad ne poštuje. Ono što je jednom čovjeku romantična priča, drugome je priča o smrti; ono što turist vidi kao nered, nekome je sasvim uobičajen način života. Takvim će nas usporedbama vraćati na zemlju cijelo jutro.
Kasnije je, govoreći o zaobilaženju pravila, improvizaciji i onome što je otprilike nazvao „mini kriminalom“, zaključio da će Hrvat ili Indijac takve stvari intuitivno razumjeti bolje od Danca. Kao Hrvat nisam bio potpuno siguran jesam li upravo uključen u toplu mediteransku obitelj ili blago uvrijeđen. Vjerojatno pomalo oboje.
Grad koji stoljećima ne prestaje koristiti istu kartu
Od grčkih zidina Livio je prešao na ono što će se provlačiti kroz cijelo jutro: u Napulju nova epoha nije nužno značila novi početak. Graditelji su koristili zatečene zidove, putove i parcele, mijenjali zgrade i njihove namjene, a sljedeća je vlast preuzimala prostor koji je već imao dugu biografiju. Zato se povijest ovdje ne pokazuje samo u pojedinim spomenicima nego i u tome kako je grad složen.
U nekoliko stotina metara susretnu se grčki zid, srednjovjekovna crkva, aragonski ili španjolski trag, barokna palača, Liberty i sasvim moderna zgrada. Livio je između njih prelazio s lakoćom čovjeka kojemu je sve to jedna priča. Mene je zanimalo i gdje točno stojimo, pa sam vodio bilješke kao štreber dok je on već objašnjavao sljedećih nekoliko stoljeća.
Najkorisnije mi je bilo shvatiti da ni uske ulice nisu nastale sasvim slučajno. Spaccanapoli i Via dei Tribunali dva su gotovo paralelna pravca koji približno u smjeru istok–zapad presijecaju antičku jezgru. Prvi prati donji antički dekuman, drugi glavni, a kratke poprečne ulice povezuju ih poput prečki. Iza skutera, štandova i ljudi koji se mimoilaze još se može prepoznati pravokutna mreža grčkoga Neapolisa, koju je preuzeo rimski grad, a velikim dijelom naslijedio današnji.
Odjednom mi je bilo lakše odvojiti dvije stvari: raspored grada i sve ono što se u njemu istodobno događa. Raspored ima logiku staru više od dvije tisuće godina. Kaos koji vidim uglavnom je život koji se po toj staroj karti još uvijek kreće.
Livio je pritom stalno vraćao pogled na zidove. Grad je postao i slikarsko platno. Po starim fasadama, vratima i komadima otpale žbuke nižu se crteži, naljepnice, političke poruke, sveci, lubanje i Maradona. Jedna je slika nalijepljena preko druge, nešto je poderano, nešto dopisano. Na istoj površini zajedno ostaju i kamen od prije nekoliko stoljeća i nečija sasvim današnja potreba da nešto kaže.
To je itekako naglašavao: gledamo li samo arhitekturu, propuštamo ono što stanovnici upravo rade s njom. Nije svaki natpis umjetničko djelo, ali ni svaki oslikani zid nije tek upropaštena kulisa za turističku fotografiju. Na tim se zidovima vidi koga grad slavi, čega se boji, kome se ruga i za koga navija. Povijest koju je Livio objašnjavao nije završila prije nego što smo mi stigli.
Via Toledo: palača sprijeda, drugi grad straga
Via Toledo Liviju je služila za objašnjenje drukčijih slojeva: onih društvenih. Prema velikoj ulici okrenuta su reprezentativna pročelja palača, namijenjena pokazivanju novca, moći i položaja. Iza njih, prema padini i Quartieri Spagnoli, prostor se steže. Ondje je smještao manje stanove posluge i pučkih slojeva, iza lica grada koje se pokazivalo svijetu.
Bogati i siromašni zato nisu nužno živjeli kilometrima jedni od drugih. Ponekad ih je dijelila stražnja strana iste palače. Ta blizina nije značila jednakost: netko je imao reprezentativne sobe prema glavnoj ulici, a netko mnogo manje prostora iza njih. Ali značila je da različiti svjetovi nisu mogli sasvim izbjeći jedan drugoga. Za razumijevanje grada trebalo je pogledati i iza pročelja.
U taj je razgovor uveo caffè sospeso. Platiš dvije kave, popiješ jednu, a druga ostaje unaprijed plaćena nepoznatoj osobi koja si je možda ne može priuštiti. Ne biraš kome će otići i ne čekaš zahvalnost; između tebe i onoga tko će je popiti stoji samo šank. Liviju je to bio primjer solidarnosti koja se odvija usput, na mjestu na kojem se ljudi ionako susreću.
Jedna plaćena kava, naravno, neće izbrisati razliku između palače i skučenog stana iza nje. Ali nakon priče o njihovoj blizini taj mi je običaj bio razumljiviji. Nije riječ samo o gostoljubivosti prema turistu nego o tome da u svakodnevici postoji i netko drugi, čije ime ne moraš znati da bi za njega nešto ostavio.
Napulj koji je otišao u New York
New York se u Livijevu pričanju stalno vraćao.
Velika emigracija Napuljaca prema Sjedinjenim Državama za njega nije bila fusnota nego nastavak grada na drugoj strani Atlantika. Ljudi su sa sobom nosili jezik, hranu, svece, glazbu i obiteljske obrasce. San Gennaro završio je na Mulberry Streetu, napuljska kuhinja dobila je vlastiti američki život, a migrantske zajednice sačuvale su neke starije dijalektalne i kulturne značajke koje su se u samom Napulju nastavile mijenjati.
Livio je to pojednostavljivao tvrdnjom da se u New Yorku još može čuti „stari napuljski“. To ne bih shvatio doslovno, ali poanta mi je bila zanimljiva: grad nije samo primao utjecaje. Dio vlastitog identiteta izvozio je i ostavljao da se drugdje razvija vlastitim putem.
Zato mu je odgovarala i Piazzetta Nilo. Usred kršćanskog i talijanskog Napulja nalazi se antička statua boga Nila. Ondje su u rimsko doba živjeli trgovci i pomorci povezani s Aleksandrijom, dovoljno brojni da su ostavili vlastiti kult i vlastiti komadić Egipta u središtu grada.
Nekad su Aleksandrijci dolazili u Napulj. Puno kasnije Napuljci su odlazili u New York. Grad je očito vrlo dugo živio u oba smjera.
Glazba, a onda ipak Maradona
Livio je nogomet volio dovoljno da je bilo jasno da ćemo prije ili poslije završiti kod Maradone, ali prvo je govorio o glazbi.
Napulj je stoljećima bio jedno od velikih europskih glazbenih središta, a njegovi povijesni konzervatoriji razvili su čitavu napuljsku školu. Glazbeno obrazovanje ovdje nije počelo kao luksuz aristokracije: stari konzervatoriji izvorno su bili povezani sa skrbi za siromašnu i napuštenu djecu, a glazba je postupno postala njihov najvažniji sadržaj.
Bellini je u Napulju studirao, a njegovo ime nosi i trg na kojem smo započeli turu. Livio ga je u svojem naletu gotovo unaprijedio u ravnatelja, ali bit njegove priče nije bila pogrešna. U gradu koji ima San Carlo opera nije izdvojena ceremonija za turiste. Glazba je dio identiteta, kao ulica, hrana i vjera.
A onda je, naravno, stigao i Maradona.
Za Livija njegova pozicija u gradu nije bila samo nogometna. Dok smo prolazili pokraj murala i drugih tragova njegova kulta, izjavio je bez naročite potrebe za nijansiranjem:
Maradona is Jesus.
Meni je tu bilo malo teže sudjelovati u kolektivnoj emociji jer nogomet ne volim. Ali upravo zato sam Maradonu možda lakše vidio kao još jedan lokalni kult, gotovo paralelan svijetu svetaca o kojem je Livio već dugo govorio. U gradu koji bez problema spaja relikvije, praznovjerje, ulično slikarstvo i svakodnevicu, ni nogometaš koji dobije vlastite oltare zapravo nije toliko iznenađujuć.
Matrijarhat koji me više podsjećao na Primorje nego na Feničane
Onda je Livio odlučio objasniti napuljsku obitelj.
Kod njega je vrlo brzo stigao do riječi „matrijarhat“. Baka je središte sustava, žena kontrolira kućni novac, muškarac preda plaću i zatim dobije svoj džeparac. On je taj obrazac bez mnogo oklijevanja povezao s nekakvim grčkim i feničkim nasljeđem.
Tu mu baš nisam sve kupio.
Dok je Livio tražio antičke korijene napuljskog matrijarhata, meni je njegov opis postajao sve manje egzotičan. Za dobar dio toga nisu mi trebali ni Grci ni Feničani. Dovoljno je bilo sjetiti se našeg Primorja i obitelji u kojima se možda formalno zna tko je glava kuće, ali se vrlo dobro zna i tko zapravo drži svakodnevni sustav na okupu.
To je bio jedan od trenutaka kada mi se Napulj činio čudnim i vrlo poznatim istodobno.
Memento mori, ali nemoj zaboraviti živjeti
Smrt mu je bila druga velika tema, ali nije se zaustavljao na tome tko je pokopan u kojoj crkvi. Govorio je o kriptama, zajedničkim grobovima i anime pezzentelle, anonimnim, napuštenim dušama za koje se više nema tko moliti. U napuljskoj pučkoj tradiciji takvu se dušu moglo simbolično prihvatiti kroz brigu o bezimenoj lubanji: odabrati je, urediti joj mjesto, donijeti cvijeće ili zapaliti svijeću i moliti za njezin mir.
Odnos je išao u oba smjera. Živi su molitvom trebali pomoći duši da se oslobodi patnje u čistilištu, a zauzvrat su od nje tražili pomoć u vlastitim nevoljama. Netko tko je umro nepoznat tako je dobivao osobu koja ga se sjeća, a živi čovjek nekoga kome se može obratiti. Lubanja više nije bila samo sablasni predmet nego gotovo član kućanstva s posebnom adresom. To je bilo mnogo konkretnije od opće tvrdnje da Napuljci imaju „poseban odnos prema smrti“.
Livio je taj odnos povezivao s nesigurnošću života u gradu koji pamti erupcije, potrese i epidemije. Kad bi spomenuo opasan život, nije nužno govorio o kriminalu. Vezuv je i bez njega bio na horizontu. U takvoj priči potreba za zaštitom ne završava zaključavanjem vrata, nego se nastavlja molitvama, zavjetima i sasvim osobnim dogovorima sa svecima.
Njegova brojka bila je 52: toliko je patrona i suzaštitnika povezivao s Napuljem. Izgovarao ju je s podsmijehom, kao da gradu s toliko mogućih nevolja jedan svetac očito ne bi bio dovoljan. Ali iza šale ostajala je ozbiljnija stvar. Zazivanje zaštitnika za njega je bilo i praznovjerje kojem se može rugati i dio grada kojem pripada.
Memento mori — sjeti se da ćeš umrijeti — zato u njegovu pričanju nije značilo da ostatak života treba provesti gledajući u grob. Na zidu koji sam fotografirao pojavljuje se drukčija poruka: memento vivi. U tom je kontekstu čitam kao „sjeti se živjeti“. Nije slučajno što se podsjetnik na život nalazi uz prizore smrti: jedno drugome daje težinu. Ako vrijeme nije neograničeno, nemoj se ponašati kao da će pravi život početi tek kad sve ostalo dovedeš u red.
Ta mi je mala ulična poruka ostala kao sažetak onoga što je pokušavao objasniti. Sjeti se mrtvih, pobrini se za svoje, zatraži pomoć od koga već vjeruješ da je može dati — ali nemoj pritom zaboraviti živjeti.
Piazza San Domenico: kad povijest promijeni namjenu prostora
Na Piazza San Domenico Maggiore religija je prestala biti samo pitanje vjerovanja i postala pitanje prostora i moći. Livio nam nije pokazivao tek kafiće koji imaju sreću nalaziti se nasuprot lijepoj crkvi. Upućivao je na lokale u prizemlju same građevne cjeline San Domenica, uz dio crkve okrenut trgu. Barovi su smješteni u crkvenom prostoru, a ne samo pokraj njega.
To ne znači da konobar danas poslužuje za nekadašnjim glavnim oltarom. Crkveni kompleks obuhvaćao je i prostore izvan same crkvene dvorane, a upravo je njihovu prenamjenu Livio htio da primijetimo. Iznad lokala ostaju veliki stari zidovi, prozori i balkoni; dolje su ulazi, stolovi i sasvim svjetovni poslovi. Bez njegova objašnjenja to bih vjerojatno pogledao kao još jedan slikovit napuljski spoj.
On ga je povezao s francuskim i napoleonskim razdobljem, ukidanjem redova i oduzimanjem dijela njihove imovine. Sekularizacija je u toj priči imala vrlo opipljivo značenje: prostori koji su služili redovničkoj zajednici prelazili su u druge ruke i dobivali druge namjene. San Domenico kroz svoju je povijest doista prolazio kroz takve promjene; dijelovi kompleksa služili su i školstvu, sudu i drugim javnim potrebama. Današnji barovi nisu nastali jednim Napoleonovim potezom pera, ali pripadaju prizoru u kojem crkveni sklop više nema samo crkvenu funkciju.
Livijeva poanta bila je da se povijest vlasti može čitati i iz toga tko smije koristiti neku prostoriju. Nije potrebno srušiti crkvu da bi joj se promijenio odnos s gradom. Dovoljno je da dio prostora koji je nekoć kontrolirala počne služiti posve drugim ljudima i poslovima. Zato su ga prizemlja zanimala koliko i monumentalni zidovi iznad njih.
Banksy: pištolj na mjestu aureole
Na Piazza dei Girolamini, uz Via dei Tribunali, došli smo do Banksyjeve Madonne con la pistola. Rad je izveden šablonom, tehnikom po kojoj je Banksy poznat: umjesto razrađenoga prizora, nekoliko jasno prepoznatljivih oblika i jedan detalj koji im promijeni značenje.
Gospa podiže pogled prema nebu. Držanje i odjeća pripadaju poznatom svijetu sakralnih slika, ali iznad glave nalazi joj se pištolj. Ne drži ga u ruci i ne prijeti njime. Oružje je postavljeno ondje gdje očekujemo aureolu, znak svetosti. Upravo zato prizor uznemiruje više nego što bi uznemirivala obična slika naoružane osobe: pištolj je zauzeo sveto mjesto.
Jedno je čitanje spoj pobožnosti i nasilja, uključujući religioznost ljudi koji se bave kriminalom. Drugo u slici vidi napetost između zaštitničke Gospe i prijetnje koju donosi oružje. Ne treba od toga praviti jednu jedinu, konačnu Banksyjevu poruku, ali nakon Livijevih priča o zaštitnicima grada ta zamjena više nije djelovala kao nasumična provokacija. Kome se obraćaš za zaštitu i čemu zapravo vjeruješ da te može zaštititi nisu uvijek isto pitanje.
Na mojoj se fotografiji vidi i ono što reprodukcija samog crteža lako izgubi: zaštitno staklo, naljepnice na okviru i odrazi okolnih fasada preko Gospe. Slika je ostala na ulici, ali je izdvojena i zaštićena kao nešto vrijedno čuvanja. Nakon jutra provedenog među svetim slikama, pučkim vjerovanjima i njihovim ironičnim inačicama, bilo mi je zanimljivo gledati i jednu provokaciju koja je dobila gotovo vlastitu malu vitrinu.
San Lorenzo: cijeli Napulj u jednoj adresi
Kod San Lorenza Maggiore trebali smo ući, ali nismo mogli jer je bilo vjenčanje. Livio je i taj zastoj uklopio u ono što nam je već pokušavao objasniti: napuljske crkve nisu samo znamenitosti koje netko otvara turistima. Grad ih još uvijek koristi za vlastiti život.
Govoreći o tome što Napuljcima znači više od formalne važnosti katedrale, spominjao je i Santa Chiaru i Gesù Nuovo. To sam razumio kao razliku između crkvene hijerarhije i lokalne pripadnosti. Katedrala ima svoje mjesto u sustavu Crkve, ali nečiji odnos prema drugoj crkvi može biti mnogo osobniji: vezan uz kvart, obitelj, sveca kojem se obraća ili obred koji je ondje obilježio njegov život. Takva se važnost ne može pročitati iz naziva na pročelju.
San Lorenzo uz vjersku ima i vrlo konkretnu građansku povijest. U njegovu se samostanskom kompleksu nalazilo sjedište gradske uprave, u kojem su se čuvali gradski spisi. Nije, dakle, riječ samo o mjestu na kojem se molilo nego i o prostoru iz kojeg se upravljalo Napuljem. Veza crkvenih zgrada s gradom ovdje ima mnogo dužu povijest od današnjih turističkih obilazaka.
Još dublje, doslovno pod kompleksom, nalaze se ostaci antičkoga grada i rimske tržnice, macelluma. To je područje nekadašnjega javnog i trgovačkog središta, povezano s grčkom agorom i rimskim forumom. Iznad antičkih ostataka nastao je kršćanski, a zatim srednjovjekovni crkveni kompleks. Na istom su se mjestu kroz stoljeća prepletali trgovina, gradski poslovi i vjera.
Zato sam Livijevo inzistiranje da su te crkve „napuljske, a ne Papine“ čuo prije svega kao tvrdnju o pripadnosti, ne kao objašnjenje njihova pravnog statusa. Govorio je o prostorima koje stanovnici doživljavaju kao dio vlastite zajednice, a ne kao udaljenu instituciju koja im je odozgo dodijeljena. Sam broj povijesnih slojeva to ne objašnjava; važnije je što su ljudi u tim prostorima radili i što u njima još uvijek rade.
Toga dana netko se u San Lorenzu ženio, a naša je grupa ostala vani. Za razumijevanje onoga o čemu je Livio govorio to je bilo korisnije od još jednog podatka o starosti crkve. Mi smo došli razgledavati tuđu povijest; netko je unutra upravo stvarao vlastitu.
San Gennaro je naš
Duomo je ipak bio završnica, ne toliko zbog same građevine koliko zbog čovjeka bez kojeg se nakon Livijeva jutra Napulj nije mogao završiti.
San Gennaro, biskup i mučenik iz vremena Dioklecijanovih progona, postao je mnogo više od povijesnog sveca. Napuljci s njim imaju gotovo osobni odnos, a Livio je stalno ponavljao jednu formulaciju:
On je naš. Nije Papin.
Iza njegove provokacije postoji sasvim konkretna posebnost. Cappella del Tesoro di San Gennaro nalazi se unutar Duoma, ali kapelom i blagom stoljećima upravlja laička Deputazione, povijesno povezana s gradom. San Gennaro u Napulju zato doista ima snažnu građansku dimenziju koja ga razlikuje od običnog „sveca u crkvi“.
Tu je i krv u ampulama koja se nekoliko puta godišnje iznosi pred vjernike i, prema tradiciji, ukapljuje. Ako se to ne dogodi, Napulj u tome tradicionalno ne vidi naročito dobar znak.
Livio je pričao i o erupciji Vezuva te svecu koji podiže ruku, odnosno dlan, prema vulkanu i štiti grad. A nakon što je cijelu priču vrlo ozbiljno razložio, naravno da je morao dati naslutiti kako možda netko ipak malo pomogne da krv postane tekuća.
Livijevo nevjerovanje imalo je, međutim, zanimljivu praktičnu stranu. Tvrdio je da u praznovjerje ne vjeruje, a nosio je onaj „feferon“, cornicello, mali roščić koji se tradicionalno smatra zaštitom od uroka. Religiji se stalno rugao, ali bi na ulazu u crkvu uredno skinuo kapu. Kapa je, naravno, mogla biti stvar poštovanja, a privjesak navike; nisam mu namjeravao mjeriti vjeru po tome što nosi. Ipak, bilo mi je zabavno gledati čovjeka koji se toliko trudi ograditi od praznovjerja, a svoj talisman svejedno nosi sa sobom. Meni je to više govorilo o pripadnosti nego o dosljednosti. Mogao je sumnjati u čuda i ismijavati običaje, ali se iz vlastitoga grada zbog toga očito nije namjeravao ispisati.
Svjetlo koje Livio nije uspio pokvariti
Meni je od svih crkvenih priča ostao jedan sasvim drugi prizor.
Kroz prozor je u unutrašnjost ušlo izrazito toplo, žućkasto svjetlo. Nije ravnomjerno osvijetlilo prostor; činilo se gotovo materijalnim, kao da se kroz tamniju unutrašnjost spustio zaseban stup svjetlosti.
Bilo je gotovo mistično.
Nakon nekoliko sati s čovjekom koji je mistiku sustavno pokušavao rastaviti na sastavne dijelove, činilo mi se kao vrlo dobro tempirana mala provokacija.
Nisam ga pitao za objašnjenje.
Od Piazza Bellini do Duoma
Kad smo se rastali pred Duomom, pokušao sam u glavi posložiti jutro. Krenuli smo od grčkih zidina na trgu Piazza Bellini, prošli kroz staru jezgru oko Spaccanapolija i ulice Via dei Tribunali, zastali na trgu Piazza San Domenico Maggiore i kod kipa Nila. Tu su bile i radionice u ulici San Gregorio Armeno, San Lorenzo u koji zbog vjenčanja nismo ušli te Banksyjeva Gospa s pištoljem. Završili smo u Duomu, kod San Gennara. Tako je, kad sam na trenutak odvojio mjesta od svih Livijevih priča, naše jutro ipak dobilo sasvim preglednu putanju.
Najkorisnije mi je bilo shvatiti što povezuje ta mjesta. Ulice kojima smo se probijali još slijede antički raspored; stari crkveni prostori dobivaju nove namjene, a zidovi nove slike. Povijest ovdje stalno dijeli prostor sa sadašnjošću. Jasnije mi je postalo i Livijevo inzistiranje na pripadnosti gradu: od kave koju platiš nepoznatome do crkve u kojoj se netko upravo vjenčava i sveca kojega Napuljci smatraju svojim. U njegovu tumačenju i Maradona pripada tom osjećaju zajedništva, koliko god mene nogomet ostavljao ravnodušnim.
Nisam zato prihvatio baš svaku njegovu teoriju, a i dalje bih volio da je uz njih češće izgovarao imena ulica. Ali sada sam imao konkretnije razloge da se u njih vratim: pogledati iza pročelja, zastati pred oslikanim zidom ili ući u crkvu koju smo morali preskočiti. Nisam poznavao cijeli Napulj nakon jednoga jutra, ali ovaj dio više mi nije bio sasvim stran. Grad mi je djelovao sigurnije nego pri prvom dolasku i sada sam ga želio istraživati i sam.
Moj prvi Napulj
Do druge ture imao sam nekoliko sati i odlučio sam ih potrošiti na nešto što nije bilo klasično razgledavanje. Htio sam ponovno pronaći svoj prvi Napulj.
Pri prethodnom posjetu odsjeo sam u Excelsioru i jeo u Antonio e Antonio na lungomareu. Prvo sam planirao sve napraviti pješice, ali brzo sam shvatio da bih time potrošio vrijeme koje nisam imao, pa sam uzeo taksi prema moru.
Ponovno sam fotografirao Castel dell’Ovo i obalu, nekoliko minuta samo gledao prostor koji sam poznavao sa starih fotografija, a zatim sjeo u Antonio e Antonio s vrlo jasnom namjerom da pojedem pizzu.
Naručio sam njihovu Antonio e Antonio. Onda sam na meniju vidio parmigianu.
Nakon Sicilije to mi je postalo jedno od omiljenih jela, pa je ručak završio pizzom, parmigianom i trima limunadama. Desert mi je još uvijek izgledao privlačno, ali više nisam mogao ozbiljno razmišljati kamo bih ga smjestio.
Prošetao sam do Excelsiora, nisam ulazio, napravio fotografiju i nekoliko trenutaka samo gledao hotel u kojem sam nekoć odsjeo. Odatle sam krenuo preko Piazza del Plebiscito, uz San Carlo i dalje prema Renaissanceu.
Tek kasnije, gledajući stare fotografije, shvatio sam da sam toga dana ponovio više prvog Napulja nego što sam namjerno planirao. I na prvom sam se putovanju uspinjačom popeo prema Vomeru.
A upravo me ondje čekala Alessandra.
Uspinjačom u novi Napulj
S Alessandrom sam se sastao kod donje stanice Funicolare Centrale, u Augusteu. Zajedno smo se uspinjačom odvezli do Piazza Fuga na Vomeru i ondje krenuli pješice.
Promjena je bila gotovo brutalna.
Ujutro sam s Livijem hodao po antičkom rasteru kroz ulice pune ljudi, trgovina, crkava, skutera, glasova i mirisa. Gore je odjednom bilo prostora, zraka i gotovo nevjerojatno malo ljudi.
Alessandra je razvoj Vomera povezivala s krajem 19. stoljeća i epidemijom kolere 1884. Njezina verzija bila je jednostavna: imućniji su htjeli pobjeći iz zbijenog donjeg grada prema zdravijem, prozračnijem brdu, a nakon epidemije ubrzano se razvija novi rezidencijalni Napulj.
Povijest je, naravno, malo složenija od jedne rečenice, ali na ulici je njezino objašnjenje bilo vrlo uvjerljivo.
Prvi sloj Vomera kojim smo prolazili djelovao je gotovo stilski homogen.
Liberty.
Meni su neke od tih kuća na prvi pogled izgledale gotovo kao Art Deco u zemljanim tonovima, samo s puno više cvijeća i organskih ukrasa. Alessandra ih je uporno nazivala Liberty, pa sam tek poslije shvatio da me zapravo zbunio naziv. Talijanski stile Liberty pripada Art Nouveauu, a ime je dobio po londonskoj trgovini Liberty & Co., čiji su dekorativni predmeti snažno utjecali na talijanski ukus. Art Deco dolazi nešto kasnije i geometrijskiji je; ono što sam gledao na Vomeru pripadalo je svijetu floralnih motiva, zakrivljenih linija i kovanog željeza.
Na jednoj kući to bi bio detalj. Ovdje je čitav gradski sloj izgledao tako.
Kad Liberty prestane, a ljudi još ne počnu
Kako smo nastavili, ukrasi su postupno nestajali. Pojavljivale su se jednostavnije, modernističkije zgrade, s ravnijim linijama i manje dekoracije, ali i dalje gotovo bez ljudi.
To mi je možda bilo najčudnije. Nakon jutra provedenog u dijelu grada u kojem sam se stalno nekome sklanjao, čekao da prođe skuter ili pazio da ne stanem pred nečiji štand, gornji Napulj djelovao je kao da je otišao na godišnji.
Onda su se zgrade razmaknule i grad se otvorio prema zaljevu.
Vezuv s jedne strane, more ispod, a u daljini Capri.
Alessandra je pokazivala obalu i usput spomenula napuljske plaže na kojima se pristup naplaćuje. To je bio jedan od trenutaka kada je vodička neutralnost potpuno nestala. Očito ju je to ozbiljno živciralo. More je doživljavala kao gradsko, pa joj ideja da mu se pristup pretvara u privilegiju ovisnu o novčaniku nije bila simpatična.
I onda smo krenuli nizbrdo.
Tuf, lavični kamen i kabeli preko fasade
Alessandra je grad mnogo više od Livija objašnjavala kroz materijal.
Napulj je grad tufa i tamnog lavičnog kamena.
Tuf je vulkanski kamen kojim je izgrađen velik dio povijesnoga grada. Pokazivala mi je kabele provedene po vanjskim zidovima i objašnjavala da se stare zidove od tufa ne želi nepotrebno štemati i rezati zbog instalacija. Prema njezinu objašnjenju, jednom kada se naruši cjelovitost zida, mogu se pogoršati njegova statička i seizmička svojstva.
Ne bih iz toga radio opći građevinski zakon, ali nakon toga su vanjski kabeli prestali izgledati samo kao tipično južnjačko improviziranje.
Drugi materijal bio je tradicionalni napuljski basolato, tamni lavični kamen kojim su popločane mnoge ulice. Alessandra ga nije naročito romantizirala. Ljeti upija toplinu i, kako je rekla, pretvara grad u pećnicu; kada se smoči, postaje neugodno klizak.
Na fotografiji mi je to samo lijepi stari kamen. Kad ga osjetiš pod nogama po vrućini ili kiši, dobije sasvim drugu osobnost.
Petraio mijenja grad
Salita del Petraio bila je mjesto na kojem je elegantni gornji Napulj počeo pucati.
Nestajale su vile i rezidencijalna distanca, kuće su postajale gušće, pojavljivalo se više ljudi, a stepenice su nas ozbiljnije vukle prema donjem gradu. Imao sam osjećaj da se fizički spuštamo kroz društvene slojeve grada.
Vomero je ostajao iznad nas: više zraka, više prostora, panorame i građanska arhitektura. Niže je grad postajao zbijeniji i javniji.
Na Via Santa Maria Francesca, stepenicama koje se s Corso Vittorio Emanuele spuštaju prema Quartieri Spagnoli, prijelaz je postao još očitiji. Nagib je bio ozbiljniji, kuće bliže jedna drugoj, a privatni život sve vidljiviji s ulice.
Zašto su Quartieri Spagnoli španjolski
Naziv nije turistički nadimak.
Quartieri Spagnoli nastali su u 16. stoljeću, u vrijeme španjolske vlasti, kao gusto izgrađen prostor namijenjen ponajprije smještaju španjolskih vojnika. Via Toledo, nazvana po potkralju Pedru de Toledu, ostala je njihova velika granica prema monumentalnijem gradu.
To je iznenađujuće dobro povezivalo jutarnju i popodnevnu turu. Livio mi je s jedne strane Toleda pokazivao aristokratske palače i antičku jezgru; Alessandra me sada s brda spuštala u gustu mrežu iza njih.
I ovdje je krenula od veličine stanova. Mnogi su mali, a ako je stan malen, život teško može cijeli ostati unutra. Zato stolice izlaze pred vrata, djeca na ulicu, razgovori na balkon, posao u prizemlje.
Ulica postaje dnevni boravak. Dok smo s Alessandrom prolazili kroz Quartieri Spagnoli, to je dobilo i sasvim praktičnu demonstraciju. S jednog od viših katova spustila se plava plastična posuda na užetu. Netko je s ulice u nju stavio hranu, a zatim se vratila prema prozoru. Dostava bez aplikacije i bez dizala.
Tradicionalni ‘o panaro ne mora biti pletena košara: ovdje je isti posao obavljala obična plastična posuda. Nije trebalo silaziti svim tim stubama da bi se nešto preuzelo. Dovoljni su bili otvoren prozor, uže i čovjek dolje koji zna što treba napraviti.
Alessandrina priča o malim stanovima tako se nastavila izvan njihovih zidova. Ulica nije samo prolaz između kuća: s nje se razgovara s katovima, šalje hrana i obavljaju sitni kućni poslovi. Ono što bi se u drukčijoj zgradi odigralo u hodniku ili iza zatvorenih vrata, ovdje smo gledali svi koji smo se zatekli na putu.
Dvije svijeće? Susjed će zapaliti četiri.
U donjim dijelovima grada Alessandra je pokazivala male vjerske niše sa slikama Gospe i svijećama.
Priču je vezala uz dominikanca padre Rocca i napore da se mračne napuljske ulice u 18. stoljeću učine sigurnijima. Religijske slike i svjetla pred njima imale su vrlo praktičan učinak: ljudi će možda razbiti običan fenjer ako im odgovara mrak, ali teže će dirati Madonnu.
Alessandra je toj povijesnoj jezgri dodala tipično napuljsku anegdotu. Ako jedan susjed zapali dvije svijeće, drugi neće ostati na jednoj nego će zapaliti četiri. Prvi će možda odgovoriti sa šest.
I grad je, barem u njezinoj verziji, postajao sve svjetliji zahvaljujući kombinaciji pobožnosti, sigurnosti, taštine i susjedske kompetitivnosti.
Livio se cijelo jutro religiji rugao. Alessandra ju je nekoliko sati poslije pokazivala kao dio urbane infrastrukture.
Zajednica koja zna tko prolazi ulicom
Alessandra je posebno inzistirala na tome da se Quartieri Spagnoli danas ne smiju svoditi na staru reputaciju opasnosti.
Nije tvrdila da problema nema. Govorila je o nečem drugom: o gustoći zajednice. Ljudi poznaju susjede, znaju čije je dijete, čiji je motor, tko živi iznad trgovine i tko je upravo ušao u ulicu. Privatnost je manja nego u modernoj stambenoj zgradi, ali s njom nestaje i dio anonimnosti.
Ta zajednica svoje ljude i štiti.
Kad je to rekla, jutarnji razgovor o Livijevu caffè sospeso povezao mi se s plavom posudom koju sam sada vidio s Alessandrom. Kava ostavljena nepoznatome i hrana podignuta na kat nisu isti običaj, ali u oba slučaja nešto važno događa se izvan četiri zida stana. Njih dvoje grad su objašnjavali različito, a stalno su se vraćali ljudima koji ovise jedni o drugima.
Četiri Napulja u nekoliko kilometara
Negdje tijekom spuštanja počela mi se slagati društvena karta središta.
Gore je Vomero: građanski grad koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća rastao prema zraku, pogledu i većim stanovima, sa svojim Liberty vilama i mirnijim ulicama.
Prema moru su Chiaia i San Ferdinando: elegantniji i reprezentativniji Napulj, lungomare, Plebiscito, San Carlo i velike gradske fasade.
Na padini između Vomera i Via Toledo nalaze se Quartieri Spagnoli i Pignasecca: zbijeni, pučki grad u kojem je stan malen, ulica velika, a privatni i javni život stalno ulaze jedan u drugi.
Istočno od Toleda počinje antička jezgra koju mi je ujutro tumačio Livio: Piazza Bellini, Spaccanapoli, Via dei Tribunali, San Gregorio Armeno, San Lorenzo i Duomo.
Granice nisu čiste i ljudi se, naravno, ne mogu rasporediti u četiri uredne kutije. Ali kao mentalna karta odjednom je funkcioniralo. Via Toledo postala mi je koristan šav u smjeru sjever–jug između Quartieri Spagnoli i stare jezgre, dok unutar same jezgre Spaccanapoli i Via dei Tribunali teku uglavnom poprečno, približno istok–zapad, kao dvije preživjele antičke osi.
Grad je prvi put dobio oblik u glavi.
Pignasecca
Alessandrina tura završila je na Via Pignasecca, kod ribarnice.
To mi je bilo draže nego da je završila na reprezentativnom trgu. Od gotovo praznog Vomera spustili smo se kroz Liberty i modernistički rezidencijalni grad, preko vidikovaca i Petraia, pa sve dublje u strmine, male stanove, ulični život Quartieri Spagnoli i konačno među ribu, trgovce i ljude na Pignasecci.
U dva sata grad je postajao sve gušći, glasniji i javniji.
Manje stran
Nakon Alessandre vratio sam se u Renaissance po kofer, uzeo taksi do Napoli Porta Nolana i ukrcao se na vlak za Pompeje. Na ovom se putovanju više nisam namjeravao vraćati u Napulj.
Nisam iz njega odlazio s idejom da ga sada „razumijem“. Takva bi sigurnost nakon jednog dana bila prilično smiješna.
Livio mi je dao povijesnu i mentalnu kartu grada, Alessandra njegovu fizičku i društvenu kartu, a između njihovih tura vratio sam se mjestima koja su već pripadala mom prvom Napulju.
Kaos nije nestao. Samo više nije izgledao potpuno slučajno.
Kad sam prvi put bio ovdje, uglavnom sam fotografirao grad. Ovaj put postao mi je manje stran i nekako bliži.
Dovoljno da bih ga sljedeći put želio istraživati bez vodiča.
