Rabat je trebao biti tek mjesto za spavanje na putu prema Marakešu. Nekoliko sati kasnije stajao sam među plavo-bijelim ulicama kasbe, gledao prema Atlantiku i shvatio da sam pronašao svoj biser Maroka.
Da me netko prije tog putovanja pitao koja tri marokanska grada želim vidjeti, Rabat se vjerojatno ne bi našao među njima. Fes sam planirao zbog njegove medine, Marakeš se nekako podrazumijevao, a za Rabat nisam imao gotovo nikakvu posebnu ambiciju. U itinerar je ušao iz praktičnog razloga: od Fesa do Marakeša vlakom treba gotovo sedam sati. Nisam imao ništa protiv marokanskih vlakova, barem ne unaprijed, ali sedam sati sjedenja činilo mi se pomalo pretjeranim. Pogledao sam kartu, podijelio put na dva dijela i pronašao grad koji mi je savršeno odgovarao. Za spavanje, naravno.
Na kolodvoru u Fesu čekala me prva vožnja vlakom u Maroku. Kupnja karte prošla je bez problema. Službenik je govorio dovoljno engleskog, što je već bila dobra vijest s obzirom na to da se moje poznavanje arapskog i francuskog može opisati vrlo kratko: praktički ne postoji. S natpisima je zato išlo nešto teže. Srećom, na kolodvoru su bili djelatnici koji su pomagali putnicima, pa sam uz poneku riječ engleskog i dosta pokazivanja rukama pronašao svoj peron. Kolodvor u Fesu nema dimenzije rimskog Terminija. Da ih ima, možda bi moja marokanska željeznička avantura počela nešto manje elegantno.
Kupio sam kartu za prvi razred. Razlika u cijeni bila je mala, a meni Maroko tada još dovoljno nepoznat da sam kao solo putnik imao poneku rezervu. Ne veliku i, pokazalo se, uglavnom nepotrebnu. Ali kad čovjek ima priliku ukloniti barem jednu nepoznanicu malom doplatom, ne vidim razlog da se pravi osobito hrabar. Osim toga, nikada nisam smatrao da samostalno putovanje nužno podrazumijeva odricanje od komfora.
Čim je vlak krenuo, sva moja opreznost vrlo je brzo postala bespredmetna. Smjestio sam se, počeo gledati kroz prozor i prepustio se krajoliku. Volim vlakove upravo zbog toga: između dvaju gradova ostane dovoljno vremena da primijetiš kako se zemlja mijenja. Nisam imao osjećaj da samo prelazim udaljenost na karti. Polako sam upoznavao još jedan dio Maroka. A Rabat je, barem prema tadašnjem planu, trebao biti samo mjesto na kojem ću prekinuti put.
Hotel koji ovaj put nije bio glavna atrakcija
U Rabat sam stigao krajem prosinca 2018. i na raspolaganju imao jedno poslijepodne i jednu noć. S hotelima inače znam biti prilično zahtjevan. Katkad me podjednako zanima sam hotel kao i grad u kojem se nalazi, što nije uvijek najracionalniji pristup razgledavanju. U Rabatu sam ipak odlučio biti discipliniran. Htio sam nešto ugodno, na dobroj lokaciji i bez previše razloga da ostatak dana provedem u hotelskom baru, bazenu ili kakvom lijepo uređenom loungeu.
Od kolodvora Rabat Ville do hotela želio sam stići pješice. Isto je vrijedilo za većinu grada. Nisam bio osobito raspoložen prvi dan u nepoznatom marokanskom gradu otkrivati kako funkcioniraju taksiji, a ni javni prijevoz nisam imao namjeru ozbiljnije proučavati. Hotel Le Diwan, dio Accorove kolekcije MGallery, na karti je izgledao upravo onako kako sam zamislio. Dovoljno dobar i dovoljno blizu svemu. U teoriji, savršeno jednostavan izbor. Pokazat će se da je s jednostavnošću bilo malih problema.
Policijski odbor za doček i jedan skupi megabajt
Od kolodvora do hotela trebalo je biti desetak minuta hoda. Međutim, negdje na tom kratkom putu očito sam uspio dovoljno uvjerljivo odglumiti čovjeka koji nema pojma kamo ide. Jedan mi je policajac sam prišao i ponudio pomoć. Rekao sam mu gdje odsjedam, a on je kombinacijom riječi, gestikulacije i strpljenja objasnio kamo trebam krenuti. Za svaki slučaj pokazao mi je smjer još jednom. Nasmiješio se i poželio mi ugodan boravak.
To nije bio jedini put da sam tijekom putovanja doživio marokansku policiju kao svojevrsnu turističku službu. Bili su ljubazni, pristupačni i često mnogo korisniji nego što bih očekivao od policajaca koji imaju pametnijeg posla. Doduše, s druge strane imali su turista s koferom. Pretpostavljam da bih u drukčijim okolnostima upoznao i nešto ozbiljniju stranu njihova posla.
Ostaje pitanje kako se čovjek koji dosta putuje sam, ima diplomu iz informatike i doktorat iz matematike uopće uspije izgubiti nekoliko minuta od željezničkog kolodvora. Pogotovo u vrijeme kad Google Maps zna gotovo sve o svakom uglu planeta.
Odgovor je, pokazalo se, vrijedio oko 12,44 eura po megabajtu.
Mobitel je uredno radio na marokanskoj mreži. Radio je i Google Maps. Samo što T-Comove tadašnje cijene podatkovnog roaminga baš nisu poticale na spontano šetanje s uključenom navigacijom. Tako sam, umjesto tehnološki besprijekornog dolaska u hotel, dobio ugodno iskustvo razgovora s marokanskim policajcem. I dobro prošao, s obzirom na to koliko me moglo stajati nekoliko pogrešnih skretanja.
Le Diwan: mnogo obećanja, malo realizacije
Moja priča s Le Diwanom počela je, zapravo, tri dana prije dolaska. Hotel mi se sam javio preko WhatsAppa i pitao imam li kakvih želja ili posebnih zahtjeva. Lijepa gesta. Zahvalio sam i rekao da zasad nemam, na što su oni ponovno provjerili znači li to da doista ništa ne trebam. Nakon takve upornosti bilo bi gotovo nepristojno nečega se dosjetiti.
Već sljedeće večeri poslao sam mali popis. Zanimalo me mogu li mi organizirati privatni obilazak Rabata, ostaviti vagu u sobi i potvrditi koliko je hotel udaljen od željezničke postaje. Nakon dva moja podsjetnika stigao je odgovor: vodiča mogu organizirati, cijenu ću doznati na recepciji, vaga će me čekati u sobi, a od kolodvora Rabat Ville imam desetak minuta hoda. Izgledalo je da sve funkcionira. Čak sam se malo začudio koliko su zainteresirani za gosta koji stiže samo na jednu noć.
Ujutro prije puta javio sam im još da do dolaska više neću biti online i upitao mogu li osigurati pribor za brijanje. Na tu poruku više nisu odgovorili.
Kad sam napokon stigao u hotel, počeo sam shvaćati kako njihova WhatsApp dobrodošlica ima, recimo to tako, pomalo slobodno shvaćanje realizacije. Na recepciji nitko nije znao ništa o privatnom vodiču. Vage u sobi nije bilo. Nije bilo ni vode, što me nije naročito oduševilo, ali sam je barem mogao zatražiti uživo. Pokazalo se da je i to zahtijevalo dva ili tri podsjetnika.
Vrhunac je stigao sljedećeg dana, pri odjavi. Na recepciji su mi tada, kad mi više nisu osobito trebale, napokon dali bocu vode i bočicu pjene za brijanje. Nisam se mogao oteti dojmu da su sve svoje obveze namjeravali ispuniti, samo ih je vrijeme odjave malo iznenadilo.
Otvorio sam WhatsApp i napisao im: „Odjavio sam se. Hvala što niste osigurali vagu, vodu i ostalo.”
Navečer je stigla isprika i obećanje da će sljedeći put sve biti kako želim. Moram priznati da me to nasmijalo. Za jedan jedini boravak uspjeli smo stvoriti poprilično bogatu korespondenciju, a hotel je sve svoje neispunjene obveze elegantno prebacio na neku buduću rezervaciju. Ako je cilj bio motivirati me na ponovni dolazak, metoda je bila prilično originalna.
Simetrija koja mi je promijenila plan
Moje upoznavanje s Rabatom počelo je kod mauzoleja Muhameda V. i obližnjeg Hasanova tornja. O tom sam kompleksu ponešto znao, fotografije sam također vidio, ali nisam mu pridavao neku posebnu važnost.
A onda sam došao pred toranj i ostao bez teksta. I to, za mene, nije baš svakodnevna pojava.
Kad danas pokušam objasniti što me toliko impresioniralo, nijedan pojedinačni detalj nije dovoljan. Na jednoj strani masivni Hasanov toranj, na drugoj mauzolej Muhameda V., a između njih redovi kamenih stupova raspoređeni u gotovo nevjerojatnoj pravilnosti. Hodao sam između njih, vraćao se, okretao prema jednom pa prema drugom kraju prostora. Meni, koji imam slabost prema simetriji, geometriji i monumentalnoj arhitekturi, bilo je teško zamisliti bolju kombinaciju.
Fotografije su uspijevale uhvatiti pravilnost kompozicije, ali ne i stvarni osjećaj veličine. Čak ni sada nisam siguran kako ga opisati. Gledao sam u nešto što je stoljećima nedovršeno, a djelovalo je zaokruženo upravo zahvaljujući onome što je ostalo.
Hasanov toranj zapravo je golema kamena prizma i nedovršeni minaret džamije koju je krajem 12. stoljeća zamislio almohadski vladar Jakub al-Mansur. U Meknesu sam već vidio koliko su ambiciozne mogle biti zamisli Moulay Ismaila. Sada sam stajao pred još jednom kraljevskom ambicijom, s tom razlikom što je ovdje već izostanak dovršene građevine postao glavna atrakcija. Toranj bi sam za sebe izgledao kao dovršen spomenik. Tek zidovi i nizovi stupova oko njega otkrivali su koliko je golema džamija trebala biti.
Preko puta stajao je mauzolej, posve drugačija vrsta monumentalnosti: raskošni mozaici, pažljivo izvedeni ukrasi, kraljevska straža i gotovo ceremonijalna ozbiljnost. Iako se radi o grobnici, prostor mi je ostao u sjećanju kao iznenađujuće spokojan. Osjećalo se koliko poštovanja Marokanci imaju prema Muhamedu V., vladaru koji ondje počiva.
Tu sam prvi put ozbiljno posumnjao u vlastiti plan puta. Rabat sam odabrao prema položaju na željezničkoj karti, a sada sam imao osjećaj da sam pronašao jedno od mjesta koja ću iz Maroka najdulje pamtiti. A tek sam počeo razgledavati.
Medina u kojoj sam napokon mogao gledati
Nakon Hasanova tornja krenuo sam prema kasbi Oudaias, prolazeći kroz soukove, trgovačke ulice medine. Poslije Fesa bio sam spreman na sve: gužvu, prodavače, pozive na razgledavanje trgovine i pokušaje uvjeravanja da sam krenuo na pogrešnu stranu. Nije da mi je sve to bilo novo, ali katkad bih jednostavno poželio promatrati grad bez stalnog sudjelovanja u njegovim trgovačkim pregovorima.
Rabat me ovdje ugodno iznenadio. U zanatskom dijelu medine nailazio sam na keramiku, kožne proizvode, tkanine i svakovrsne rukotvorine, ali ulice su mi djelovale urednije, šarenije i nekako prozračnije. Štandovi su bili puni stvari koje su me zanimale. I, što je još važnije, mogao sam ih gledati koliko želim.
Prodavači nisu nestali. Samo me nitko nije vukao za rukav, nagovarao da uđem u trgovinu niti mi pokušavao nametnuti usluge kakvog vodiča. Mogao sam stati, proučavati izloženo i produžiti dalje. Nakon Fesa takva je sloboda bila gotovo luksuz.
Ipak, bilo bi pretjerano reći da me sama medina oduševila kao ona u Fesu. Manja je i pravilnije organizirana, pa mi je nakon fesanskog labirinta uličica djelovala pomalo skromno. Da sam kojim slučajem prvo stigao u Rabat, vjerojatno bih je doživio drukčije. Ovako me nije toliko osvojila sama medina koliko činjenica da sam je mogao razgledavati na miru.
Zato sam se kroz medinu kretao polako, bez posebnog cilja osim kasbe koja me čekala na kraju. Nisam žurio, a fotografija je napokon mogla biti važnija od snalaženja među ponudama koje nisam namjeravao prihvatiti.
Kasba, plave ulice i Atlantik: e, ovo nisam očekivao
Priznajem da sam nakon Hasanova tornja mislio kako je Rabat svoje već odradio. Doživio sam nešto veliko, napravio gomilu fotografija i bio sasvim zadovoljan odlukom da ovdje prespavam. Slijedila je, mislio sam, još jedna ugodna šetnja starim gradom.
A onda sam izašao iz medine i zamalo pao na dupe.
Ispred mene uzdizale su se monumentalne zidine kasbe Oudaias (Kasbah des Oudaias), stare utvrđene četvrti iznad ušća rijeke Bou Regreg. Boja pijeska, golema bogato ukrašena almohadska vrata, široke stube i palme pred zidinama. Ispod njih ljudi su sjedili na travnjaku, drugi su se penjali stubama, a iznad svega prostiralo se vedro plavo nebo. Stajao sam ondje i imao osjećaj da sam ušao u ilustraciju neke bajke o letećem tepihu. Nakon svega što sam prethodnih dana vidio u Maroku, mislio sam da znam otprilike kakvi me prizori mogu čekati. Očito sam se precijenio.
Prije nego što sam se dovoljno nagledao zidina, već sam bio u Andaluzijskim vrtovima. Palme, naranče, bugenvilije, voda i staze između zelenila stvarali su atmosferu posve drukčiju od one koja me dočekala pred ulazom. Uz njih se nalazio i paviljon iz vremena Moulay Ismaila, s kraja 17. stoljeća. Tek sam naknadno doznao da su vrtovi uređeni početkom 20. stoljeća, tijekom francuskog protektorata, prema hispano-maurskom uzoru. Ime i izgled sugerirali su mi mnogo stariju povijest. Bio sam potpuno u krivu, ali barem ovaj put s vrlo lijepim razlogom.
Iz vrtova sam ušao u uske kamene uličice, prošao plitke stube i zavoje iza kojih se pogled svaki put otvarao na nešto novo. Kuće su bile bijele, donji dijelovi pročelja obojeni intenzivnom plavom, vrata i prozori slijedili su istu paletu. Iznad jednog prolaza visjela je svjetiljka, a oštre sjene presijecale bijele zidove. Nakon zemljanih tonova marokanskih gradova koje sam dotad upoznao ta mi je kombinacija djelovala gotovo nestvarno.
Ne mogu se danas odlučiti što me više oduševilo: monumentalne zidine koje sam gledao izvana ili mirni, plavo-bijeli prolazi među kućama. Uglavnom, fotoaparat je imao posla. Nisam tražio neku posebnu ulicu iz vodiča. Svaka druga izgledala je kao kadar koji bi mi kasnije bilo žao propustiti. I ono što me najviše privuklo nije se moglo jednostavno svesti na popularnu plavo-bijelu kombinaciju. Bila je to pravilnost tih boja, pa njihovo stalno narušavanje vratima, stubama i sjenama. Fotografskog materijala bilo je koliko sam želio.
A onda su se kuće razmaknule i našao sam se na terasi iznad oceana.
S jedne strane ušće Bou Regrega i Salé preko rijeke, a ravno preda mnom Atlantik. Ispod terase plaža, kameni zid s kruništem i lukobran koji je u širokom luku ulazio u ocean. Ljudi koji su hodali po njemu izgledali su sićušno. Pogled mi je odlazio preko njih, prema pučini i horizontu. Tu sam ponovno ostao bez riječi. Maroko koji sam imao u glavi prije putovanja jednostavno nije uključivao ovakav prizor.
Spustio sam se na plažu. Bio je dan prije Stare godine, a na pijesku su još uvijek stajali bijeli suncobrani. Bosonogi mladići trčali su za loptom, drugi su šetali, poneki parovi razgovarali, a bilo je i onih koji su, barem mi se činilo, došli biti malo sami sa sobom. Po pijesku tragovi stopala, uz obalu mali valovi. Bilo je dovoljno ljudi da plaža djeluje živo, ali i dovoljno prostora da se čovjek osjeća gotovo sam. Za kraj prosinca to mi se činilo prilično privlačnim rasporedom aktivnosti.
Odande sam nastavio prema lukobranu. Kasbu sam sada mogao promatrati s druge strane: zidine iznad pijeska, a iza njih kuće među kojima sam se maloprije gubio s fotoaparatom. Dalje je obala postajala kamenitija, iz vode su izvirivale široke stijene zelenih rubova, prekrivene algama. Hodao sam uz stare zidove sve do svjetionika. Od izlaska na terasu prošlo je gotovo sat vremena, a mene je Rabat i dalje iznenađivao.
U samo jednom poslijepodnevu dobio sam srednjovjekovnu utvrdu, gotovo andaluzijsko šarenilo i prilično uvjerljiv atlantski pejzaž.
Devine glave, tri čaše i moje granice kulturne prilagodbe
S Atlantika sam se vratio u medinu. Zanimljivo, ovaj put dočekao me njezin sasvim drukčiji dio. Nakon urednih zanatskih ulica opet sam imao osjećaj da sam u Fesu: gušće, glasnije i, ako baš moram birati riječ, mnogo manje uglađeno.
U jednom trenutku našao sam se među štandovima s hranom. Iako sam nekoliko dana već proveo u Maroku, takva mi ponuda još uvijek nije bila posve svakodnevna. Iznutrice čije podrijetlo nisam uvijek uspijevao prepoznati, devine glave, razna mesna jela, puževi, voće, povrće i kolači. Kolači su, čini se, bili osobito popularni među pčelama. Rojile su se po njima sasvim nesmetano, kao da je riječ o nekoj posve uobičajenoj vrsti dekoracije. Nitko se zbog toga nije naročito uzrujavao.
Mene je ipak najviše zainteresirao stariji prodavač čaja od mente. Imao je tri čaše. Tri. Kupac bi popio čaj, vratio čašu, a on bi u nju nalio sljedećem. Nikakvo pranje između dvaju gostiju, barem koliko sam mogao vidjeti. Promatrao sam cijelu stvar i pokušavao procijeniti je li riječ o posebnom sustavu koji mi promiče ili naprosto o drukčijem shvaćanju higijene.
Do Rabata sam se već dobrim dijelom priviknuo na prizore koji su me prvih dana iznenađivali. Devina glava na mesarskom štandu više me nije mogla baš šokirati. Ali jedna je stvar naviknuti se gledati, a sasvim druga odlučiti sudjelovati.
Čaj iz jedne od tri čaše nisam popio. Ni kolači s pčelama nisu mi probudili osobitu želju za degustacijom. Radije sam fotografirao. Sposoban sam prihvatiti da ljudi imaju različite prehrambene i higijenske navike, ali nisam baš siguran da ih sve trebam isprobati kako bih dokazao da sam putnik otvorena uma.
Uostalom, upravo su mi takvi prizori bili zanimljivi. Bilo bi mi pomalo žao da sam nakon nekoliko dana u Maroku prestao primjećivati koliko se njegova svakodnevica razlikuje od moje.
Jedna moderna prijestolnica i kralj kojem se nisam približio
Iz medine sam Avenijom Muhameda V. krenuo kroz ville nouvelle, noviji, planski građeni Rabat iz doba francuskog protektorata. Široke avenije, pravilniji raspored ulica, monumentalna pročelja i mnogo više prostora nego u starom gradu. Nakon kasbe, gdje su me na svakom zavoju čekala nova iznenađenja, ovdje je sve djelovalo vrlo uređeno i, priznajem, pomalo službeno.
Ništa od toga nije djelovalo kao kulisa za turiste. Uređeni parkovi i trgovi, hoteli, restorani i javni prijevoz ostavljali su dojam razvijene i dobro organizirane prijestolnice. Nakon medine i kasbe imao sam osjećaj da sam u nekoliko minuta prešao iz jednog Maroka u drugi.
A onda su se pojavili gradski autobusi.
Plavo-bijeli, poprilično izudarani i očito s mnogo kilometara iza sebe, izgledali su kao da su zalutali u sasvim drugi grad. Ne znam jesu li me više privukli sami autobusi ili kontrast s urednim avenijama. U svakom slučaju fotografirao sam ih nekoliko. Na putovanjima mi često za oko zapne upravo ono što turistički vodič vjerojatno ne bi smatrao dostojnim spomena. Netko fotografira palače; ja uz palače povremeno fotografiram i autobusni vozni park.
Do večeri su se na ulicama upalila svjetla. Osvijetljena pročelja s lukovima, obasjani minaret iznad raskrižja, automobili i autobusi koji su prolazili ispred njih — imao sam osjećaj da ponovno upoznajem isti grad, sada pod sasvim drukčijim osvjetljenjem. A na popisu mi je ostala još kraljevska palača.
Britanska kraljevska obitelj očito me naviknula na to da se kraljevske rezidencije barem mogu pristojno razgledati izvana. U Rabatu sam se nadao vidjeti nešto od palače i kraljevskog života. Nisam očekivao audijenciju, naravno. Bio bih zadovoljan i kakvim lijepim vratima, poput onih koja sam vidio u Fesu.
Marokanska kraljevska obitelj imala je drukčije planove za moju znatiželju.
Policajci su me vrlo ljubazno zaustavili i pokazali dokle smijem. Granica je bila sasvim jasna. U Fesu sam barem vidio raskošni ulaz u palaču; ovdje ni toliko. Ponovno sam naišao na onu istu uljudnost marokanske policije koja me dočekala pri dolasku, samo što mi je ovaj put, umjesto upute kamo krenuti, vrlo pristojno priopćeno kamo nikako ne mogu.
Nešto prije osam ponovno sam stigao do Hasanova tornja i mauzoleja Muhameda V. Toranj je sada bio obasjan toplom, gotovo ružičastom svjetlošću, a bijeli mauzolej sa zelenim krovom jasno se isticao na tamnom nebu. Između njih iz polumraka su izranjali stupovi nedovršene džamije. Isti prostor koji me po danu oduševio simetrijom sada je imao posve drukčiju atmosferu. Nisam se bunio. Dobio sam priliku fotografirati ga još jednom.
Kad sam se napokon uputio prema hotelu, pokušao sam pobrojiti koliko sam različitih Rabata upoznao u nekoliko sati. Monumentalni kompleks, urednu medinu, plavo-bijelu kasbu, Atlantik, tržnicu s devinim glavama, stare autobuse i strogo čuvanu kraljevsku palaču.
Tagina, čaj i hotelska obećanja koja su čekala jutro
Nakon tolikog hodanja više nisam imao nikakvu želju dodatno istraživati restorane. Pogotovo nakon prizora s tržnice. Hotelska kuhinja odjednom mi se činila sasvim razumnim kompromisom između kulturnog upoznavanja Maroka i očuvanja vlastitog probavnog sustava.
Na jelovniku je bilo i međunarodnih jela, ali ipak sam odabrao taginu s govedinom. Ako sam već odlučio večerati u hotelu, barem nisam morao naručiti nešto što sam mogao pojesti i kod kuće. Tagina je, usput, i naziv jela i naziv keramičke posude sa stožastim poklopcem u kojoj se priprema. Moja je stigla s govedinom i povrćem, dovoljno vruća da me konobar odmah upozori da ne diram posudu. Nakon svih iskustava s hotelskim obećanjima moram priznati da je bilo lijepo konačno dobiti jednu korisnu informaciju na vrijeme.
Jelo je bilo dobro, premda me još uvijek više fascinirao sam način pripreme i posluživanja nego okus. Marokanska glavna jela tijekom tog putovanja nisu me sasvim osvojila, ali barem je ova večera prošla bez higijenskih dilema.
Nakon toga preselio sam se u bar i naručio čaj od mente. Mentu inače posebno ne volim, no marokanski čaj već mi je počeo biti simpatičan. Vjerojatno i zato što je količina šećera u njemu bila dovoljna da ublaži svaku moju rezervu prema toj biljci. Za susjednim stolom sjedila je skupina poprilično pripitih Nijemaca, koji su svojim raspoloženjem osiguravali da večer ne postane dosadna. Meni je sve to bilo zabavno. Osoblje se, pretpostavljam, nije baš jednako veselilo.
Sljedećeg jutra ponovno sam bio na kolodvoru Rabat Ville, s kartom za Marakeš. Nakon zakašnjele boce vode i pjene za brijanje već sam slagao sasvim drukčiju bilancu boravka.
Hasanov toranj, mauzolej, kasba, plavo-bijele ulice, prosinačka plaža na Atlantiku, stari autobusi i, naravno, hotel čija su obećanja očito živjela u nekoj svojoj vremenskoj zoni. Sve je to stalo u jedno poslijepodne i jednu noć.
Odlazio sam uvjeren da sam pronašao jedan od svojih najljepših doživljaja Maroka.
Na peronu više nisam razmišljao o tome zašto sam Rabat uopće uvrstio u itinerar. Pitao sam se samo kako sam, dovraga, mislio da će mi za njega biti dovoljna jedna noć.
Za one koji žele znati više
Rabat je glavni grad Maroka i jedan od četiri marokanska carska grada, uz Fes, Marakeš i Meknes. Prijestolnicom je postao 1912. godine, kada je za vrijeme francuskog protektorata tu funkciju preuzeo od Fesa. UNESCO ga je 2012. uvrstio na Popis svjetske baštine pod nazivom „Rabat, moderna prijestolnica i povijesni grad: zajednička baština“. Zaštićena cjelina ne obuhvaća samo staru jezgru nego i ville nouvelle, kraljevske i administrativne četvrti, medinu, kasbu Oudaias, almohadske zidine i vrata, Hasanov kompleks i Chellah.
Hasanov toranj ostatak je mnogo većeg plana. Gradnju goleme džamije potkraj 12. stoljeća pokrenuo je almohadski vladar Jakub al-Mansur. Njegovom smrću 1199. radovi su prekinuti i projekt nikada nije dovršen. Toranj, dijelovi zidova i redovi kamenih stupova ostali su kao trag zamišljene monumentalne prijestolnice. Na drugoj strani esplanade nalazi se Mauzolej Muhameda V., građen od 1962. do 1971. U njemu su pokopani Muhamed V., jedna od ključnih figura marokanske neovisnosti, njegov sin kralj Hasan II. i princ Moulay Abdallah. Muhamed V. vratio se iz progonstva u studenome 1955., a u ožujku 1956. obavio je petkovnu molitvu na ruševinama Hasanove džamije pred tisućama ljudi. Neovisnost od Francuske uslijedila je 1956., a 1957. dotadašnji je sultan preuzeo naslov kralja.
Kasba Oudaias zauzima strateški položaj iznad ušća Bou Regrega. Njezini najstariji monumentalni dijelovi potječu iz almohadskog razdoblja, dok su je kasnije snažno obilježili andaluzijski i maurski utjecaji.
Plavo-bijele ulice danas su jedan od vizualnih potpisa Oudaiasa. O tome zašto je upravo ta kombinacija boja postala toliko karakteristična može se pronaći više objašnjenja, ali ne i jedno dovoljno čvrsto dokumentirano da bih ga ovdje pretvorio u sigurnu činjenicu. Ono što je sigurno jest da je upravo taj plavo-bijeli izgled postao jedan od najprepoznatljivijih prizora Rabata.
Bou Regreg je rijeka koja se upravo ovdje ulijeva u Atlantik i razdvaja Rabat od Saléa na suprotnoj obali. Taj položaj stoljećima je davao kasbi stratešku važnost, a danas daje jedan od najboljih pogleda u gradu: rijeka ispod, Salé preko puta i Atlantik ravno ispred.
Jedno važno mjesto moja šetnja nije zahvatila: Chellah. Ondje se preklapaju tragovi predrimskog naselja, rimska Sala Colonia te merinidska nekropola iz 13. i 14. stoljeća. I Chellah je dio UNESCO-ove cjeline Rabata. Kad se sve to stavi na jedno mjesto, postaje jasnije zašto grad u nekoliko kilometara može izgledati kao da pripada različitim stoljećima.
