Noću je bijela katedrala izranjala iz tame, ujutro se gotovo gubila u snijegu. Između ta dva kadra stalo je moje prvo upoznavanje s finskom prijestolnicom.
Posjetiti Finsku, a ne vidjeti Helsinki, bilo mi je nezamislivo. Problem je bilo vrijeme. Putovanje je počelo jednim zanimljivim danom u Laponiji i nastavilo se petodnevnim Erasmus posjetom Sveučilištu u Tampereu, a na povratku kući čekali su me još Tallinn i Krakov. Za finsku prijestolnicu ostalo je manje od 24 sata.
Plan je zato bio jednostavan: navečer prošetati središtem i pronaći nešto za večeru, a ujutro obići nekoliko glavnih atrakcija. Glavnih, doduše, ne prema turističkim vodičima, nego prema mom fotoaparatu. Za upoznavanje jedne metropole to zvuči kao nemoguća misija. Za prvi dojam bilo je i više nego dovoljno.
Vlak, dva jezika i jedna neumorna svećenica
U Helsinki smo stigli vlakom iz Tamperea. Samo putovanje nije bilo dugo, svega oko devedeset minuta, ali jedna osebujna suputnica potrudila se da subjektivno trajanje tih devedeset minuta pomnoži barem s dva.
U našem vagonu putovala je umirovljena finska svećenica koja je, pokazalo se, mogla razgovorom ispuniti baš svaku minutu vožnje. Govorila je besprijekoran engleski, mnogo putovala i velik dio života provela na raznim vjerskim dužnostima diljem svijeta. Pričala nam je o dalekim zemljama, religijskim običajima, finskom odnosu prema vjeri i svemu ostalom što je uspjela povezati s pričom. A povezati je uspjela gotovo sve. Bila je inteligentna, kozmopolitski nastrojena i u početku doista zanimljiva. Nedostajao joj je, čini se, samo onaj unutarnji mehanizam koji većini ljudi signalizira da je razgovor došao svome prirodnom kraju.
Negdje između priče o vjerskoj misiji u Kanadi i djetinjstvu koje je oblikovalo životni put naše suputnice misli su mi odlutale prema nečemu posve drugom. Naime, počeo sam pažljivije promatrati vlak. Djelovao je nekako masivnije i prostranije od drugih europskih vlakova i opasno me podsjećao na vagone koji su vozili na pruzi Lisabon–Cascais. Malo istraživanja pokazalo je da Finska, poput Portugala, ima kolosijek širi od standardnog europskog. Ako želimo biti precizni, finski je širok 1524 milimetra, gotovo devet centimetara više od standardnih 1435 milimetara, što je nasljeđe razdoblja kad je Finska bila dio Ruskog Carstva. Portugalski je pak još širi, 1668 milimetara. Ne mogu odgovorno tvrditi da je širina kolosijeka povezana s prostranošću vagona, ali moje iskustvo ide u smjeru te hipoteze.
Kad već nabrajam zanimljivosti, još veće iznenađenje čekalo me na natpisima: švedski jezik. Do tog putovanja nisam znao ni da se u Finskoj govori švedski, a kamoli da je, uz finski, jedan od dvaju nacionalnih jezika. Zato su se na kolodvorima i javnim natpisima pojavljivala dva imena za ista mjesta. Čak je i Helsinki istodobno bio Helsingfors. Bio je to podsjetnik na to koliko malo znam o skandinavskim zemljama. Koliko malo, pokazalo se tek kasnije, kad sam saznao da se Finska ubraja među nordijske zemlje, dok se Skandinavija u užem smislu odnosi na Dansku, Norvešku i Švedsku.
Kad smo napokon stigli u Helsinki, kolega i ja imali smo osjećaj da smo odslušali ubrzani tečaj međunarodne teologije. A finska reputacija zemlje tišine odjednom nam je postala mnogo privlačnija.
Hotel U14 bio je dovoljno blizu kolodvora da smo do njega mogli pješice. Barem na karti. Sa snijegom koji je počeo padati, koferima u rukama i hladnoćom koja je prolazila kroz sve slojeve odjeće, ta je udaljenost odjednom izgledala manje privlačno. Bez puno razmišljanja otvorio sam Uber i za desetak minuta bili smo u hotelu.
Hotel kojem sam dugovao posjet
Hotel U14, dio Marriottove kolekcije Autograph Collection, čekao me dulje nego što bi jedan hotel uopće trebao čekati gosta. Prvi put rezervirao sam ga još 2020., za raniji Erasmusov boravak u Finskoj, no COVID je imao druge planove i čitavo je putovanje propalo. Hotel se otvorio svega desetak dana prije mojeg planiranog dolaska, a naša je komunikacija bila toliko osobna da smo se zajedno veselili otvaranju. Trebao sam biti jedan od njihovih prvih gostiju. Ne sluteći što se može dogoditi, smještaj sam ne samo rezervirao već i platio unaprijed, a hotel je bez ikakvog natezanja, uz iznimnu srdačnost, otkazao rezervaciju i vratio uplaćeni iznos. To je gesta koja se ne zaboravlja. Meni je tada bilo teško, a mogu misliti kako se osjećao vlasnik koji je otvorio hotel baš u trenutku kada je turizam pao u duboku komu. Ponovna rezervacija šest godina poslije za mene je bila pomalo poput vraćanja malog osobnog duga. Još sam si tada obećao da ću, ostvari li se odgođeno putovanje, napokon odsjesti upravo ondje.
U14 je luksuzniji butik-hotel s izraženim karakterom i posebnim naglaskom na dizajn. Pripadao je osjetno višoj kategoriji od praktičnog Courtyarda u kojem smo boravili u Tampereu, a dobili smo i znatno bolju sobu od rezervirane, što je itekako pridonijelo ukupnom dojmu. Svjetiljke u obliku ananasa, tepih sa zebrinim uzorkom i kožni nilski konj koji je stražario na radnom stolu pobrinuli su se da nordijska elegancija izgubi svoju tradicionalnu ozbiljnost i to mi je savršeno odgovaralo. Ipak, najviše me zaokupilo nešto izvan sobe. Hotelsko spiralno stubište izvijalo se kroz zgradu poput arhitektonske skulpture, mijenjajući izgled sa svakim katom i kutom gledanja. Fotografirao sam ga te večeri, pa ponovno sljedećeg jutra, kada je drukčije svjetlo preobrazilo istu geometriju. Fotografirao sam ga još jednom i na odlasku. Svaka je fotografija drukčija, a još uvijek tražim dovoljno upečatljivo mjesto u stanu gdje ću postaviti jednu od njih.
No dosta o hotelu. Helsinki je čekao. A i večera.
Helsinki je počeo dvostrukom bjelinom i potpunom tišinom
Večera je mogla još malo pričekati. Od hotela do Senatskog trga bilo je svega nekoliko minuta hoda, a ondje se nalazilo nešto što u Helsinkiju jednostavno nisam namjeravao propustiti. Helsinška katedrala, jedna od najprepoznatljivijih građevina finske prijestolnice, dominirala je gotovo praznim trgom. Njezina bijela fasada izranjala je iz noćne tame, a snijeg koji je prekrio trg pobrinuo se za još jednu nijansu iste boje.
Teološko predavanje koje smo besplatno dobili u vlaku kao da je na neki način motiviralo posjet katedrali. No viša sila pobrinula se za održavanje ravnoteže. Na trgu gotovo da nije bilo nikoga. I gotovo nikakvog zvuka. Katedrala je pričala svoju priču u potpunoj tišini.
Gledajući tu monumentalnu građevinu, teško je bilo zamisliti da je nastala u vrijeme kada je Finska pripadala Ruskom Carstvu. Projektirao ju je Carl Ludvig Engel, ali njezin završetak nije dočekao. Crkva je posvećena 1852. svetom Nikoli, no imenom se istodobno odavala počast i ruskom caru Nikoli I. Tako je građevina koja je nekada slavila ruskog vladara s vremenom postala jednim od najprepoznatljivijih simbola neovisne Finske. Povijest očito ima smisla za ironiju.
Katedrala se uzdiže iznad Senatskog trga, neoklasicističkog središta koje je Engel osmislio za novu prijestolnicu. Vlada, sveučilište i crkva raspoređeni su oko monumentalnog prostora koji je trebao predstavljati političku, intelektualnu i vjersku vlast. Trg zato katkad djeluje kao kazališna scenografija, i to ne samo u prenesenom smislu. Tijekom hladnoga rata, kada zapadne filmske ekipe nisu mogle jednostavno snimati u Sovjetskom Savezu, Helsinki je često glumio sovjetske gradove. U filmu Reds iz 1981. Helsinki je poslužio kao zamjena za tadašnji Petrograd. Nije loša filmska karijera za trg koji smo te večeri imali gotovo samo za sebe.
Tramvaji su prolazili središtem gotovo neprimjetno, promet nije stvarao osobitu buku, a široki prostor trga djelovao je još praznije pod tamnim nebom. Bijela katedrala uzdizala se iznad svega toga, kao da lebdi nad svojim stubama. Mir je mrak činio dubljim, snijeg svjetlijim, a katedralu sličnijom priviđenju nego crkvi u kojoj se doista održavaju bogoslužja.
Sve, samo ne opet sob
Gastronomski aspekt finske kuhinje na ovom se putovanju svodio gotovo pa isključivo na sobovo meso. Bilo je tu sendviča i kobasica, a onda i nečega puno brutalnijeg: dimljenog sobovog srca, vrhunca vikinške večere u Tampereu. Prije puta u Finsku nisam imao ni najmanjeg pojma da je sob uopće jestiv. Iako me to malo sram priznati, nisam ni znao da sob postoji izvan svijeta Djeda Mraza, a kamoli da je to jedna od najprepoznatljivijih namirnica laponske kuhinje. Sve u svemu, sob je svoje odradio i mislim da je činjenica da sam pojeo sobovo srce sasvim dovoljan izraz poštovanja lokalnoj kuhinji. Vrijeme je da nađemo nešto što ipak nije toliko izrazito finsko.
U potrazi za restoranima hotel je bio na fantastičnoj lokaciji. Doslovno preko puta hotela nalazili su se gruzijski i libanonski restoran. U ulici iza bili su kineski i talijanski restoran, a u neposrednoj blizini skandinavski, grčki i francuski. Sve to uz nekoliko finskih restorana orijentiranih prema domaćoj i međunarodnoj kuhinji. Izbor je pao na restoran Farouge – tradicionalni libanonski restoran. Libanonsku sam hranu do tada probao samo jednom, i to u Maroku prije nekih osam godina, i bio sam zadovoljan. Ovdje sam naručio baba ganuš, warak inab, odnosno listove vinove loze punjene rižom te janjeći ražnjić čijeg se točnog naziva na jelovniku više ne sjećam. Uostalom, nije ni bitno – glavno da nije ražnjić od soba.
Hrana je bila izvrsna, libanonske konobarice iznimno ljubazne, a topla blagovaonica osobito privlačna nakon hladnoće. Začinsko bilje, začini, meso s roštilja i dimljeni patlidžan bili su potpuni zaokret u odnosu na okuse prethodnih dana. Sve je to bilo drugačije: mirisi, okusi, atmosfera – doslovno teleportacija na Mediteran. Upravo nam je to trebalo.
U jednom trenutku voditelj restorana procijenio je da hrana sama po sebi nije dovoljna za puni doživljaj. Prigušio je svjetlo, pojačao tradicionalnu libanonsku glazbu i najednom se materijalizirala ni manje ni više nego autentična trbušna plesačica. Gotovo sam zaboravio da sam u Finskoj.
Izlazak na ulicu i desetak stupnjeva ispod ništice bili su sasvim dovoljni da se podsjetim gdje sam. Na sreću, hotel je bio udaljen jedan pješački prijelaz, a krevet ne samo da je bio lijepo dizajniran već i iznimno udoban.
Time je završila prva etapa razgleda Helsinkija, ona večernja.
Jutro u potrazi za kadrovima
U povijesti mojih putovanja postoje hoteli koje ću pamtiti po doručcima. U14 ipak ne spada u tu kategoriju. Ne mogu reći da je doručak bio loš ili da je nešto posebno nedostajalo – jednostavno nije bio spektakularan. No i to je imalo svojih prednosti. Brzo sam završio pa sam već s prvim zrakama finskog sunca, odnosno prvim znakovima dana jer od sunca nije bilo ni „s”, mogao krenuti u istraživanje. Planiranje je počelo jednim jednostavnim pitanjem ChatGPT-u: „Što se u Helsinkiju isplati fotografirati?”
Kolega je ostao u hotelu, a ja sam krenuo sam, što mi je za ovakvu vrstu razgledavanja zapravo i najviše odgovaralo. Kad fotografiram, mogu se dvadeset minuta vrtjeti oko jedne građevine, a zatim bez mnogo razmišljanja produžiti pokraj znamenitosti koja bi u svakom vodiču imala vlastito poglavlje. Zato sam jutarnju rutu složio prema fotografijama koje sam želio snimiti: neobičan spomenik, Sibeliusove čelične cijevi, crvena kućica, ulica šarenih pročelja, željeznički kolodvor i suvremena drvena kapela. Turistički prioriteti potpuno su mi izašli iz fokusa.
A onda se pokazalo da je i samo jutro jedna od helsinških atrakcija. Nebo je bilo jednolično sivo, snijeg je povremeno lagano padao, a ljudi na ulicama gotovo da nije bilo. Ništa dramatično. Zapravo, jedno sasvim obično finsko zimsko jutro. Ali meni je upravo ta atmosfera bila neobično privlačna. Grad je bio tih i miran, gotovo jednako kao prethodne večeri. Tišina Senatskog trga očito nije bila slučajnost.
Prvi kadar bio je udaljen svega nekoliko minuta lagane šetnje od hotela. Nalazio se na Kasarmitoriju, odnosno Vojarničkom trgu, nazvanom prema nekadašnjoj gardijskoj vojarni uz trg. Usred snijegom prekrivenog prostora stajala je neobična srebrnasta figura, izbušena otvorima, ali uspravna. Riječ je o nacionalnom spomeniku Zimskom ratu 1939. – 1940., djelu Pekke Kauhanena otkrivenom 2017. Dok sam stajao pred njim, povijesni kontekst nije mi bio poznat. Privukao me odnos te neobične, naizgled ranjive figure i gotovo praznog bijelog prostora oko nje. Što sam zapravo fotografirao, istražio sam tek poslije. Tada sam otkrio i da postolje spomenika krije 105 fotografija Zimskog rata. Snimao sam neobičnu skulpturu, a nisam ni slutio da su fotografije već dio nje.
Spomenik koji sam ponio kući
Do sljedećeg kadra nije se moglo pješice. Mislim, moglo se – ali ne u nekoliko sati koliko sam imao na raspolaganju. Tako na red dolazi i jedna pokretna atrakcija Helsinkija – stari zeleno-žuti tramvaji. Na snijegom izblijedjelim ulicama njihova je zelena boja izgledala gotovo bezobrazno živo. I nekako su pristajali gradu koji sam tek upoznavao: malo starinske elegancije, puno praktičnosti i nimalo potrebe za pokazivanjem.
Nakon desetak minuta vožnje i kratke šetnje kroz park došao sam do svojeg sljedećeg plijena – spomenika Jeanu Sibeliusu. Na popisu mi se našao zbog fotografija koje sam ranije vidio, a ne zbog osobitog interesa za život najpoznatijeg finskog skladatelja. Da budem iskren, tada sam prvi put i čuo za njega. Privukla me konstrukcija koja je iz jednog kuta djelovala poput skulpture, iz drugoga gotovo poput nekakvog stroja, a posebno me zanimalo što će se dogoditi kad se s fotoaparatom nađem ispod nje.
Eila Hiltunen oblikovala ga je od više od šest stotina zavarenih čeličnih cijevi, a spomenik je otkriven 1967. Često ga uspoređuju s orguljama, što je razumljivo, premda mi je ta usporedba pomalo prejednostavna. Cijevi se ne daju sagledati odjednom: kako se krećete, otvaraju se novi prolazi, ritmovi i pogledi prema nebu. Ako je cilj bio glazbu pretvoriti u nešto što se može obilaziti, rezultat je prilično uvjerljiv.
Obilazio sam ga iznova, fotografirajući cijevi odozdo, sa strane i kroz okolna stabla. Njihove su se površine mijenjale od srebrne preko sive do gotovo crne, a kroz otvore su se pojavljivali mali, svaki put drukčiji komadi zimskog neba. Snijeg je prekrio stijene i park, izbrisao dobar dio okolnih detalja i pustio metalnoj konstrukciji da preuzme glavnu ulogu. Za fotografa teško da postoji bolji dogovor s vremenom.
Bio je veličanstven. Napravio sam sigurno barem pedeset fotografija iz svih mogućih kutova i svaka je drukčija. Imao sam i jako puno sreće – nekoliko minuta bio sam potpuno sam i mogao sam ga fotografirati kako sam želio. A onda je spomenik okupirala skupina japanskih turista. I kad kažem okupirala, to doslovno mislim. U besprijekornom japanskom redu stali su u vrstu za fotografiranje i bilo mi je jasno da bi čitava operacija mogla potrajati satima. Ja sam, nasreću, upravo završio.
Odmah mi je bilo jasno da će neki od kadrova završiti na zidu mojeg stana. To se i dogodilo nekoliko mjeseci poslije. Odabrao sam direktni ispis na brušeni aluminij, što se pokazalo savršenim izborom za motiv sastavljen od stotina metalnih cijevi. Fotografija je dobila gotovo skulpturalan karakter i danas izgleda više kao upečatljiv dizajnerski predmet nego kao obična fotografija s putovanja.
Café Regatta
Doslovno minutu šetnje od spomenika čekao me Café Regatta, još jedno mjesto koje sam u plan uvrstio zahvaljujući ChatGPT-u. U tramvaju sam proguglao par fotografija i prizor je izgledao gotovo nestvarno: sićušna crvena kućica uz vodu, okružena snijegom, kao da je netko usred Helsinkija ostavio razglednicu iz finske provincije. Bio je to kadar koji naprosto vrišti Finska.
Nije me sramota priznati da i za to mjesto nikada prije nisam čuo. Tek sam kasnije otkrio da je kućica sagrađena još 1887. kao spremište ribarskih mreža uz vilu obitelji Paulig, poznate po trgovini kavom. Kava se ondje povremeno posluživala već od pedesetih godina prošlog stoljeća, a 2002. netko je pametan pokrenuo današnji Café Regatta. Teško je procijeniti radi li se o ravnoteži svemira, pjesničkoj pravdi ili odličnom marketinškom triku, ali se ne može zanemariti činjenica da je nekadašnje spremište obitelji koja se bavila prodajom kave danas upravo kafić. Moji čitatelji znaju da ja više padam na malo drukčija, recimo to snobovski, finija mjesta, tako da me ulazak na kavu nije osobito zanimao. Café Regatta bio mi je prije svega savršen fotografski motiv.
Daljnje istraživanje pokazalo je da je moj snobizam ovdje napravio uslugu mojoj borbi s pretilošću, ali ne baš mojem hedonizmu. Otkrio sam da ondje peku navodno fantastična peciva s cimetom. Uhvatila me nevjerojatna gastronomska znatiželja baš za tim pecivima. To je jedan od razloga zbog kojih se moram vratiti u Helsinki. Ako ništa, imati razlog za povratak u neki grad nije loše. Pretilost rješava Mounjaro, a hedonist u meni već se počeo bojati da će do mojeg sljedećeg posjeta ta peciva zamijeniti nekom zdravom varijantom.
Secesija? Art nouveau? Liberty? Jugend!!
ChatGPT je kao svoj sljedeći prijedlog izbacio ulicu Huvilakatu. Nije se previše bavio poviješću arhitekture, više ga je zanimala boja. Opisao ju je kao niz stambenih zgrada izrazito šarenih pročelja, a nakon svih onih bijelih prizora taj mi se prijedlog učinio posebno privlačnim. Tako sam nakon fotografske obrade Café Regatte ponovno pozvao Uber i krenuo prema Huvilakatuu. Gledajući čisto instagramerski, bio je to pun pogodak. Napravio sam još jedan niz fotografija. Ne znam hoće li neka od njih završiti na zidu mojeg stana, ali mjesto u fotografskom portfelju svakako imaju. A Instagram su već oplemenile.
Kratka šetnja ulicom ubrzo je aktivirala moj analitičko-umjetnički um. Počeo sam razmišljati na što me sve te kuće podsjećaju. Slike su dolazile same od sebe. Bilo je tu Beča, bilo je Napulja, pa pomalo Pariza i Praga. Da je riječ o secesiji, bilo mi je jasno gotovo odmah. Ali o kakvoj secesiji? Boje su me vukle prema talijanskom libertyju, poneki detalji prema bečkoj secesiji, a u nekim sam linijama pokušavao pronaći francuski art nouveau. Ipak, nešto mi je stalno remetilo sliku. Fasade su bile neobično razigrane, proporcije pomalo neočekivane, a posebno me zbunjivala asimetrija. Upravo je ona bila ključna. Nisam gledao onu vrstu secesije koju sam navikao prepoznavati na prvi pogled.
Asimetrija me podsjetila na njemački jugend, a onda su se i ostali detalji počeli slagati. Pred sobom sam imao finski jugend, jednu od lokalnih inačica velike europske secesijske obitelji. Ono što me isprva zbunjivalo odjednom je dobilo smisao.
A onda mi se nametnula još jedna usporedba. Prethodne večeri stajao sam na Senatskom trgu, okružen Engelovim neoklasicizmom, monumentalnim građevinama, pravilnošću i arhitekturom kojoj je očito bilo vrlo važno ostaviti dojam reda i autoriteta. Huvilakatu je djelovao gotovo kao njegova suprotnost. Taj kontrast nije bio samo razlika između dviju lijepih skupina zgrada, nego ključ za razumijevanje secesije: Huvilakatu je živ primjer odmaka od neoklasicističke pravilnosti, monumentalnosti i autoriteta. Umjesto stroge monumentalnosti, razigranost. Umjesto pravilnih kompozicija, asimetrija. Umjesto suzdržanih boja, cijeli mali spektar pročelja. U razmaku od manje od jednog dana upoznao sam dva vrlo različita arhitektonska lica Helsinkija. I oba su mi se sviđala.
Naknadno sam doznao da su kuće Huvilakatua uglavnom nastale početkom 20. stoljeća i da nisu baš svi suvremenici bili oduševljeni njihovom razlomljenom arhitekturom. Danas ih, međutim, fotografiraju turisti iz cijelog svijeta, uključujući jednog profesora matematike koji je do njih stigao zahvaljujući ChatGPT-u, a onda počeo sam sebi držati predavanje iz povijesti umjetnosti.
Vjerojatno sam čitatelja već pomalo umorio svojom privatnom arhitektonskom analizom, ali upravo su to stvari koje volim raditi na putovanjima. Potraga za dobrim kadrom odvela me do školskog primjera finskog jugenda, a usput me podsjetila da mi se neki grad može jako svidjeti i prije nego što naučim točno imenovati sve što mi se u njemu sviđa.
Na pragu modernizma
Od Huvilakatua do sljedećeg kadra dijelilo me petnaestak minuta vožnje tramvajem. Zanimljivo, tu sam zgradu već dobro poznavao. Barem sam tako mislio. Radilo se o glavnom željezničkom kolodvoru, mjestu na kojem je prethodne večeri završilo naše putovanje iz Tamperea. Tada me arhitektura nije osobito zanimala. Puno mi je važnije bilo pronaći izlaz, pozvati Uber i izbjeći nepotrebno smrzavanje s koferom u ruci. Sada sam se vratio bez kofera, s mobitelom i očito s mnogo više razumijevanja za umjetničke kvalitete željezničke infrastrukture.
Nakon Huvilakatua, gdje me asimetrija gotovo posvađala s vlastitim poznavanjem secesije, kolodvor je djelovao kao povratak u svijet matematičkog reda. Stao sam pred pročelje i počeo ga promatrati. Granitna monumentalnost, gotovo savršena simetrija, geometrijski precizan luk ulaznog portala i četiri golema kamena lika koji drže kuglaste svjetiljke. Iznad svega zeleni bakreni krov koji je uz snijeg posebno dolazio do izražaja. Ukrasa je bilo relativno malo, a i oni su se držali određenih granica pristojnosti. Nakon razigranih pročelja Huvilakatua kao da je netko arhitekturi odlučio objasniti da je zabava završila i da je vrijeme za ozbiljan posao. Jednostavnost, geometrija i monumentalnost preuzele su glavnu riječ. Zgrada kao da je vikala: počinje novo, moderno doba!
Ispostavilo se da moj dojam nije bio daleko od stvarnosti. Kolodvor je projektirao Eliel Saarinen, a otvoren je 1919. godine. Zanimljivo je da je njegov prvotni projekt bio znatno bliži nacionalnom romantizmu, ali ga je nakon kritika kolega preoblikovao u jednostavniju i moderniju građevinu. Ono što sam promatrao zapravo je bio jedan od važnih koraka finske arhitekture prema modernizmu. Dakle, moja mala arhitektonska dijagnostika ponovno nije bila sasvim promašena.
Prava tišina u gradu tišine
Ako je nešto obilježilo moj posjet Helsinkiju, onda je to tišina. Istina, putovanje vlakom iz Tamperea bilo je sve samo ne tiho, za što se pobrinula već opisana svećenica. A onda mi je ChatGPT kao sljedeći fotografski motiv izbacio ni manje ni više nego Kapelu tišine u Kamppiju, svega nekoliko minuta od glavnog kolodvora. Nakon svećenice koja nije znala prestati govoriti, završio sam pred kapelom u kojoj je upravo tišina glavna atrakcija. Ne znam je li to bila slučajnost ili je algoritam razvio smisao za humor.
Iza imena krije se zanimljiv koncept. Kapela u Kamppiju pripada evangeličko-luteranskoj crkvi, ali otvorena je svima, neovisno o vjerskim uvjerenjima. Ondje nema redovitih nedjeljnih bogoslužja, a prostor je prije svega namijenjen onima koji se žele na trenutak maknuti od gradske svakodnevice i uživati u miru. Sve mi je to bilo pomalo simpatično, sve dok nisam otkrio da se ulazak naplaćuje pet eura. Za tišinu! Nisam baš škrt kad su putovanja u pitanju, ali Helsinki je bio toliko tih da mi se plaćanje dodatne tišine učinilo pomalo besmislenim. Unutrašnjost sam zato preskočio. Grad mi je sasvim pristojnu količinu tišine već isporučio besplatno.
Naknadno sam doznao da je tijekom 2026. i budućnost same kapele postala neizvjesna: zbog troškova razmatrala se prodaja, a zatim i mogućnost davanja prostora u najam. Očito ni tišina ne može sama plaćati račune.
No pustimo sada tišinu. Ono zbog čega sam došao bio je kadar. Kapela je dovršena 2012. godine i izgleda poput goleme, glatke drvene zdjele kojoj je netko zaboravio objasniti da joj mjesto baš i nije usred jedne od najprometnijih trgovačkih četvrti Helsinkija. Nakon monumentalnog granita željezničkog kolodvora, ovo je bila neka sasvim druga arhitektonska priča. Gotovo bez ukrasa, bez oštrih kutova, samo drvo i zaobljene linije koje od cijele građevine stvaraju skulpturu.
Jedna zvjezdica više i dva prosječna kolača
Moja sljedeća postaja bio je hotel St. George. Oni koji redovito prate moja putovanja znaju da imam određenu slabost prema Marriottovim hotelima. U Helsinkiju sam odsjeo u U14, ali nisam namjeravao propustiti priliku da pogledam i St. George, hotel iz grupacije Design Hotels koji također pripada Marriottovu portfelju. Nisam imao rezervaciju niti sam planirao ondje prespavati. Jednostavno me zanimalo gdje se nalazi, kako izgleda i kakav dojam ostavlja. Svatko ima svoje slabosti.
St. George smješten je u povijesnoj zgradi, a već se na prvi pogled osjeća da je riječ o hotelu više kategorije. U odnosu na U14, ovdje je sve djelovalo malo ozbiljnije, otmjenije i ekskluzivnije. Osjetila se ta jedna zvjezdica više, ali moram priznati da sam očekivao i nešto više od toga. Posebno zato što je cijena noćenja bila gotovo dvostruko veća od one koju sam platio u U14. Naravno, nisam boravio u sobi, isprobao doručak ni koristio hotelske sadržaje, pa ne mogu donositi konačne zaključke. Hoću li ipak jednom odsjesti u St. Georgeu? Vrlo vjerojatno. Poznajem se dovoljno dobro da znam kako me takve stvari rijetko prestanu kopkati.
Hotel je poznat i po umjetničkim djelima koja su dio njegova uređenja. Među njima je Tianwu, golemi zmaj od bambusa i svile kineskog umjetnika Aija Weiweija. Moram priznati da ga se danas jedva sjećam. Očito sam bio mnogo više zaokupljen samim hotelom nego umjetničkom zbirkom koju sam mogao besplatno razgledati. Ali zato mi nije promaknulo da se u sklopu hotela nalazi St. George Bakery. A tu je moja hotelska znatiželja vrlo brzo dobila i gastronomski nastavak.
Još sam u Tampereu po slastičarnicama stalno viđao Runebergovu torticu. Nekoliko dana gledao sam te male kolače po izlozima i pitao se što je na njima toliko posebno. Kako sam već bio u St. Georgeu, zaključio sam da je konačno došlo vrijeme za upoznavanje s još jednim dijelom finske kulture, ovaj put onim slastičarskim. Uz Runebergovu torticu naručio sam i laskiaispullu, pecivo s kardamomom, šlagom i džemom od malina. Za razliku od prve slastice, kod ove druge nije bilo nikakve kulturne znatiželje. Jednostavno je izgledala dobro.
Tek sam poslije malo istražio što sam zapravo jeo. Runebergova tortica ime je dobila po Johanu Ludvigu Runebergu, finskom nacionalnom pjesniku, a tradicionalno se jede oko njegova rođendana, 5. veljače. Obično sadrži bademe, mrvice keksa ili kruha, ponekad rum ili punč, a na vrhu džem od malina okružen bijelom glazurom. Moram priznati da mi je povijest kolača bila zanimljivija od njegova okusa. Ni laskiaispulla nije opravdala očekivanja koja je stvorila svojim izgledom. A nakon nekoliko dana tijekom kojih me Runebergova tortica gotovo proganjala iz svakog finskog izloga, očekivao sam ipak nešto više.
Bijelo na bijelom
Nakon dva ne baš spektakularna kolača ponovno sam krenuo prema Senatskom trgu. Bila je to jedina helsinška lokacija na koju sam se svjesno odlučio vratiti. Prethodne večeri katedrala me oduševila, a njezina gotovo nestvarna bjelina usred noćne tame bila je jedan od najljepših prizora čitavog putovanja. Ipak, nešto me kopkalo. Kako će ta ista građevina izgledati po danu, nakon što je snijeg gotovo potpuno prekrio grad?
Odgovor je bio prilično neobičan. Noću je bijela katedrala dominirala tamnim trgom. Sada sam pred sobom imao bijelu građevinu, bijele stube, bijeli trg i nebo koje se samo neznatno razlikovalo od svega ostalog. Kao da je netko odlučio isprobati koliko se različitih nijansi bijele može smjestiti na jednu fotografiju. Granice među njima određivale su tek sjene, pokoja tamnija linija i detalji koji su izranjali iz te gotovo jednolične bjeline. Čitav prizor izgledao je potpuno drukčije od onoga koji sam fotografirao prethodne večeri. A bila je to ista katedrala, na istome mjestu, svega nekoliko sati kasnije.
Fotografirao sam je ponovno i bio zadovoljan. Zapravo, kada danas pomislim na Helsinki, među prvim slikama koje mi se pojave upravo je ta jutarnja katedrala. Pomalo zanimljivo, jer je na zidu mojeg stana završila fotografija Sibeliusova spomenika, a ne ova. Sibeliusove čelične cijevi pokazale su se zahvalnijima za uređenje interijera, ali u mojim je uspomenama katedrala ostala jedan od najjačih helsinških prizora.
A onda sam se ponovno sjetio prethodne večeri. Senatski trg, koji je Engel zamislio kao monumentalni prostor državne, sveučilišne i crkvene vlasti, sada je djelovao gotovo nestvarno. Sva ta neoklasicistička ozbiljnost, pravilnost i simbolika moći nekako su izgubile na važnosti pred snijegom koji nije pokazivao osobito poštovanje prema arhitektonskim hijerarhijama. Ostala je katedrala, gotovo izgubljena u vlastitoj bjelini. I ona ista tišina zbog koje mi se Helsinki toliko svidio.
Trajekt na kraju priče
Prije povratka u hotel svratio sam još u supermarket po finske slatkiše za poklone. U14 mi je omogućio kasnu odjavu, što je nakon čitavog jutra provedenog u snijegu bila vrlo dobrodošla pogodnost. Vratio sam se u sobu, malo odmorio i pripremio za nastavak putovanja. Moj boravak u Helsinkiju polako se približavao kraju, a nekako mi se činilo da sam tek počeo.
Poslijepodne smo kolega i ja ponovno pozvali Uber, ovaj put prema trajektnom terminalu. Ondje nas je čekao Tallinkov MyStar, a s druge strane Finskog zaljeva Tallinn. Od dolaska vlakom iz Tamperea nije prošlo ni 24 sata. Kad to ovako napišem, gotovo me sram koliko sam malo vremena odvojio za jednu europsku prijestolnicu. Ali raspored je bio takav kakav je bio. A kad razmislim što sam sve u tih nekoliko sati uspio vidjeti, fotografirati i usput naučiti, teško se mogu požaliti.
Krenuo sam tražiti nekoliko dobrih fotografija, a završio držeći samome sebi lekcije iz povijesti umjetnosti. Čovjek bi pomislio da sam došao na studijsko putovanje. A zapravo za Sibeliusa prije tog jutra nisam ni čuo, dok mi danas njegova skulptura krasi zid stana. Očito se moja putovanja ne razvijaju uvijek onako kako ih zamislim.
Ipak, kad pomislim na Helsinki, najprije mi se pojavi katedrala. Jednom bijela usred noćne tame, drugi put gotovo izgubljena u snijegu. Upravo su te dvije fotografije nekako postale moj Helsinki.
A što je ostalo za sljedeći put? Gotovo sve, rekao bih. Jedno jutro i jedna večer teško mogu biti dovoljni za grad koji me ovako zainteresirao. St. George još nisam isprobao kao hotelski gost, Café Regattu jesam fotografirao, ali sam njezina peciva s cimetom poprilično nepromišljeno zaobišao, a siguran sam da postoji još mnogo zanimljivih mjesta koja nisam ni stigao otkriti.
U Helsinki ću se sigurno vratiti.
