Petnaest kadrova, jedan mobitel i godine povrataka u Prag — potraga za najboljom fotografijom može početi.
U Pragu sam bio dovoljno puta da još jedan krug klasičnog razgledavanja nema osobitog smisla. Glavne znamenitosti poznajem, većinu sam već fotografirao i doista mi ne treba još jedna fotografija kao dokaz da je Karlov most i dalje ondje gdje sam ga ostavio. Prag je, međutim, i dalje bezobrazno fotogeničan. Zato sam ovoga puta sebi postavio drukčiji zadatak: zaboraviti popis znamenitosti i početi tražiti fotografije. Nakon prilično pregrijanog početka ovog češkog putovanja u Karlovim Varima, ideja da nekoliko dana jednostavno lovim kadrove po Pragu činila se mnogo boljom.
Vjerojatno bih trebao pojasniti kakav sam uopće fotograf. Ne namještam svjetlo, ne nosim torbu punu objektiva i ne provodim deset minuta podešavajući postavke. Hodam, gledam i čekam dok se ono preda mnom odjednom ne složi u kadar. Tada izvadim mobitel i snimim. Za tehnički dio znatno je zaslužniji Samsung nego ja. Moj je dio tek primijetiti trenutak prije nego što nestane.
Neki su kadrovi bili planirani, drugi su nastali na poznatim praškim mjestima koja sam već mnogo puta vidio, a nekoliko ih se jednostavno pojavilo kada sam se našao na pravom mjestu u pravom trenutku. To je vjerojatno bio i najbolji dio cijele potrage: Prag sam poznavao dovoljno dobro da znam gdje gledati, ali nikad sasvim dovoljno da bih znao što će mi grad dati kad tamo stignem.
Kadar 01 — Čovjek pod svjetiljkom
Koliko god fotografija dobro izgledala, moram priznati da moj prvi model nije bio baš profesionalac. Barem ne onaj od krvi i mesa. Taj je čovjek pod svjetiljkom Karel Hašler, češki kantautor, pjevač, glumac i redatelj — i, kako sam tek poslije otkrio, gotovo savršen motiv za mjesto na kojem sam ga zatekao.
Hašler je napisao pjesmu Po starých zámeckých schodech — Po starim dvorskim stubama. Njegov kip danas sjedi upravo na stubama koje je nekoć opjevao. Njegova priča ima i mnogo mračniju stranu: Gestapo ga je uhitio, a 1941. umro je u koncentracijskom logoru Mauthausen. Sve sam to saznao tek naknadno. Kada sam zastao da snimim fotografiju, bio mi je tek nepoznat lik u sjeni pod svjetiljkom.
Zapravo sam namjeravao sići s Hradčana kroz Nerudovu, koju sam pamtio kao jednu od onih praških ulica u kojima pristojnu fotografiju ne bi trebalo biti osobito teško pronaći. Negdje usput jednostavno sam odabrao pogrešan silazak. Umjesto Nerudove završio sam na Starim dvorskim stubama.
Dotad je večer već preuzela grad. Zid je postao hladan i siv, a stare su svjetiljke počele po njemu bacati tople mrlje svjetla. Tada sam primijetio Hašlera, gotovo potpuno u sjeni, kako gleda ravno prema jednoj od njih. Nije tu trebalo ništa posebno smišljati. Kadar je već bio gotov; trebalo ga je samo primijetiti i pritisnuti tipku.
Tražio sam Nerudovu, potpuno sam je promašio i vratio se s nečim boljim. Ako sam već odlučio čekati da mi Prag sam ponudi kadar, bio je to sasvim dobar početak.
Kadar 02 — Sv. Vid kroz luk
Do katedrale sv. Vida stigao sam predvečer, nedugo prije šetnje niz Hradčane iz koje će na kraju nastati Kadar 01. Katedrali gotovo i ne treba pomoć da izgleda impresivno: dominantna je gotička građevina Praškog dvorca, s brodom višim od trideset metara i pročeljem prepunim portala, mrežišta, skulptura i vitraja. U unutrašnjosti su pojedini prozori gotovo znamenitosti sami za sebe — među njima i poznati secesijski vitraj koji je osmislio Alphonse Mucha. Izvana se, međutim, uglavnom ponavljaju isti kadrovi: monumentalno zapadno pročelje, tornjevi stisnuti u okomiti kadar ili cijela katedrala koja se s druge strane rijeke izdiže iznad Praga.
Htio sam nešto manje očito. Hodajući kompleksom primijetio sam da se iz jednog od okolnih prolaza vidi samo portal katedrale, gotovo savršeno uokviren drugim lukom. Odjednom se golema građevina svela na mnogo mirniji i precizniji kadar. Prednji luk stvorio je okvir unutar okvira, dok su gotički oblici portala ponavljali istu geometriju. Postojao je samo jedan problem: ljudi. Puno njih. Trebalo mi je znatno dulje nego što sam očekivao da dočekam tih nekoliko sekundi kada nitko ne prolazi točno ondje gdje mi treba prazan prostor.
Ovo je također jedan od rijetkih kadrova za koje namjerno biram crno-bijelu verziju. Fotografija u boji sasvim je dobra, ali boja ovdje iznenađujuće malo pridonosi. Važni su oblici: gotovo crni prvi plan, svijetli kamen iza njega, simetrija portala i niz lukova koji pogled vodi prema katedrali. Kad se boja ukloni, ta struktura postaje mnogo očitija, a fotografija dobiva pomalo bezvremenski karakter koji gotičkoj arhitekturi prilično dobro pristaje.
Sama katedrala sv. Vida zato je zapravo najmanje iznenađujući dio ove fotografije. Svi dolaze u Praški dvorac očekujući da će je fotografirati. Meni je kadar uspio tek kada sam se odmaknuo od očitog pogleda, pronašao drugi komad arhitekture iza kojeg sam mogao sakriti veći dio katedrale — i imao dovoljno strpljenja pričekati da mi se svi napokon maknu iz kadra.
Kadar 03 — Kad O2 Arena dobije zalazak sunca
Praška O2 Arena nije baš prvo mjesto koje pada na pamet kada se traže najbolje fotografije grada. Otvorena 2004., jedna je od glavnih čeških višenamjenskih dvorana, izgrađena prvenstveno za hokej na ledu, ali danas jednako spremna ugostiti koncerte i druga velika događanja. Velika je, metalna i funkcionalna — otprilike najdalje što se može otići od gotičkog Praga.
Logistika za ovaj kadar teško da je mogla biti jednostavnija. Nisam putovao preko grada, tražio vidikovac ni čekao da mi se netko makne iz kompozicije. Arenu sam jednostavno gledao iz svoje sobe u hotelu STAGES Prague. Promijenilo se samo nebo. Dok je sunce zalazilo iza zgrade, inače sasvim običan pogled odjednom je dobio pruge narančaste, ružičaste i sive boje koje su se iznenađujuće dobro slagale s hladnim krivuljama i metalom arene.
Upravo mi se taj kontrast vjerojatno i najviše svidio. Sama arena djeluje gotovo brutalno funkcionalno, dok nebo iza nje daje sve od sebe da bude dramatično. Nekoliko su minuta ta dva potpuno različita raspoloženja nekako pripadala jedno drugome. A osobito mi je bilo zadovoljstvo jedan od boljih kadrova putovanja snimiti bez izlaska iz sobe, samo zato što sam u pravom trenutku pogledao kroz prozor.
Upravo sam zato ovaj kadar htio u izboru. Za dobru fotografiju Praga nije uvijek potreban srednjovjekovni toranj, popločana ulica ili pomno istražen vidikovac. Ponekad je motiv nešto što inače jedva da biste se potrudili fotografirati. Samo ga uhvatite tijekom onih nekoliko minuta kada obično mjesto prestane izgledati obično — i to je dovoljno.
Kadar 04 — Kad Praški dvorac počne sjajiti
Neke su fotografije otkrića; ova je gotovo obveza. Ako fotografirate Prag, osvijetljeni dvorac iznad Male Strane jedan je od onih kadrova koje naprosto želite imati. Pokušavao sam i prije. Više puta. I rezultat nekako nikad nije sasvim odgovarao onome što sam vidio vlastitim očima.
Noću se moja uobičajena fotografska filozofija počinje raspadati. Danju mogu čekati kadar, izvaditi mobitel i pustiti Samsung da odradi tehnički dio. Kad svjetlo nestane, taj dogovor postaje znatno manje pouzdan. Starije generacije Galaxyja dale su mi dovoljno zrnatih nebesa, mutnih sjena i užarenih zgrada sa suptilnošću nuklearne eksplozije da znam da samo usmjeravanje mobitela prema Praškom dvorcu nakon zalaska sunca ne mora nužno dobro završiti.
Ovoga sam puta, međutim, u ruci imao Galaxy S24 Ultra. Bio sam sasvim spreman okriviti Samsung umjesto sebe ako ni ovaj put ne uspijem snimiti noćni pogled na Praški dvorac. Pomogao je i trenutak: fotografiju sam snimio s Karlova mosta upravo kada je rasvjeta dvorca počela dominirati, a na nebu je još ostalo dovoljno plavetnila da prizor ne postane mrtav. Praški dvorac sjajio je iznad tamnijih krovova Male Strane, dok su se svjetla uz rijeku počela razvlačiti po Vltavi.
Zato je ovaj vrlo poznati pogled ušao u konačni izbor. Vjerojatno je riječ o jednom od najmanje originalnih motiva u cijeloj potrazi, ali i o fotografiji koju sam godinama želio i nikako je nisam uspijevao dobiti kako treba. Ovaj sam put pogledao rezultat i, za promjenu, nisam odmah počeo razmišljati o svemu što je mobitel upropastio. Ultra je napokon odradio svoj dio posla.
Kadar 05 — Cepelin Gulliver u DOX-u
Gulliver je bio jedan od rijetkih motiva koje sam doista ciljano tražio. Pronašao sam ga na internetu dok sam istraživao manje očita mjesta za fotografiranje u Pragu i prije toga nikad nisam čuo za njega. Drveni cepelin dug 42 metra na krovu zgrade činio se dovoljno čudnim da opravda Uber do Holešovica.
Dio je Centra za suvremenu umjetnost DOX od 2016., projektirao ga je Martin Rajniš, a izrađen je od drva i čelika. Unutrašnjost služi i za književna čitanja i druga događanja, pa nije tek golemi ukras na krovu. Ipak, ništa od toga zapravo nije bilo razlog mojeg dolaska. Htio sam fotografiju.
A vrijeme je odlučilo surađivati. Nebo je doista bilo tako plavo, oblaci su već bili ondje, a toplo drveno tijelo cepelina izgledalo je fantastično na toj pozadini. Gledan odozdo, Gulliver je prestao izgledati kao nešto pričvršćeno za muzej i na trenutak počeo djelovati kao da bi doista mogao poletjeti.
Postojala je samo jedna kvaka: na krov se inače može samo s ulaznicom. Bio sam sasvim spreman platiti, samo što im se pokvario kartični terminal. Objasnio sam da sam došao isključivo fotografirati cepelin i obećao da ću se popeti, snimiti fotografiju i odmah nestati. Pustili su me. Dakle, ovaj je kadar trebao nešto koštati, a na kraju su mu bili potrebni samo dobro vrijeme, Uber i POS terminal koji je baš zgodno prestao raditi.
Kadar 06 — Grad krovova
Kad je W Prague otvoren krajem 2024., naravno da sam ga htio isprobati. Marriott, k tome W, a povrh svega obnova starog Grand Hotela Evropa na Václavskom trgu — izgledalo je ozbiljno primamljivo. Onda sam pogledao cijene. Četiri noći u STAGES-u, dok mi je Bonvoy status još radio svoj posao, koštale su manje od jedne noći u W-u. Volim hotele, ali ne toliko da iznenada zaboravim osnovnu aritmetiku.
W sam ipak morao nekako isprobati, pa sam se zadovoljio koktelom u krovnom baru ABOVE. Koktel je bio odličan, ali krovna je terasa vrlo brzo počela više nalikovati fotografskom studiju nego baru. Za oko mi najprije nije zapela nijedna znamenitost, nego nered ispod mene: krovovi, dimnjaci, antene, tehničke instalacije, izblijedjeli zidovi — a zatim, iznad svega toga, znatno elegantnija kupola Nacionalnog muzeja.
Imam fotografije s krovova iz cijelog svijeta — Portugala, New Yorka, Seville, Londona i još podosta mjesta — pa je jednu zaslužio i Prag. Ne, ovo nije SUMMIT One Vanderbilt sa srebrnim balonima koji plutaju Manhattanom, a svakako nije ni London iz GŎNG-a na 52. katu Sharda. U redu. Ne mora ni biti.
Ovdje mi se sviđa upravo to što se Prag ne ponaša kao razglednica. Neuredan je, slojevit i pomalo kaotičan, a kasnopopodnevno svjetlo nekako uspijeva cijelu tu zbrku spojiti u cjelinu. Možda nije najspektakularniji trofej ove fotopotrage, ali je prokleto dobar.
Kadar 07 — Toranj koji Prag voli mrziti
Još sam bio na krovu hotela W Prague kada sam se okrenuo od zbrke krovova i primijetio nešto mnogo teže za ignorirati. Žižkovski televizijski toranj uzdiže se 216 metara iznad grada, a odande izgleda gotovo apsurdno velik — ispod su sami crveni krovovi i zelenilo, a onda taj golemi komad inženjerstva s kraja 20. stoljeća probija ravno kroz panoramu.
Toranj je bio kontroverzan gotovo od samog početka. Građen tijekom 1980-ih i početkom 1990-ih, nosio je sav teret svog komunističkog podrijetla, a ni oblik mu nije osobito pomagao. Godinama se pojavljivao na popisima najružnijih građevina u Pragu. Onda su mu dodane goleme puzajuće bebe Davida Černoga, što je cijelu stvar nekako učinilo još čudnijom. Pa ipak, Prag se s njim s vremenom, čini se, pomirio. Možda to baš i nije ljubav, ali jest ona vrsta odnosa u kojem bi njegovo uklanjanje danas djelovalo pogrešno.
S krova W-a odjednom sam vidio zašto fotografski tako dobro funkcionira. Sve je ispod njega poznato i nepogrešivo praško — stari krovovi, drveće, pokoji crkveni toranj — a toranj se izdiže kao da pripada sasvim drugom gradu. Još uvijek nisam uvjeren da je sam toranj lijep. Fotografiju, s druge strane, obožavam.
Kadar 08 — Beskonačni toranj od knjiga
Kao i Gulliver, i ovo sam mjesto pronašao tek internetskim kopanjem po manje očitim praškim motivima. Razlika je bila u tome što mi ovdje nisu trebali ni Uber ni ekspedicija do ruba mojeg uobičajenog teritorija. Idiom stoji u predvorju Gradske knjižnice na trgu Mariánské náměstí, na ugodnoj pješačkoj udaljenosti od mjesta kojima bih ionako prolazio.
Instalacija je djelo slovačkog umjetnika Mateja Kréna i ovdje se nalazi od 1998. Tisuće knjiga čine visoki stup, a zrcala na vrhu i dnu stvaraju iluziju da se knjige nastavljaju unedogled. Izvana je dovoljno zanimljiva, ali pravi kadar dobije se tek iznutra. Gurnete mobitel u otvor, koliko-toliko ga centrirate i toranj odjednom nestane u vrtlogu stranica, boja i linija.
Jedini je problem što su isti trik otkrili i svi ostali. Na red sam čekao otprilike dvadeset minuta, uglavnom gledajući ljude kako snimaju varijacije fotografije zbog koje sam i sam stajao u redu. Ali kad sam napokon došao na red, shvatio sam zašto postoji red. Rezultat je jedan od mojih najdražih kadrova cijele potrage i vjerojatno jedna od najjačih fotografija u izboru. Gotovo više ni ne izgleda kao toranj od knjiga, a upravo mi se zato sviđa.
Dakle, nije riječ o nekom tajnom kutku Praga koji sam herojski otkrio. Upravo suprotno. To koliko je lokacija poznata nema nikakve veze s kvalitetom fotografije — a ova je vrijedila dvadeset minuta čekanja.
Kadar 09 — Grublji praški prolazi
Ovo nije bilo ni na kakvom popisu. Nisam ga pronašao na internetu, označio na karti ni prešao pola grada Uberom da bih došao do njega. Jednostavno sam hodao Starim gradom, prošao pokraj Michalske 511/8 i ugledao kadar. To je bilo sve. Ponekad tražite fotografiju; ponekad jednostavno ušetate u nju.
Zaustavio me kontrast. Grafiti, ispucala žbuka, zidovi koji izgledaju vlažno, tamna kaldrma i motocikl stisnut u kut — teško da je to uglađeni Prag s razglednica. A onda se luk otvara prema mnogo urednijoj ulici iza njega, gotovo kao da je netko povukao crtu između dviju verzija istoga grada. Motocikl je jako pomogao. Bez njega bih fotografiju vjerojatno svejedno snimio; s njim je prizor odjednom dobio karakter.
Ovdje nema velike povijesne priče ni znamenitosti koju moram posebno objašnjavati. Jednostavno mi se svidjelo ono što sam vidio i izvadio sam mobitel. Upravo zato ovaj kadar pripada potrazi. Da je svaka fotografija bila unaprijed istražena, cijela bi se stvar pretvorila u još jedan popis. Prag povremeno zaslužuje priliku da sam ponudi motiv.
Kadar 10 — Gdje Prag utihne
Vyšehrad mi je oduvijek djelovao pomalo drukčije od ostatka Praga. Bio sam ondje i prije i svaki je put u tom mjestu bilo nečeg blago tajanstvenog — tiše je, zelenije i nekako odvojeno od grada ispod njega. Ovoga puta nisam komplicirao: bazilika sv. Petra i Pavla i groblje pokraj nje bili su sasvim dovoljni.
Na groblju počivaju mnoge važne osobe češke kulture, među njima Antonín Dvořák i Bedřich Smetana. Groblja definitivno nisu među mojim omiljenim fotografskim motivima, pa nisam očekivao da će ovo postati jedan od kadrova potrage. Onda se sunce probilo kroz drveće, osvijetlilo cvijeće, a svjetlo se rasulo po kaldrmi pa je cijelo mjesto odjednom postalo iznenađujuće fotogenično. Očito me povremeno može nagovoriti čak i groblje.
Jedan praktičan savjet: Vyšehrad obiđite nizbrdo. Uber vas može dovesti gotovo do samog groblja, a odatle je mnogo logičnije istraživati pješice i postupno se spuštati natrag prema gradu.
Kadar 11 — Karlov most prije nego što se Prag probudi
Prazan Karlov most nije tajna. Tajna je u vremenu dolaska. Ova je fotografija snimljena u 5.35 ujutro i to je otprilike cijeli trik. Ako jedno od najprometnijih mjesta u Pragu želite gotovo samo za sebe, cijena je nekoliko sati sna.
Boravio sam u hotelu Sir Prague, blizu Vltave kod Plešuće kuće, pa ovaj put nije bilo nikakvog razloga zvati Uber. Jednostavno sam iz hotela krenuo pješice prema mostu. U to doba čak je i put do njega bio neobično prazan i usput je ponudio nekoliko mogućih kadrova, ali Karlov most bio je pravi cilj.
I uspjelo je. Kaldrma je bila gotovo prazna, kipovi i svjetiljke napokon su imali dovoljno prostora oko sebe, a rano je svjetlo u daljini počinjalo zagrijavati grad. Onda su u kadar uletjele ptice. Očito s tim dijelom nisam imao baš nikakve veze, ali su pretvorile fotografiju koja mi se već sviđala u jednu od najdražih iz cijele potrage.
Ovdje nema skrivenog vidikovca ni pametne fotografske tajne. To je isti Karlov most koji fotografiraju svi. Samo morate stići prije svih ostalih — a Prag ponekad nagradi trud.
Kadar 12 — Sat prije gužve
Kad sam stigao na Starogradski trg, još nije bilo ni šest ujutro — što je u Pragu očito cijena praznog trga. Gotovo nikoga nije bilo, nitko se nije borio za isto mjesto i napokon sam mogao jednostavno stati pred Astronomski sat i odlučiti što zapravo želim u kadru.
Najviše su mi za oko zapele boje. Kad Orloj prestanete doživljavati kao nešto što ste dužni fotografirati i doista ga pogledate izbliza, gotovo je smiješno dekorativan: duboka plava, crna i crvena, zlato, oslikani kalendarski brojčanik i sve te figure nagurane u tamni gotički kamen. Snimio sam mnogo uži kadar nego inače jer su mi detalji bili daleko zanimljiviji od još jedne fotografije cijelog pročelja.
Teško da je riječ o neotkrivenom praškom motivu, ali to nikada nije ni bila poanta ove potrage. Ponekad je izazov pronaći nešto što nitko ne fotografira; ponekad je dovoljno poznati motiv zateći u uvjetima zbog kojih ga poželite ponovno fotografirati. U 5.54 ujutro, s praznim Starogradskim trgom iza sebe, sat je napokon zaslužio mjesto u konačnom izboru.
Kadar 13 — Dvorac iza trga
Nakon svih neobičnih kutova, pogleda s krovova i slučajnih pronalazaka, htio sam barem jednu fotografiju koja je naprosto lijepa. To je ova. S Hradčanskog trga katedrala sv. Vida izdiže se iza pročelja palača u gotovo smiješno simetričnoj kompoziciji: tamni dvostruki tornjevi u sredini, zeleni toranj zdesna, svijetle zgrade ispod njih, crveni krovovi između i stara svjetiljka koja zatvara prvi plan.
U odabiru lokacije nema ničeg osobito originalnog, ali kompozicija jednostavno funkcionira. Sve kao da sjeda na svoje mjesto, a prazan trg daje arhitekturi dovoljno prostora da diše. Vjerojatno je to, u klasičnom smislu, jedna od najljepših fotografija u cijelom izboru — ne zato što Prag ovdje nudi nešto neočekivano, nego zato što se za promjenu ponaša gotovo sumnjivo dobro.
Jedini praktičan savjet: nemojte odmah požuriti prema ulazu u dvorac. Zastanite na Hradčanskom trgu, okrenite se, pomaknite se nekoliko metara dok se linije ne uravnoteže i pustite Prag da odradi ostalo.
Kadar 14 — Prag, most za mostom
Ovaj je kadar zahtijevao malo više traženja. Ako na karti potražite Letnu, to vam neće osobito pomoći jer fotografiju nisam snimio s vrha parka. Hodajući uz rijeku prema Čechovu mostu, prije nego što sam došao do njega, skrenuo sam na jednu od strmih staza koje se uspinju padinom Letne. Negdje na pola uspona odjednom se otvorio pogled kroz drveće i ondje je bio Prag, gotovo apsurdno uredno posložen uz Vltavu.
Ovo je jedno od onih mjesta gdje malo zuma učini više od široke panorame. Gledano uzvodno, mostovi se počnu slagati jedan iza drugoga: najprije Mánesův most, iza njega Karlov most, zatim Most Legií, Jiráskův most i, sve dalje u pozadini, Palackého most. Zum približava planove pa rijeka izgleda gotovo pretrpana mostovima, a upravo mi se to na fotografiji svidjelo.
I ovdje sam imao sreće s vremenom. Posljednje je svjetlo obojilo nebo u ružičasto, dok je Vltava još bila dovoljno svijetla da razdvoji sve te slojeve, a drveće je stvorilo prirodan okvir oko cijelog prizora. Prag sigurno ima grandioznije vidikovce, ali malo ih tako učinkovito objašnjava geografiju grada. Most za mostom za mostom — i uspon je odjednom bio potpuno opravdan.
Kadar 15 — Ovo je Prag
Ovu sam fotografiju snimio oko pet ujutro dok sam Masarykovom obalom (Masarykovo nábřeží) hodao prema Karlovu mostu. Ustao sam tako rano zbog jednog vrlo konkretnog razloga: htio sam stići na most prije gužve. Onda se pojavio tramvaj broj 17 i privremeno promijenio plan.
Ulica je bila gotovo prazna, uz mene je tekla Vltava, Praški je dvorac već hvatao jutarnje svjetlo, a crveni tramvaj sjeo je točno ondje gdje je trebao biti. Imao sam dovoljno vremena snimiti fotografiju, a zatim sam nastavio prema Karlovu mostu. Ovaj put bez posebnog vidikovca, dvadeset minuta čekanja ili komplicirane pripreme. Samo treba biti budan u nerazumno doba i gledati u pravom smjeru.
Jesam li, dakle, pronašao svoju najbolju fotografiju Praga?
Neke su od ovih petnaest fotografija tehnički bolje. Ima onih s boljim bojama, onih za koje sam se morao mnogo više potruditi, dulje čekati, više se penjati ili jednostavno biti na savršenom mjestu u savršenom trenutku. Ali kada pogledam cijeli izbor, dvjema se fotografijama uporno vraćam.
Kadru 01 vraćat ću se, pretpostavljam, najčešće. U njemu ima nečeg blago uznemirujućeg: tamna figura Karela Hašlera, stara svjetiljka, zidovi dvorca i to večernje svjetlo. To je Prag, ali ne Prag s razglednica. To je povijesni, pomalo tajanstveni Prag koji kao da postoji ispod grada koji svi vide — gotovo Prag iz neke druge dimenzije. Nisam krenuo tražiti tu fotografiju i vjerojatno mi se upravo zato još više sviđa.
A onda je tu Kadar 15. Vltava, Praški dvorac iznad nje i crveni tramvaj koji prolazi kroz kadar. Nema Karlova mosta, Starogradskog trga ni Václavskog trga, a fotografija nekako svejedno viče Prag. I ima nečeg zadovoljavajućeg u činjenici da sam morao ustati u pet ujutro da bih grad uhvatio baš ovakav.
Dakle, to su moja dva pobjednika: jedan pokazuje Prag ispod površine, a drugi jednostavno VIČE PRAG.