Catania pješice: osobni vodič kroz crni barokni grad

Catania pješice, kroz palače, crkve i ribarnicu, uz Bellinija na putu, tjesteninu alla Norma za večeru i malo previše razloga da propustim vlak.

Kad se Venera i Mars prepuste ljubavi, Vulkan bjesni u dubinama Etne i izbacuje svoju bol prema nebu. Vatra pada na Cataniju, ali Liotru, moćni crni slon, prima božji bijes na sebe, a njegova magija uvijek iznova spašava grad. I tako Catania ostaje stajati, mračna i prkosna, dok ja hodam njezinim ulicama pokušavajući upiti barem djelić te drevne moći.

Catania me osvojila tek na drugi pogled. Isprva sam vidio velik grad pod sivocrnim velom, s malo onog neposrednog šarma kojim neki talijanski gradovi tako uslužno osvajaju već na prvi pogled. Onda sam počeo zamjećivati svijetli kamen oko prozora, obline crkvenog pročelja, samouvjerenost balkona isturenog nad pločnikom. Tama je dobila teksturu, a negdje između dva trga počeo sam žaliti što si nisam ostavio više vremena.

Ta osebujna boja velikim dijelom dolazi s Etne. Vulkanski kamen pojavljuje se na zgradama, stubama i popločenju, dok vulkanski materijal umiješan u žbuku drugim površinama daje dimastu nijansu. Uz njega bijeli vapnenac i mramor dolaze neobično snažno do izražaja. Tamna pročelja Catanije izdaleka mogu djelovati strogo, ali izbliza otkrivaju iznenađujuće elegantne detalje, osobito ako pogled pustite da odluta iznad izloga.

Došao sam ponajprije zbog arhitekture i imao sam se čime baviti. No grad je imao i Bellinija, čije se ime stalno pojavljivalo na spomenicima, a na kraju i na mom tanjuru, te ribarnicu koja je mogla zaokupiti čak i nekoga tko ribu uopće ne voli jesti. Ovdje sam se osjećao ugodno. U svakodnevnom životu oko mene bilo je neke ležernosti koju je i najraskošnije pročelje moglo objasniti tek djelomično.

Cataniju sam istraživao tijekom dva jutra, između izleta u druge dijelove Sicilije. Mnoge zgrade opisane u nastavku vidio sam samo izvana: neke su bile zatvorene, dok će druge morati pričekati neki budući posjet. Želite li slijediti istu rutu i razgledati i interijere, ostavite si barem cijeli dan.

Prije šetnje: kako je Catania postala Catania

Drugi po veličini grad na Siciliji nastao je u osmom stoljeću prije Krista kao grčka kolonija Katane, na mjestu koje se već povezivalo s otočnim stanovništvom Sikula. Ime se često dovodi u vezu s neravnim, krševitim okolnim tlom, što se čini primjerenim gradu podno Etne. Položaj uz more poticao je trgovinu, ali je blagostanje privlačilo i susjede s vlastitim ambicijama.

Godine 476. prije Krista Hijeron I. iz Sirakuze protjerao je stanovnike i doveo nove, a grad čak preimenovao u Aitnu. Prvotni su se stanovnici poslije vratili, no neovisnost je i dalje bila nesigurna: Catania je bila uvučena u sukobe Sirakuze, Atene i Kartage, prije nego što je 263. godine prije Krista, tijekom Prvoga punskog rata, potpala pod rimsku vlast. Pod Rimljanima se razvila u važno gradsko središte; tom dugom razdoblju blagostanja pripadaju i Ciceronovi spomeni grada. Ostaci na koje se nailazi tijekom ove šetnje daju naslutiti njegove tadašnje razmjere.

Nakon rimskog razdoblja uslijedile su smjene vandalske i ostrogotske vlasti, bizantska uprava, arapsko osvajanje te, u jedanaestom stoljeću, dolazak Normana. Poslije je sukob Anžuvinaca i Aragonaca uvukao Cataniju u dinastičke borbe srednjovjekovne Sicilije. Pod aragonskim kraljevima postala je važno kraljevsko boravište, a uključivanje Sicilije u Aragonsku Krunu početkom petnaestog stoljeća čvršće ju je vezalo uz politički svijet iberskih monarhija.

Dvije katastrofe iz sedamnaestog stoljeća objašnjavaju velik dio grada koji danas vidimo. Godine 1669. lava s Etne stigla je do Catanije i ulila se u more; 1693. razoran je potres pogodio jugoistočnu Siciliju i uništio velik dio grada. Obnova je donijela široke ulice, teatralne trgove i barokne crkve kojima ću šetati. Ta godina, koja se ponavlja u povijesti crkava i palača, podsjetnik je na to koliko je temeljito potres podijelio priču o Cataniji na ono prije i ono poslije.

Via Etnea i Villa Bellini

Moj dio te priče počeo je na Novu godinu, znatno ranije nego što bi blagdansko jutro inače zahtijevalo. Moja vjernost Marriottu — navika koju redoviti čitatelji već dobro poznaju — smjestila me ne u središte, nego nekoliko kilometara uz obalu, u Four Points by Sheraton. Dolazak u grad zato je značio hotelski minibus, a ne šetnju. Nakon brzog doručka bio sam spreman za njega u 8.30. Javni prijevoz tog jutra nije nudio mnogo praktičnih mogućnosti, dok je hotelski prijevoz bio izravan, pouzdan i tada cijenom usporediv s običnim gradskim autobusom. Nije bilo mnogo razloga da si odlazak u grad dodatno zakompliciram.

Oko devet već sam bio u ulici Via Etnea, dugoj ulici koja pruža najjednostavniji uvod u središte Catanije. Od trga Duomo vodi prema sjeveru, uzbrdo i u smjeru Etne, protežući se otprilike tri kilometra do područja parka Gioeni. Velik dio njezina središnjeg poteza pješačka je zona, s trgovinama i poslovnim prostorima u prizemljima zgrada čiji gornji katovi često zaslužuju znatno više pozornosti. Ulica je oblikovana tijekom obnove nakon 1693., a zatim se postupno produživala prema sjeveru.

Minibus me ostavio na trgu Largo del Rinazzo, blizu kipa Giuseppea Garibaldija i ulaza u Villu Bellini. Unatoč imenu, riječ je o javnom parku, uređenom na zemljištu koje je nekoć pripadalo Ignaziju Paternò Castellu, knezu od Biscarija. Njegov vrt iz osamnaestog stoljeća imao je labirint, kipove i fontane: onu vrstu privatnog vrta u kojem je, valjda, i gubljenje bilo dio zabave.

Nakon kneževe smrti vrt je počeo propadati. Grad je 1854. otkupio njegovu izvornu jezgru, proširio je daljnjim kupnjama i naposljetku 1883. svečano otvorio objedinjeni javni park. Monumentalni ulaz iz ulice Via Etnea dodan je 1932. Unutra visinske razlike, stubišta, mostići i vijugave staze čine prostor raznolikijim nego što se na prvi pogled čini, dok mu glazbeni paviljon na vrhu brežuljka i aleja znamenitih ličnosti daju izrazito gradski karakter.

Parku sam posvetio mnogo manje vremena nego što je zaslužio. Bilo je jasno kako se kratak pogled lako može pretvoriti u znatno dulju šetnju, a mene je tog jutra već čekao rezerviran vlak za Sirakuzu. Villa Bellini postala je prva stavka na popisu onoga što ću pri povratku obići kako treba, popisu koji će ubrzo početi rasti pomalo sramotnom brzinom.

Piazza Stesicoro: Bellini iznad, Rim ispod

Krenuo sam ulicom Via Etnea prema jugu i za samo nekoliko stotina metara stigao na trg Stesicoro. Ime nosi po Stesihoru, starogrčkom lirskom pjesniku kojega predaja povezuje s Catanijom, gdje je, kaže se, proveo posljednji dio života. Ugled je stekao prenoseći velike priče iz mitova i junačkog pjesništva u zborsku liriku. Predaja u ovo područje smješta i njegov grob, premda najuočljivija počast jednom umjetniku na trgu pripada mnogo mlađem sugrađaninu.

Na istočnoj strani Vincenzo Bellini sjedi visoko iznad četiriju svojih opera. Spomenik Giulija Monteverdea, otkriven 1882., visok je oko petnaest metara, a bijeli mramor čini skladatelja uočljivim čak i među velikim zgradama Catanije. Oko podnožja alegorijski likovi predstavljaju opere Norma, I puritani, La sonnambula i Il pirata. Praktičan spomenik za ljubitelja opere: i program dolazi uz njega.

Bellini je umro sa samo trideset i tri godine, napisavši deset opera i osiguravši mjesto među ključnim skladateljima belkanta devetnaestog stoljeća. Izraz znači „lijepo pjevanje”, ali ta ljepota postavlja ozbiljne zahtjeve: duge melodijske linije, kontrola, pokretljivost glasa i izražajnost moraju zvučati kao da ne iziskuju nikakav napor. Norma, sa slavnom molitvom „Casta diva”, nemilosrdno pokazuje koliko se rada može skrivati ispod melodije koja kao da lebdi. Ljubav Catanije prema njezinu skladatelju seže znatno dalje od kazališta; te ću večeri obnoviti poznanstvo s Normom i u jestivom obliku.

Istočno od spomenika Corso Sicilia otvara mnogo suvremeniji prizor. Široka je ulica probijena kroz dio povijesne četvrti San Berillo tijekom preuređenja pedesetih godina dvadesetog stoljeća, kako bi se napravilo mjesta za banke, urede i drukčiju predodžbu gradskog prestiža. Nakon zbijenih prostora i ukrašenih pročelja ulice Via Etnea ta se promjena razmjera jasno osjeti. Ujedno podsjeća da se Catania nastavila preoblikovati još dugo nakon završetka barokne obnove.

S druge strane ulice Via Etnea, na zapadnoj polovici trga, grad se odjednom spušta u svoju rimsku prošlost. Dio amfiteatra leži ispod razine okolnih ulica, tek ostatak građevine koja je mogla primiti oko 15.000 gledatelja. Potječe uglavnom iz drugog stoljeća poslije Krista i bio je najveći amfiteatar na Siciliji, građen velikim dijelom od tamnoga vulkanskog kamena, uz opeku i svjetlije materijale. Otkriveni dio tek je mali djelić onoga što je nekoć zauzimalo ovaj prostor. Povijest amfiteatra i informacije za posjet.

Sama je arena bila duga približno sedamdeset i široka pedeset metara. Okolni su prostor nekoć krasili mramor, stupovi, kipovi i reljefi, ali stoljeća razgradnje i ponovne uporabe raspršila su velik dio tog materijala po kasnijim zgradama. Grad se širio i naposljetku prekrio veći dio spomenika. Iskapanja, među njima i ona s početka dvadesetog stoljeća, otkrila su dio koji se vidi na trgu, ostavljajući zanimljiv nesrazmjer između skromnog komada ruševina pred vama i veličine građevine koju trebate zamisliti.

Iznad ruševina stoji San Biagio, poznat i kao Sant’Agata alla Fornace. Drugo ime povezuje crkvu s predajom o peći u kojoj je sveta Agata trpjela tijekom mučeništva. Obnovljena nakon potresa, ima suzdržano neoklasicističko pročelje s udvojenim stupovima i trokutastim zabatom. Njezina uloga u štovanju zaštitnice Catanije daje joj važnost koju kratak pogled izvana ne otkriva odmah.

I zgradama oko trga vrijedi posvetiti malo pozornosti, a njihove razlike pomažu da ih zapamtimo lakše nego što bi se dalo naslutiti iz pukog popisa imena. Na zapadnoj strani palača della Borsa pripada tridesetim godinama dvadesetog stoljeća i arhitekturi poslovnog svijeta. Projektirao ju je Vincenzo Patanè na mjestu nekadašnjega kapucinskog kompleksa, a poslije je povezana s gospodarskom komorom. Svijetli kamen, reprezentativni ulaz i tamne stube daju joj dojam čvrstoće sasvim drukčiji od ukrašenijih palača u blizini.

Palača Tezzano, prepoznatljiva po središnjem balkonu i satu, tijekom svoje je duge povijesti imala vrlo različite namjene. Njezina je gradnja počela 1709. na trošak liječnika i grofa Niccolòa Tezzana, koji ju je darovao gradu za bolnicu San Marco. Financijske su teškoće s vremenom u zgradu dovele arhive i pravosudne urede, a nakon iseljenja bolnice sudovi su ostali sve do 1953. Od 1915. u zgradi je djelovala i Grande Birraria Svizzera, poslije Gran Caffè Lorenti: znatno društvenije susjedstvo za sudnice. Jedan od korisnika bio je i sveučilišni arhiv građe o starogrčkom vaznom slikarstvu. Svijetli pilastri dijele sivo pročelje u pravilan ritam, dajući svim tim stoljećima različitih namjena umirujuće uredan okvir. Palača Tezzano.

Palača del Toscano izraz je nešto osobnije ambicije. Njezino ranije zdanje iz osamnaestog stoljeća preoblikovano je u devetnaestom, a velik dio današnjeg izgleda dao joj je Enrico Alvino oko 1870. Naručitelj, Antonino Paternò del Toscano, bio je politički odan Burbonima, a nakon ujedinjenja Italije postao je gradonačelnik Catanije. Široki ulaz, reprezentativni renesansni elementi i veliko unutarnje stubište pripadali su svijetu aristokratske gradske rezidencije; kasnija podjela na zasebne stanove nije posve izbrisala reprezentativne prostore. U blizini je palača Beneventano della Corte u drugoj polovici devetnaestog stoljeća slijedila srodan arhitektonski jezik. Preživjela je rušenje velikog dijela San Berilla pedesetih godina dvadesetog stoljeća, prešla u vlasništvo banke Banco di Sicilia, a poslije se vratila u privatne ruke.

Od palače Minoriti do trga Università

Nastavljajući ulicom Via Etnea prema jugu, stigao sam do palače Minoriti i susjedne crkve San Michele Arcangelo ai Minoriti. Nekadašnji samostanski kompleks dobio je svoj osamnaestostoljetni oblik tijekom obnove Catanije, a u arhitektonskim je radovima sudjelovao Francesco Battaglia. Nakon ukidanja samostana 1866. palača je ušla u upravni život grada kao sjedište pokrajinskih i prefekturalnih službi. Uredi, arhivi, kulturne aktivnosti i izložbe otad su zauzimali prostore izvorno namijenjene sasvim drukčijoj svakodnevici.

Crkva unosi svjetlinu među tamnije površine ulice. Njezino svijetlo pročelje uzdiže se u pravilno raspoređenim razinama, a unutrašnjost ima tri broda, kupolu, nabožne slike i orgulje iz 1858. Vrijedilo bi zbog nje skrenuti pogled s izloga i zastati, osobito zanima li vas umjetnost i glazbala crkava koje su još u svakodnevnoj uporabi.

Nešto dalje Via Etnea križa se s ulicom Via Antonino di Sangiuliano na raskrižju Quattro Canti. Četiri palače povlače se zaobljenim uglovima, otvarajući raskrižje u gotovo osmerokutan prostor. Zbog takva arhitektonskog poteza vrijedi zastati i na križanju: zgrade zajednički oblikuju malen trg, a svaka pritom zadržava vlastito pročelje.

I ovdje ima političkog teatra. Garibaldi se 1862. s balkona obratio okupljenima pokličem „O Roma o morte!” — „Rim ili smrt!” — tijekom pohoda za priključenje Rima novoj talijanskoj državi. Na početku šetnje već sam ga susreo u obliku kipa, a sad se vratio na balkon. Uz Garibaldija i Bellinija, Catania je već okupila prilično dojmljivu glumačku postavu.

Ubrzo se otvara trg Università. Sveučilište je osnovano u petnaestom stoljeću, ali njegova glavna palača pripada obnovi započetoj nakon 1693.: gradnja je krenula 1696., a na njoj je radilo više arhitekata, među njima Vaccarini i članovi obitelji Battaglia. Zgrada zauzima čitav blok oko unutarnjeg dvorišta, a u njoj su rektorat, upravni uredi i povijesna knjižnica. Freske, svečane dvorane i aragonska tapiserija u unutrašnjosti čuvaju dodatne tragove duge povijesti ustanove. Palazzo Centrale.

Blizu sjevernog prilaza trgu stoji bazilika Collegiata, s jednim od najljepših pročelja na ovom potezu. Njezina osamnaestostoljetna fasada naizmjence se uvlači i izbočuje, sa šest stupova u donjem dijelu te središnjim prozorom i kipovima u gornjem. Stube uzdižu ulaz iznad pločnika, a u gornjem je dijelu smješteno zvono. Čitava je kompozicija kao stvorena da zastanete upravo kad ste već napola prošli pokraj nje i vratite se kako biste je bolje pogledali.

Povijest crkve seže dalje od današnje zgrade. Predaje povezuju ovo mjesto s ranijim poganskim kultom i bizantskom crkvom, dok ga kasnija uloga kraljevske kapele veže uz aragonski dvor. Današnje ime odnosi se na zbor kanonika utemeljen u petnaestom stoljeću. Nakon potresa crkva je ponovno sagrađena, a njezina je unutrašnjost dobila freske, ukrašene kapele i nadgrobne spomenike zbog kojih je mnogo više od privlačnog pročelja.

S druge strane trga Università palača San Giuliano ima lijep ulaz od obojenog mramora, s reprezentativnim balkonom iznad i dvorištem u nastavku. Sagrađena za jednu granu obitelji Paternò Castello, postupno je dobivala namjene koje su kroz njezina vrata dovodile bitno drukčije posjetitelje: hotel Bristol, kazalište Machiavelli i, naposljetku, sveučilišne urede. Palača se s vremenom mijenjala, ali ulaz i stubište zadržali su ambicioznost Vaccarinijeva projekta. Te su se velike rezidencije pokazale prilagodljivima; sveučilišna je uprava naslijedila neke iznimno dobre adrese. Palača San Giuliano.

Palača Gioeni, na sjevernoj strani trga, donosi još jedno pročelje iz osamnaestog stoljeća i bogato obrađen portal od svijetlog kamena. Vrijedi potražiti i sitnije detalje, osobito četiri brončana rasvjetna stupa s likovima iz narodnih legendi Catanije. Za mog posjeta mnogo suvremeniju pojavu predstavljao je jarko obojen slon iz instalacije sicilijanskog umjetnika Ligame. Prije nego što sam upoznao slavnoga crnog slona, susreo sam njegova znatno manje suzdržanog rođaka.

Piazza del Duomo: slon, rijeka i sveta Agata

Via Etnea izlazi ravno na trg Duomo, gdje se glavne zgrade okupljaju oko najprepoznatljivije gradske životinje. Liotru stoji usred Slonove fontane, na mramornom postolju, noseći obelisk na leđima. Malen je to slon s velikom odgovornošću prema gradu, a tamni kamen nasuprot svijetloj fontani čini ga odmah prepoznatljivim.

Podrijetlo slona nije sigurno, što je ostavilo obilje prostora za priče. Tumačen je kao drevni zaštitnički lik i povezivan sa sjećanjem na patuljaste slonove koji su nekoć obitavali na Siciliji. Druga ga predaja veže uz Eliodora, čarobnjaka koji je, kaže se, na njemu poduzimao neobična putovanja; ime Liotru obično se povezuje s Eliodorovim imenom. Putniku koji se mora ravnati prema autobusnim i željezničkim voznim redovima čarobnjakovo prijevozno rješenje ima sasvim očitu privlačnost.

Dugogodišnja povezanost skulpture s gradom i fontana iz osamnaestog stoljeća zasebna su poglavlja njezine povijesti. Slon je gradski simbol još od srednjeg vijeka, dok je kompoziciju fontane osmislio Giovanni Battista Vaccarini tijekom barokne obnove Catanije. Kakav god bio odgovor na starije zagonetke kipa, teško je zamisliti ovaj trg bez njega. Liotru daje lice raskoši koja ga okružuje.

Na sjevernoj strani stoji palača degli Elefanti, gradska vijećnica, čija je obnova počela 1696. Vaccarini je sudjelovao u oblikovanju njezina izgleda, uključujući reprezentativno istaknut središnji balkon i stupove koji ga nose. Motiv slona ponavlja se i na zgradi, pa njegove gradske dužnosti očito ne završavaju poziranjem na fontani. S druge strane trga palača dei Chierici, nekadašnje sjemenište, osobito jasno ponavlja kontrast tamne žbuke i svijetlog kamena.

Uz nekadašnje sjemenište fontana Amenano uvodi još jedan lik čija je prisutnost uglavnom skrivena. Rijeka teče ispod grada, a ovdje postaje vidljiva pod mramornom fontanom Tita Angelinija iz 1867. Mladić koji personificira rijeku drži rog obilja, voda se razlijeva po bazenu i preko njegova ruba prelijeva u tankoj plohi. Lokalni izraz acqua a linzolu odnosi se upravo na taj pad vode nalik plahti. Fontana Amenano.

Stube uz fontanu spuštaju se prema staroj ribarnici. Nju sam ostavio za sljedeće jutro i okrenuo se katedrali, čija bi burna povijest bila dovoljna za nekoliko crkava. Prvu normansku građevinu potkraj jedanaestog stoljeća naručio je Roger I., grof koji je uspostavio normansku vlast u ovom dijelu Sicilije, na mjestu rimskih termi.

Potres 1169. izazvao je katastrofalna razaranja dok su vjernici bili okupljeni povodom blagdana svete Agate. Požar je 1194. donio nova oštećenja, a potres 1693. ponovno je velik dio katedrale pretvorio u ruševine. Dijelovi normanske građevine ipak su preživjeli, osobito oko apsida, dok joj je naknadna obnova dala barokni izgled povezan s Vaccarinijem. Antički kamen i stupovi ponovno upotrijebljeni u zgradi još su jedna veza s rimskim gradom pod ulicama.

Pročelje spaja svijetli kamen, sive plohe, stupove i svece u kompoziciju koja se jasno ističe i s drugog kraja širokog trga. Unutra su umjetnička djela, grobnice članova aragonske kraljevske obitelji i Bellinijev grob. U ovom dijelu šetnje skladatelj mi je već postao blizak poput nekoga čije se ime stalno pojavljuje u razgovoru. Pokopan je tako u istoj zgradi koja čuva i gradsku odanost svetici zaštitnici. O povijesti katedrale.

Kišobrani, arkade i Bellinijeva rodna kuća

S trga Duomo krenuo sam ulicom Via Giuseppe Garibaldi, a kišobrani razapeti nad glavama privukli su me u ulicu Via Pardo. Ideja da se ulica ispuni šarenim kišobranima proširila se nakon što su instalacije u portugalskoj Águedi od 2012. počele stjecati popularnost. Privlačnost je lako razumjeti: daju hlad, boju i promjenjive igre svjetla, a zauzvrat traže tek da malo češće gledate uvis.

Kišobranima u ulici Via Pardo već je trebalo malo pažnje kad sam ih vidio. Ipak, boje su dobro došle među okolnim kamenom, a njihova pomalo umorna pojava nije me spriječila da zastanem. Catania je postajala grad stvari koje vrijedi gledati malo dulje, uključujući i one kojima bi očito dobro došla zamjena.

Vratio sam se u ulicu Via Garibaldi i nastavio do trga Giuseppea Mazzinija. Nakon potresa taj je prostor zamišljen kao trg za tržnicu, s usklađenim arkadama na sva četiri ugla. U svakoj lođi osam stupova podupire lukove, a njihova se svijetla tijela uzdižu s podnožja od tamnoga kamena lave. Ponovno upotrijebljeni antički stupovi iz rimskih ostataka daju tom osamnaestostoljetnom prostoru mnogo stariju osnovu, dok terase iznad pripadaju okolnim palačama.

Za mog posjeta na trgu je bilo tek nekoliko štandova. Arhitektura je upućivala na bogatiji javni život od prizora koji sam zatekao, ali već je ponavljanje arkada opravdavalo skretanje. Skrenuo sam zatim desno u ulicu Via Santa Maria della Lettera i stigao na trg San Francesco d’Assisi, gdje kardinal Giuseppe Benedetto Dusmet stoji na spomeniku podignutom 1932., između crkve i okolnih palača.

Crkva San Francesco d’Assisi all’Immacolata ima vlastite veze s kraljevima i vulkanom. Njezin srednjovjekovni početak povezuje se s kraljicom Eleonorom Anžuvinskom i 1329. godinom, a lokalna predaja kraljičino pokroviteljstvo veže uz izbavljenje od erupcije. Današnja je crkva nastala nakon razaranja 1693. Stube od kamena lave i željezna ograda vode prema pročelju s udvojenim stupovima, kipovima i dvama tornjevima, čije svijetle plohe ožive svugdje gdje svjetlo dotakne isturene kamene ukrase.

Crkva je trobrodna i čuva bogatu zbirku sicilijanske sakralne umjetnosti. No s druge strane trga stajala je zgrada koja me privlačila iz osobnijih razloga: palača Gravina Cruyllas, u kojoj se rodio Bellini. Njegova je rodna kuća pretvorena u muzej posvećen životu i djelu, s dokumentima, rukopisima i osobnim predmetima u prostorijama povezanima s njegovim najranijim godinama. Nažalost, muzej je bio zatvoren kad sam stigao.

U palači je tada bio i muzej Emilija Greca, no i on je bio zatvoren. Greco, još jedan umjetnik rođen u Cataniji, stekao je međunarodni ugled kiparstvom i grafikom; njegova skulpturalna skupina Pinokija i Vile u Collodiju osobito je prepoznatljiv primjer. Muzejska zbirka sadržavala je oko 150 grafičkih radova, od kojih su se mnogi bavili ženskim likom. Dva vrlo različita umjetnička puta dijelila su istu adresu.

Za one koji ovu rutu slijede danas postoji i novija informacija. Noviji multimedijski postav Bellinijeva muzeja koristi prostorije u kojima je prije bio Grecov muzej, pa današnji raspored treba provjeriti kod muzeja, umjesto zaključivati prema mom posjetu. Bellinijeva rodna kuća i zbirke i dalje su razlog da palaču uključite u obilazak.

U blizini je palača Platania skrivala nešto što mi je posve promaknulo: rimsko kazalište. Prošao sam tim područjem ne prepoznavši što se nalazi iza kasnijih zgrada. Ondje je kazalište nekoć primalo tisuće gledatelja, a ja nisam uspio primijetiti ni da postoji, što dovoljno govori o temeljitosti mog razgledavanja.

Kompleks sadrži tragove starijega grčkog kazališta, dok je rimska gradnja počela u prvom stoljeću poslije Krista, uz veliko proširenje u drugom. Mogao je primiti nekoliko tisuća ljudi, a susjedni Odeon pružao je manji prostor za glazbu, pjesništvo i probe. Oba su se prestala koristiti u kasnoj antici te su postupno prekrivena kasnijim zgradama, od kojih su neke sačuvane kako bi pokazale tu dugu povijest korištenja prostora. Arheološkim raščišćavanjem antičke su građevine postupno ponovno izlazile na vidjelo; voda koja ponekad preplavi kazalište dodatno usložnjava taj prostor. Rimsko kazalište i Odeon.

Želite li nadoknaditi ono što sam ja propustio, skrenite s ovog dijela rute i ciljano potražite ulaz u kazalište u ulici Via Vittorio Emanuele II. Amfiteatar na trgu Stesicoro i ovo kazalište dva su različita spomenika. Pogled na jedan ne može zamijeniti pronalazak drugoga, što sam shvatio malo prekasno.

Via Crociferi: iza baroknih pročelja

S trga San Francesco d’Assisi nastavio sam u ulicu Via Crociferi, jedan od dijelova Catanije koji su me se najviše dojmili. Na relativno kratkom potezu okuplja crkve, samostane i palače, pa se arhitektura lakše sagledava kao cjelina. Ime joj se povezuje s redom kamilijanaca, poznatih kao Crociferi, čija se crkva San Camillo nalazi dalje u ulici.

Luk San Benedetto osobito je upečatljiv ulaz. Sagrađen 1704., povezuje veći i manji dio benediktinskog samostana preko ulice. Prema legendi podignut je u jednoj noći, što bi bila pomalo neugodna usporedba za popriličan broj suvremenih građevinskih projekata. Sama je konstrukcija dovoljno dojmljiva da prolaz ispod nje postane jedan od prizora po kojima se ova šetnja pamti. Povijest samostana.

Druga legenda u ove ulice dovodi noćnog posjetitelja: konja bez glave. Objašnjenje koje prati legendu kaže da su plemići širili zastrašujuće priče kako bi znatiželjnike odvratili od ulica koje su radije zadržavali za diskretne ljubavne sastanke. Prilično praktična primjena nadnaravnoga. U gradu čiju sam priču započeo zamišljajući Venerine i Marsove nepodopštine činilo mi se poštenim dopustiti i lokalnom plemstvu da se snađe na svoj način.

Iza pročelja benediktinski samostan ima mnogo tišu povijest. Osnovan u četrnaestom stoljeću, razoren u potresu i obnovljen tijekom osamnaestog, i dalje je vezan uz zajednicu klauzurnih redovnica. Molitva, rad i povučenost oblikovali su svijet koji je postojao uz javni život ulice, pomno nadzirući svaki dodir s njime. Rešetke i zaklonjeni otvori dio su te povijesti, jednako važni za razumijevanje zgrada kao i njihovi kameni ukrasi.

Giovanni Verga istraživao je ograničenja samostanskog života u djelu Storia di una capinera, koje je poslije ekranizirao Franco Zeffirelli. Povijesna samostanska prostorija za primanje posjeta bila je jedno od mjesta snimanja, pa je arhitektura dobila još jedan život kroz književnost i film. U manjem dijelu kompleksa djelovao je i muzej suvremene umjetnosti MACS. Mnogo se toga skriva iza ulice kojom se može proći u nekoliko minuta. San Benedetto i njegov kulturni kontekst.

Crkva San Benedetto jedan je od glavnih razloga da se ne ostane samo na ulici. Njezin ukrašeni ulaz i glasovito stubište vode prema unutrašnjosti punoj fresaka i mramora te oltaru obogaćenom obojenim kamenom, među ostalim i jaspisom. Prizori iz svečeva života prekrivaju površine iznad vjernika, dok rešetke održavaju razdvojenost između javnog prostora crkve i zatvorene samostanske zajednice.

Uz nju stoji San Francesco Borgia, sa suzdržanijim pročeljem i stupovima raspoređenima u dvije razine. Crkva iz osamnaestog stoljeća i susjedni nekadašnji isusovački kolegij pripadaju još jednoj važnoj redovničkoj zajednici u Cataniji. Slike, skulpture i oslikana kupola u unutrašnjosti nastavljaju isusovačku priču; s ulice pogled ponajviše privlače portal kolegija, stube i tamni kamen.

Protjerivanje isusovaca sa Sicilije 1767. donijelo je presudnu promjenu. Njihov je kolegij poslije služio strukovnom obrazovanju, kao hospicij, za pravosudne potrebe i kao umjetnički institut. U vrijeme mog posjeta čekao je obnovu, nakon što je dugi niz novih korisnika toj samostanskoj zgradi već podario nekoliko dodatnih života.

S druge strane ulice crkva San Giuliano donosi zaobljeno pročelje, impozantnu željeznu ogradu i skulpture ženskih likova koji leže iznad ulaza. Njegova obnova iz osamnaestog stoljeća povezuje se s Giuseppeom Palazzottom i Vincenzom Caffarellijem, dok se nacrt glavnog oltara pripisuje Vaccariniju. Iznutra izdužen osmerokutni tlocrt i višebojni mramor daju crkvi vlastit karakter. Pripadala je još jednom benediktinskom samostanu, čije su redovnice kroz zaklonjene otvore mogle promatrati svečanosti koje su prolazile ulicom. San Giuliano.

Nažalost, i ta je crkva bila zatvorena. Moj je vodič opisivao pogled s visine na grad i prema Etni, pa je pred zaključanim ulazom bilo otprilike kao da su mi donijeli jelovnik nakon što se kuhinja zatvorila.

Zašto se sveta Agata neprestano vraća u priču postaje jasnije kad se razmotri njezino mjesto u životu grada. Glavne veljačke svečanosti održavaju se od trećeg do petog, privlačeći goleme mase u procesije koje povezuju katedralu, mjesta vezana uz njezino mučeništvo i ulice diljem Catanije. Među njihovim su najprepoznatljivijim obilježjima candelore, raskošne pozlaćene konstrukcije koje predstavljaju povijesne zanate i zajednice. Pobožnost, lokalni identitet i javni spektakl ispunjavaju iste ulice koje sam ja obilazio u mirnijim siječanjskim okolnostima.

Uz proslavu se veže i hrana, među ostalim slastice čija imena i oblici upućuju na sveticu i predaje o njoj. Nisam bio ondje za blagdan, ali njegova se prisutnost mogla iščitati iz crkava, procesijskih ruta i pomno postavljenih rešetki za promatranje. Arhitektura čuva tragove načina na koji se Catania okuplja, gleda i zajednički kreće u jednom od najvažnijih trenutaka svoje godine.

Na sjevernom kraju ulice ulaz je vodio u dvorište Ville Cerami. Rezidencija iz osamnaestog stoljeća pripadala je obitelji Rosso di Cerami, a poslije je postala sjedište sveučilišnog pravnog fakulteta. Raskošno stubište i fontana sa skulpturom Emilija Greca zaokružili su dvorište još jednim spojem aristokratske arhitekture, sveučilišne namjene i jednog od umjetnika čije me ime već pratilo gradom.

Kod Ville Cerami okrenuo sam se i krenuo natrag ulicom Via Crociferi prema ulici Via Vittorio Emanuele II. Vlak za Sirakuzu polazio je u 10.45, a do kolodvora sam još morao prijeći istočni dio središta.

Prema kolodvoru Catania Centrale

Vratio sam se do ulice Via Vittorio Emanuele II i skrenuo na istok. Ona vodi natrag pokraj katedrale pa dalje prema kolodvoru, ali slabo pomaže onome tko pokušava prestati razgledavati. Nakon jedne crkve dolazi nova palača, a čak i zgrade pokraj kojih prolazite na putu do kolodvora imaju povijesti zbog kojih biste mogli zakasniti na polazak.

Blizu katedrale stoji Badia di Sant’Agata, crkva još jednoga nekadašnjeg benediktinskog samostana. Vaccarinijev projekt osobito se uspješno poigrava oblinama: pročelje se kod ulaza uvlači, a s obiju strana izbočuje, dok željezni ukrasi i udvojeni stupovi obogaćuju prilaz. Gradnju u osamnaestom stoljeću financirale su redovnice, a kupola je i dalje jedan od prepoznatljivih elemenata gradske panorame. Pogled s visine dodatni je razlog da provjerite mogućnost ulaska imate li vremena; ja sam nastavio s razine ulice. Badia di Sant’Agata.

U vrijeme mog posjeta uz crkvu se nalazio turistički informativni ured. Iza njega prošao sam pokraj državnog arhiva i stigao na trg San Placido, gdje istoimena crkva pokazuje udubljeno pročelje od svijetlog kamena. Za njezinu obnovu nakon potresa bio je zadužen Stefano Ittar, koji je oblikovao cjelinu kipova, prozora s rešetkama, bogate željezne ograde i triju zvona na vrhu.

Predaje povezuju to mjesto s Bakhovim svetištem i tvrde da je ovdje rođena sveta Agata. Današnja crkva iz osamnaestog stoljeća ukrašena je i iznutra, mramorom i pozlaćenim štukaturama, dok kipovi svetog Placida i svetog Benedikta bdiju nad ulazom. Čak i tijekom užurbane šetnje oblik pročelja čini je prepoznatljivom među već viđenim crkvama.

Susjedna palača Platamone dodaje sačuvani ulomak mnogo starije Catanije. Srednjovjekovna obiteljska rezidencija darovana je redovničkoj zajednici, a unutar kasnijeg kompleksa ostala je lođa s balkonom. Zgrade su poslije dobile kulturnu ulogu kao Palazzo della Cultura, s izložbama, predstavama i drugim događanjima. Još jedno mjesto na kojem se kroz istu adresu može pratiti slijed privatne rezidencije, samostanske namjene i javne ustanove.

Dalje na istoku trg Cutelli pružio je malo otvorenijeg prostora za predah oko Fontane delle Conchiglie. Njezin središnji dio nalik obelisku i ukrasi od školjaka pripadaju fontani iz sredine dvadesetog stoljeća, maloj promjeni razdoblja nakon toliko baroknog kamena. U blizini je nekadašnje kazalište Teatro Nazionale dobilo novu namjenu kao Džamija milosrđa. U samo nekoliko koraka promjenjivi vjerski i društveni život grada dobio je sasvim drukčiji arhitektonski primjer.

Sveučilište se ovdje ponovno pojavljuje u palačama Pedagaggi i Reburdone, dvjema rezidencijama povezanima s obitelji Guttadauro. Reburdone, čija je gradnja započela u drugoj polovici osamnaestog stoljeća, trebao je izraziti rastuće bogatstvo i ugled obitelji te pružiti dom obiteljima dvojice sinova. Obiteljski se dogovor pokazao manje trajnim od palače. Nakon svađe mlađi je brat, barun od Pedagaggija, naručio zasebnu rezidenciju u blizini umjesto da zauzme dio namijenjen njemu.

Posebno je zadovoljstvo naići na nešto tako ljudsko kao što je obiteljska svađa ovih razmjera. Većina bi ljudi obiteljsku svađu završila odbijanjem poziva; ovdje je završila još jednom palačom. Obje su zgrade poslije dobile sveučilišne namjene vezane uz političke i društvene znanosti, dodajući još jedno poglavlje sudbinama tih velikih privatnih kuća. Palača Pedagaggi i povijest palače Reburdone.

Na trgu dei Martiri napokon sam ostavio niz crkava i palača te nastavio šetalištem Passeggiata alla Marina. Pruga me vodila posljednjim dijelom puta do kolodvora Catania Centrale, gdje sam uhvatio vlak za Sirakuzu. Taj posjet pripada zasebnoj priči; Catania će se nastaviti kad se vratim kasnije poslijepodne.

Večer s Normom

Vratio sam se oko pet, s još sat vremena do polaska hotelskog minibusa u šest. Via Antonino di Sangiuliano bila je najizravniji put do mjesta ukrcaja i ovaj sam put dao prednost praktičnosti. U usporedbi s jutarnjim ulicama malo me čime mamila na daljnje istraživanje, premda je Via Etnea nakon mraka donijela još jednu promjenu prizora prije povratka u hotel.

Oko 18.30 bio sam u hotelu, spreman razgledavanje zamijeniti toplom vodom. Od wellnessa sam očekivao više: prostor je bio skučen i teško sam se mogao opustiti onoliko koliko sam zamišljao. Ipak, nakon hodanja i po Cataniji i po Sirakuzi, sat vremena podijeljen između jacuzzija i sauna itekako je godio nogama. Moji kriteriji za prostor i dalje su bili viši od kriterija mojih mišića za tretman.

Večera je donijela još jedan tanjur tjestenine alla Norma. Patlidžan i rajčica odradili su glavninu posla, a klasična kombinacija bosiljka i slane ricotte zaokružila je jelo čiji se ugled činio sasvim opravdanim. Već sam ga prije jeo i nisam vidio razlog da odluku zakompliciram naručivanjem nečega drugog. Bellinijev je grad mogao čitav dan slaviti svog skladatelja u mramoru; meni je ovaj oblik počasti sasvim odgovarao.

Dio užitka bio je upravo u jednostavnosti. Nakon dana provedenog u raspetljavanju povijesti palača i crkava bilo je umirujuće završiti pred tanjurom koji nije trebalo dodatno objašnjavati. Za sljedeći dan bile su predviđene Etna i Taormina pa sam ubrzo otišao na spavanje, s već dogovorenim još jednim ranim polaskom.

Drugo jutro: Bellinijevo kazalište

Na doručku sam bio malo prije sedam. Švedski se stol još postavljao, ali važni sicilijanski doprinosi već su bili tu: cannoli i brioche uz granitu, što mi je uz kavu bilo dovoljno za pokret. Vlak je polazio za otprilike četrdeset i pet minuta, a do postaje Cannizzaro trebalo mi je dvadesetak minuta pješice. Doručku je stoga valjalo pristupiti odlučno.

Vani se svjetlo tek počelo mijenjati i u blizini hotela uhvatio sam lijep izlazak sunca. Rado bih mu posvetio još malo vremena, ali vozni red nije imao razumijevanja za fotografske prilike. Do Cannizzara sam stigao na vrijeme, vlak je vozio po redu vožnje i do osam sam ponovno bio na kolodvoru Catania Centrale.

Glavna atrakcija dana za mene bila je Circumetnea, uskotračna željeznica koja obilazi niže padine Etne. Tada je iz Catanije polazila s postaje Borgo, blizu gornjeg dijela ulice Via Etnea, a do nje sam imao otprilike devedeset minuta. Zaključio sam da je to dovoljno za dva nedovršena dijela gradskog obilaska: opernu kuću i ribarnicu. Kad danas pogledam kartu, vidim da sam i dalje bio prilično optimističan u procjeni onoga što bi trebalo stati u devedeset minuta.

Krenuo sam već poznatom ulicom Via Antonino di Sangiuliano i skrenuo prema kazalištu ulicom Via Michele Rapisardi. Putem, na križanju s ulicom Via Monsignor Ventimiglia, naišao sam na kip pjesnika Giovannija Formisana. Jedan od onih malih susreta zbog kojih šetnja djeluje manje mehanički, čak i kad njezinu rutu određuje vrijeme polaska.

Teatro Massimo Bellini nalazi se na trgu nazvanom po skladatelju. Pročelje mu pripada devetnaestom stoljeću, ali se oslanja na starije okolne zgrade, pa kazalište djeluje kao da se udomaćilo u gradu, a ne da mu je nametnuto. Nakon toliko spomena Bellinija prethodnog jutra, dolazak pred opernu kuću bio je poput dolaska na mjesto gdje bi se sve te počasti napokon mogle pretvoriti u glazbu.

Kazalište je građeno u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, dovršeno 1887. i svečano otvoreno 31. svibnja 1890. Prva izvedena opera bila je, kako i priliči, Norma. Naziv Massimo označava njegov položaj glavnog gradskog kazališta; nije riječ o još jednoj osobi kojoj se uz Bellinija odaje počast. Kazalište o svojem otvorenju.

Gledalište nisam uspio vidjeti. Opisi njegova uređenja i akustike pobudili su mi želju da se vratim na pravu predstavu, što bi bilo mnogo veće zadovoljstvo od divljenja vanjštini i nastavka šetnje.

I sam trg zaslužuje pozornost. U njegovu je središtu Fontana dei Delfini, manji spomenik iz osamnaestog stoljeća povezan s Vaccarinijem i premješten ovamo iz samostana Badia di Sant’Agata. Njezini dupini i svijetli kamen zaokružuju ambijent u kojem pročelje kazališta djeluje sasvim na svojem mjestu.

La Pescheria, bez naručivanja ribe

Od kazališta sam ulicama Via Leonardi i Via Vittorio Emanuele II stigao na trg Duomo. Fontana Amenano sada mi je već bila poznat orijentir, a stube uz nju odvele su me dolje, na mjesto koje sam sačuvao za ovo jutro. Nakon odmjerenih proporcija operne kuće, La Pescheria pokazala je posve drukčiju, mnogo neuredniju stranu gradskog života.

Ne volim jesti ribu. To nimalo nije umanjilo moj užitak u staroj ribarnici Catanije, koju ovdje zovu Piscarìa. Već je sama raznolikost bila dovoljna da me zadrži: ribe i školjke čijim sam se oblicima i bojama mogao sasvim lijepo diviti, a da ništa od toga ne poželim za ručak. Bilo je više nego što se moglo obuhvatiti jednim pogledom, a zbivanja oko štandova stalno su mijenjala prizor.

Kupci su pregovarali o kupnji, a trgovci iz svega glasa nudili robu. Razgovori su se preklapali, ljudi prolazili između štandova, a prividna zbrka imala je sigurnost rutine u koju su svi osim mene bili upućeni. U toj sam razmjeni uživao koliko i u samoj izloženoj robi. Evo one svakodnevne Catanije koju sam naslućivao iza pročelja, odjednom u prvom planu.

Miris je nepogrešivo bio riblji, ali meni nije bio neugodan. Neposredniji problem nalazio se pod nogama, gdje se pozornost posvećena izloženoj robi lako mogla naplatiti korakom u riblje iznutrice. Među palačama je vrijedilo gledati uvis; ovdje je bilo pametnije povremeno pogledati pod noge. Moje oduševljenje ribarnicom ipak nije sezalo dotle da dio nje ponesem na cipelama.

Bilo je i štandova s voćem i povrćem te ribljih zalogaja za one sklonije kušanju glavne robe. Ja sam se zadovoljio promatranjem, zaokupljen mjestom na kojem kupnja još podrazumijeva glasove, lica i poprilično pregovaranja.

Obuzeo me onaj pomalo nostalgičan osjećaj boravka negdje gdje odabir ručka može potrajati čitavo jutro. Sviđalo mi se kako je sve djelovalo ležerno, koliko se vremena ostavljalo za obične razgovore i s koliko su zadovoljstva ljudi, činilo se, u njima sudjelovali. Nakratko je čak i vrijeme mog polaska postalo manje zanimljiva tema. Od svega što sam vidio u Cataniji, ovo je bilo jedno od mjesta na kojima sam najviše želio ostati dulje.

Ponovno uzbrdo ulicom Via Etnea

Naposljetku sam se popeo natrag na trg Duomo i krenuo ulicom Via Etnea prema sjeveru, u smjeru Borga. Ulica mi je već postala dovoljno poznata da jutarnji obilazak djeluje kao nastavak prethodnog: trg, sveučilište, Bellinijev spomenik, park kojem sam već obećao povratak. Nakon ribarnice u tim sam poznatim građevinama malo jasnije vidio i grad koji ih okružuje.

Dalje uz ulicu Via Etnea naišao sam na posljednju napast. Sveučilišni botanički vrt, osnovan 1858., još čuva raspored iz devetnaestog stoljeća, podijeljen na Hortus Universalis, s biljkama iz cijelog svijeta, i Hortus Siculus, posvećen izvornoj sicilijanskoj flori. Tropski staklenik, bogata zbirka sukulenata i raznovrsne palme nudili su sasvim drukčije prizore od jutarnjih crkava i štandova na ribarnici. Botanički vrt u Cataniji.

Mogao sam mu posvetiti tek nekoliko brzih pogleda. Željeznica je čekala, a sljedeći dio putovanja vodit će me krajolicima na obroncima Etne, prema izvoru tolikog tamnog materijala kojem sam se divio prethodna dva jutra.

Catania koju sam napuštao dobila je mnogo jasnije obrise od sivoga grada iz prvog dojma. Sada sam mogao smjestiti njezine palače u određene ulice, prepoznati veze među crkvama i slijediti Bellinija od spomenika do rodne kuće, groba i kazališta. I dalje sam želio večer u operi. Pri sljedećem posjetu Bellini je zaslužio više od niza pročelja i još jedne izvrsne večere.

Kako i sami proći ovu šetnju

Moju su rutu prekidali odlasci u druge dijelove Sicilije, a navedena vremena odnose se na taj konkretan posjet. Cataniji bih namijenio barem cijeli dan, a Sirakuzi i području Etne zasebne dane. Nekoliko muzeja i razgledavanje unutrašnjosti crkava lako bi mogli produžiti gradski program i na drugi dan.

Dio šetnje	Ruta	Gdje ostaviti više vremena
Via Etnea i glavni trgovi	Villa Bellini, Piazza Stesicoro, Minoriti, Quattro Canti, Collegiata, Piazza Università, Piazza del Duomo	Park, amfiteatar i katedrala.
Zapadni krug	Via Garibaldi, Via Pardo, Piazza Mazzini, Piazza San Francesco d’Assisi, Via Crociferi, Villa Cerami	Bellinijev muzej, skretanje do rimskog kazališta i sakralni kompleksi uz ulicu Via Crociferi. Nakon toga vratite se ulicom Crociferi prema jugu.
Prema kolodvoru	Via Vittorio Emanuele II, Badia di Sant’Agata, San Placido, Piazza Cutelli, Palazzo Reburdone, Piazza dei Martiri, Catania Centrale	Ovim sam nastavkom stigao na vlak za Sirakuzu. Izostavite ga ako dan želite provesti u središnjoj zoni razgledavanja.
Moje drugo jutro	Catania Centrale, Via Antonino di Sangiuliano, Teatro Massimo Bellini, Piazza del Duomo, La Pescheria, Via Etnea, botanički vrt, područje Borga	Ribarnicu obiđite ujutro. Za kraću šetnju možete izostaviti povratak uzbrdo prema botaničkom vrtu i Borgu.

Spojite li dva jutra u jedan dan, ribarnicu La Pescheria pomaknite prema početku obilaska, a opernu kuću uklopite u obližnji istočni dio rute. Dok planirate dan, provjerite uvjete posjeta Bellinijevu muzeju, kazalištu Teatro Massimo Bellini, crkvi San Benedetto i rimskom kazalištu. U nekoliko su palača i dalje uredi ili stanovi, pa zanimljiva vanjština ne znači da je i unutrašnjost otvorena posjetiteljima.

Jedan dio mog putovanja više se ne može izravno ponoviti. Uskotračni promet između postaja Catania Borgo i Paternò ukinut je u lipnju 2024., pa odlazak pješice do Borga više ne omogućuje isti polazak oko Etne kao tada. Za taj izlet ravnajte se prema važećem voznom redu Circumetnee i povezanim prijevoznim uslugama, a ne prema mom nekadašnjem itineraru; zatvaranje izvorne dionice promijenilo je način polaska.

Sama gradska šetnja i dalje dobro služi za prvo upoznavanje, osobito ostavite li dovoljno vremena da uđete ondje gdje naiđete na otvorena vrata.