Jedno ime na papirnatoj karti bilo je dovoljno da odustanem od grčkih hramova. Za sve što je uslijedilo mogao sam kriviti jedino sebe.
Jutro u Marsali počelo je odlično. Za doručak sam dobio svježe cijeđeni sok od naranči s obližnje farme i hrpu domaćih sicilijanskih kolača – blago rečeno gastronomski raj. Plan za taj dan bio je relativno jednostavan, ali ambiciozan. Prije polaska namjeravao sam ponovno prošetati starim gradom, a zatim se posvetiti nečemu zbog čega sam, između ostaloga, i došao na otok – grčkim hramovima. Danas su na rasporedu bili Selinunte, jedno od najvećih arheoloških nalazišta grčke Sicilije, zatim Erakleja Minoja. Dan je trebao završiti u Agrigentu, gdje sam želio stići dovoljno rano da još za dana vidim barem dio Doline hramova.
A onda sam, ne znam ni sam zašto, izvadio papirnatu kartu koju sam dobio u rent-a-car agenciji. Automobil je imao navigaciju, odredišta sam već odabrao i karta mi zapravo nije trebala. Ali kada je čovjek već dobije, nekako mu bude žao da ostane složena u pretincu. Počeo sam gledati kuda sve vode ceste sicilijanske unutrašnjosti i ubrzo uočio jedno ime ispisano znatno većim slovima od okolnih mjesta – Corleone.
Kad Kum pokvari dobro isplaniran dan
Za Corleone sam, naravno, znao. Teško je pogledati Kuma, a ne zapamtiti ime obitelji čija je filmska povijest obilježila čitav jedan dio popularne kulture. Znao sam i da Coppola sicilijanske scene nije snimao u stvarnom Corleoneu. Za filmske kulise odabrao je Savocu i Forzu d’Agrò, jer mu je pravi Corleone početkom sedamdesetih već bio previše moderniziran za Siciliju koju je želio prikazati. Dakle, nisam ondje mogao vidjeti ni kuću don Vita Corleonea ni neki prepoznatljiv filmski kadar. Ipak, ime je bilo dovoljno. Nekako mi se učinilo da bi bilo šteta biti toliko blizu, a ne vidjeti mjesto koje moja generacija povezuje sa srcem mafije. Koliko je ta blizina zapravo bila relativan pojam, shvatit ću tek kasnije. U tom trenutku gledao sam samo kartu, a na njoj su sve ceste djelovale sasvim pristojno.
Selinunte je, dakle, otpao. To možda najbolje ilustrira diverzitet mojih interesa. Antički grad s dvije i pol tisuće godina povijesti, golemim hramovima i svim mogućim kulturnim argumentima izgubio je pred artefaktom suvremene popularne kulture. Ne mogu reći da je to bila najrazumnija odluka koju sam donio na Siciliji. Ali priznajem da me u tom trenutku više zanimalo kako izgleda pravi Corleone nego koliko je stupova ostalo stajati u Selinuntu.
Kada navigacija odluči skratiti put kroz kukuruz
Iz Marsale sam krenuo cestom SS188 kroz dolinu Belice. Vozio sam kroz prostran poljoprivredni krajolik, daleko od turističkih središta koja sam prethodnih dana obilazio. Prvi kilometri bili su sasvim ugodni i već sam počeo vjerovati da sam napravio dobar izbor. Uostalom, ako ništa drugo, vidjet ću onaj dio Sicilije koji se ne pojavljuje baš na svakoj razglednici.
A onda me navigacija uputila da skrenem s glavne ceste. U početku mi to nije bilo neobično. Nije prvi put da navigacija zna neki prečac koji normalan čovjek ne bi pronašao. Cesta je postajala sve uža, dok se naposljetku nisam našao usred polja kukuruza. Stabljike su rasle toliko blizu automobila da sam praktički vidio samo uzak prolaz ispred sebe. Pogled na okolni krajolik potpuno je nestao. Umjesto sicilijanskih brežuljaka imao sam kukuruz lijevo, kukuruz desno i sve manje povjerenja u tehnologiju.
Pokušavao sam procijeniti vozim li još uvijek bilo kakvom cestom. Nigdje nije bilo nikoga, nikakvih znakova, a povratak na glavnu cestu navigacija nije ni predlagala. Srećom, podloga je bila, recimo to tako – prohodna. Na kraju sam doista stigao u Salemi, pa se pokazalo da navigacija ipak zna što radi. Jezikom moje struke – netko je dobro savladao Dijkstrin algoritam, ali mu računanje težina baš nije išlo. To mi je tada još bilo simpatično. Napravio sam nekoliko fotografija, nastavio voziti i pomislio kako je neplanirani izlet već donio barem jednu zanimljivu anegdotu. Nisam ni slutio što me tek čeka.
Salemi i jedna vrlo dobra odluka rent-a-car agencije
Salemi je klasičan stari grad, koncentriran oko srednjovjekovnog dvorca. Nisam ga planirao razgledavati i moram priznati da prije tog dana za njega nisam nikada niti čuo. Naknadno sam otkrio da ima zanimljivo mjesto u povijesti talijanskog ujedinjenja. Garibaldi se, naime, nakon iskrcavanja u Marsali u svibnju 1860. uputio upravo ovamo i u ime Viktora Emanuela II. preuzeo vlast nad Sicilijom. Salemi se zato voli predstavljati kao prva, doduše vrlo kratkotrajna i simbolična, prijestolnica Italije koja je tek nastajala.
U mojim je rukama posjet nekadašnjoj prijestolnici izgledao znatno skromnije. Provezao sam se kroz nju. Gradska jezgra činila se zanimljivom, ali ulice su bile strme, nevjerojatno uske i pune zavoja, pa mi je veći dio koncentracije odlazio na upravljanje automobilom. Fiat 500 koji sam vozio dotad mi je bio jednostavno mali automobil za jednog putnika. U Salemiju je odjednom postao gotovo savršen izbor. S nekim većim automobilom vjerojatno bih još danas proučavao kako proći između dvaju kamenih zidova ili otplaćivao franšizu osiguranja.
Ipak, uspio sam uhvatiti pogled na nekoliko crkava, starih pročelja i okolnu dolinu. Salemi mi se svidio, čak više nego što sam očekivao. Bio je to jedan od onih gradova u kojima bih se rado zadržao nekoliko sati, sjeo na kavu i malo prošetao bez pritiska rasporeda. Bio mi je tako nekako tipično sicilijanski, iako ne znam kako bi taj pridjev mogao objasniti.
Propucani znak sve manje optimizma
Nakon Salemija stvari su krenule u nešto drukčijem smjeru. Najprije sam na jednom seoskom raskrižju ugledao prometni znak koji je izgledao kao da ga je netko koristio za vježbu gađanja. Sasvim je moguće da se radilo o običnom vandalizmu ili o nečijoj vrlo osebujnoj zabavi, a ne o bilo čemu povezanom s mafijom, ali ja sam se doslovno usrao. Sjetio sam se Huga, televizijske računalne igre iz moje mladosti, i njegova retoričkog pitanja: „Bože mili, kud sam zašo?” Jedan izbušeni prometni znak, naravno, nije dokaz organiziranog kriminala, ali s obzirom na cilj mojeg putovanja objašnjenja koja su se pojavljivala nisu bila baš optimistična.
Nekoliko kilometara dalje problemi više nisu bili samo u mojoj mašti već su zaista počeli biti realni. Cesta je postajala sve lošija, a na pojedinim dijelovima gotovo je nestalo normalnog asfalta. Bile su tu duboke pukotine, velike rupe i uske trake koliko-toliko ravne površine između njih. Vozio sam sve sporije, zaustavljao se pred pojedinim rupama i pokušavao procijeniti kojom stranom proći. Duboko sam se nadao da su ovaj Fiat 500 u Torinu projektirali baš za ovakvu vrstu sicilijanskog prometa.
Posebno me zabrinjavala mogućnost da zapnem ili udarim podvozjem o asfalt. Automobil je bio unajmljen, cesta osamljena, a signal mobitela pojavljivao se samo sporadično. Počeo sam osluškivati svaki zvuk ispod kotača, što je izvrstan način da čovjek sam sebi pokvari raspoloženje: nakon nekoliko minuta svako kamenje zvuči kao ozbiljan kvar. Potpuno osiguranje, koje mi se na šalteru činilo preskupim, odjednom je postalo jedna od najboljih investicija na putovanju. Već sam zamišljao kako rent-a-car agenciji objašnjavam zašto je njihov Fiat završio u rupi između Salemija i Corleonea. Teško da bi ih impresionirala činjenica da sam od grčkih hramova odustao zbog imena iz Kuma. S druge strane, možda to čuju češće nego što mislim. Uostalom, sami su si krivi kad u mapi izdvoje Corleone.
U nekoliko navrata ozbiljno sam pomislio da bih se možda trebao okrenuti. Problem je bio što bih se morao vratiti istom cestom. A ona u suprotnom smjeru nije izgledala ništa bolje. Odlučio sam zato nastaviti, nadajući se da se negdje ispred mene ipak nalazi dio Sicilije na kojem je asfalt preživio.
Na scenu stupaju krave i divlji psi
Kada sam već mislio da se cesta ne može bitno pogoršati, počele su se pojavljivati životinje. Najprije krave, koje su potpuno opušteno stajale na cesti i uz nju. Neke su se, nakon malo čekanja, odlučile pomaknuti, dok su druge očito smatrale da je cesta njihova i da se ja moram snaći. Nisam se namjeravao prepirati. Krava ima dovoljnu prednost u kilogramima da joj čovjek bez problema prepusti prvenstvo prolaska. Ta mi situacija i nije toliko strana. Na cesti do moje vikendice redovno susrećem konje, ali ti mi konji djeluju ipak malo obrazovaniji i obuzdaniji od sicilijanskih krava.
Mnogo manje simpatija imao sam prema psima. Bili su veliki, slobodno su lutali i nisam vidio nikoga tko bi se mogao smatrati njihovim vlasnikom. Jedan pas uz seosku cestu ne bi me osobito uznemirio, ali nekoliko njih usred gotovo puste sicilijanske unutrašnjosti bilo je ipak malo previše. Zaključao sam vrata i nastavio voziti. Zaustavljanje radi fotografiranja nije mi ni palo na pamet. Nije tu bilo nikakve prijateljske vibre Žuće iz susjedstva. Više je to nalikovalo na dobro uigran čopor s Risnjaka. Psi su bili i dobro ugojeni, a nisam siguran je li mi ta opservacija umanjivala ili uvećavala stres.
Nakon nekog vremena želja za razgledavanjem gotovo je potpuno nestala. Više nisam razmišljao o filmskim lokacijama ni o tome što bih u gradu mogao vidjeti. Samo sam htio stići i, po mogućnosti, ne oštetiti automobil. Corleone je prestao biti turistička destinacija i postao odredište do kojeg se pod svaku cijenu mora doći. Pa makar samo zato da čitava ova vožnja ne ispadne potpuno besmislena ili da jednostavno samo završi.
Da se razumijemo, nisam očekivao da će mi iz obližnjeg polja izaći mafijaš s puškom, kao u nekakvoj lošoj kopiji Kuma. Brinule su me mnogo prizemnije stvari. A najmanje mi se sviđalo to što nisam mogao kriviti nikoga osim sebe. Navigacija me nije tjerala u Corleone. To sam odlučio ja, nakon što sam otvorio onu nesretnu kartu.
Corleone! Napokon.
I onda se, nakon svih tih rupa, krava, pasa i prometnih znakova, napokon pojavio natpis CORLEONE. Bio je crno-bijel, prilično izlupan i oblijepljen naljepnicama. U nekom drugom trenutku vjerojatno ga ne bih osobito ni primijetio. Ali sada sam ga gledao kao da se preda mnom pojavila jedna od najvećih sicilijanskih znamenitosti.
Zaustavio sam automobil i fotografirao znak. Nije bio posebno fotogeničan, svjetlo nije bilo spektakularno i nisam imao nikakvu potrebu stati pokraj njega i pozirati. Htio sam samo fotografiju natpisa, dokaz samome sebi da sam stigao. Moram priznati da sam u tom trenutku bio gotovo djetinje zadovoljan. Uspio sam! Čovjek bi pomislio da sam upravo završio neku ozbiljnu planinsku ekspediciju, a ne vožnju automobilom od Marsale do mjesta u sicilijanskoj unutrašnjosti.
Ipak, nije me bilo briga što takvo oduševljenje možda nema puno smisla. Tijekom putovanja već sam snimio mnogo ljepših fotografija, a snimit ću ih i poslije. Ali rijetko sam se kojoj običnoj prometnoj tabli toliko razveselio. Ona je u jednom trenutku postala puno važnija od svega što sam zapravo došao razgledati.
Grad kojem je ime najpoznatija znamenitost
A sam Corleone? Iskreno, nije me osobito oduševio.
Naravno, grad nije ružan. Ima svoju povijest, crkve, trgove, strme ulice i zanimljive vapnenačke stijene koje se uzdižu iznad njega. Prošao sam središtem, vidio Piazzu Garibaldi i glavnu crkvu San Martino, ali nakon svih onih sicilijanskih gradova koje sam prethodno upoznao nisam u njemu pronašao ništa što bi me posebno zadržalo. Sicilija je u tom pogledu pomalo nezahvalna prema vlastitim gradovima. Kada se čovjek navikne na Palermo i raskoš baroknog jugoistoka, običan mali grad teško može ostaviti spektakularan dojam.
Zapravo mi je Salemi, kroz koji sam samo prošao, bio zanimljiviji. U Corleone sam došao zbog imena i pokazalo se da je upravo ime njegova najveća atrakcija.
Corleone, međutim, nije dao ime samo filmskoj obitelji. Iz ovoga su grada potekli Luciano Liggio, Totò Riina i Bernardo Provenzano, ljudi čiji je klan Corleonesi kroz krvave sukobe izborio prevlast u Cosa Nostri. Provenzano je uhićen tek 2006., nakon 43 godine bijega, i to u seoskoj kući nedaleko od grada. A možda je upravo to najveća ironija cijele priče: u grad sam došao zbog izmišljene mafijaške obitelji, a gotovo propustio upoznati njegovu stvarnu povijest.
Kum je od mafijaške obitelji napravio gotovo opernu priču o moći, časti i odanosti. Prava sicilijanska mafija bila je nešto mnogo manje privlačno. Njezini korijeni dijelom sežu u društvo u kojem je država bila slaba, zaštita imovine nesigurna, a sporove su često rješavali oni koji su imali stvarnu moć, a ne nužno i zakonsko pravo. Tako su nastajali sustavi paralelne vlasti, s vlastitim pravilima i vlastitim načinima naplate usluga.
Sam me taj mehanizam oduvijek zanimao. Kada institucije nisu sposobne pružiti sigurnost, pojavi se netko tko će je ponuditi. Problem nastaje kada vam isti taj netko može sigurnost i oduzeti. Zaštita tada vrlo brzo prerasta u iznudu. A stvarna povijest Cosa Nostre, s nasiljem, ubojstvima i atentatima, ne može se svesti na elegantna odijela i obiteljske ručkove. Filmovi su izvrsni, ali za razliku od Coppolinih junaka, žrtve stvarne mafije nisu bile dio filmske scenografije.
Muzej koji sam uspio propustiti
Zato me u Corleoneu zanimao CIDMA, dokumentacijski centar posvećen mafiji i borbi protiv nje. Želio sam vidjeti upravo onu stranu priče koja se teško uklapa u sliku don Vita Corleonea. No muzej je bio zatvoren. Za vođeni obilazak ionako je potrebna prethodna rezervacija, što u mojem improviziranom planu nije ni dolazilo u obzir. Mogao bih sada napisati da sam imao peh, ali istina je mnogo jednostavnija: za posjet sam se odlučio nekoliko sati ranije, a radno vrijeme nisam ni pogledao. Dakle, teško je tu kriviti muzej.
Fotografirao sam ulaz i malo se prošetao okolicom. U gradu se održavao nekakav lokalni sajam pa promet nije bio osobito jednostavan, a onda mi je za oko zapela slastičarnica Sweet Temptation. Izgledala je vrlo obećavajuće. Nažalost, unutra je bila tolika gužva da sam, gledajući na sat, odlučio odustati. Tako sam iz Corleonea otišao bez posjeta muzeju, ali i gladan.
Muzej mi je, barem, dao još jedan razlog da malo više proučim stvarnu povijest mjesta čije sam ime toliko puta čuo u filmu. S kolačima je bilo teže pronaći utjehu. Na Siciliji, gdje je toliko dobrih slastica, odustati od slastičarnice uvijek mi izgleda kao prilično ozbiljan organizacijski propust.
Što sam zapravo ponio iz Corleonea
Danas se samoga Corleonea sjećam mnogo manje nego puta do njega. Ostali su mi u pamćenju središnji trg, nekoliko ulica, stijene iznad grada i zatvoreni muzej. Teško bih, međutim, mogao opisati grad s onom količinom detalja s kojom se sjećam vožnje kroz kukuruz, uspona kroz Salemi ili pokušaja da Fiat provučem između rupa u asfaltu. A od svih fotografija koje sam toga dana napravio, posebno mi je draga ona posve običnog, izlupanog natpisa na ulazu u grad.
Da sam se držao prvotnog plana, vjerojatno bih proveo izvrstan dan među hramovima Selinunta, nastavio do Erakleje Minoje i bez većih problema stigao u Agrigento. Bilo bi to kulturno korisnije, fotografski možda i zahvalnije, a za živce i unajmljeni automobil svakako bolje. Ali bio bi to i dan kakav sam već unaprijed gotovo potpuno isplanirao.
Ovako sam upoznao jedan neočekivano zanimljiv grad koji sam usput nepravedno preskočio, dobio sasvim novo mišljenje o Fiatu 500, ponovno se uvjerio da navigacija i ja nemamo uvijek jednaku predodžbu o dobroj cesti i naposljetku stigao do Corleonea. Kad sve zbrojim, nisam siguran da bih isti izlet nekome preporučio. Ali mi nije žao što sam ga napravio.
Za one koji žele znati više: Corleone izvan filmskog kadra
Kada se čovjek na putovanju odluči skrenuti s unaprijed pripremljenog itinerara, mora računati da će pritom nešto i propustiti. U mojem slučaju pokazalo se da je to „nešto” prilično opsežno. Tek sam naknadno, pregledavajući fotografije i proučavajući mjesta kroz koja sam prošao, shvatio koliko sam toga zapravo uspio previdjeti. A budući da nisam sklon potpuno odustati od gradova koji su me na prvi pogled ostavili ravnodušnim, odlučio sam im barem naknadno dati priliku da se predstave u nešto boljem svjetlu.
Salemi, primjerice, ima povijest koja počinje mnogo prije talijanskog ujedinjenja. Na njegovu se području nalazio drevni elimski grad Halyciae, koji je nakon rimskog osvajanja 272. godine prije Krista bio poznat kao Alicia. Nakon Rimljana došli su Vandali, Goti i Bizantinci, a 827. godine grad su osvojili Arapi. Uz arapsko se razdoblje povezuje i jedno od mogućih tumačenja današnjeg imena Salemi, izvedeno iz riječi koje označavaju mir ili sigurnost. Postoje, doduše, i druga objašnjenja, pa ne bih previše inzistirao na etimologiji. Ono što je mnogo izvjesnije jest da su Arapi snažno utjecali na poljoprivredu i urbanizam ovoga dijela Sicilije, uvodeći nove kulture i sustave navodnjavanja. Normani su krajem 11. stoljeća preuzeli vlast, a tijekom sljedećih stoljeća na vrhu brežuljka izgrađen je dvorac koji još dominira gradskom jezgrom.
Uz dvorac i brojne crkve, Salemi ima i nekoliko zanimljivih muzeja. Museo del Risorgimento posvećen je događajima iz razdoblja talijanskog ujedinjenja, dok se Museo della Mafia bavi organiziranim kriminalom kroz umjetničku interpretaciju i društvenu kritiku. Potonji je povezan s Leonardom Sciasciom, jednim od najvažnijih sicilijanskih književnika koji su se bavili odnosom mafije, politike i društva. Već sam taj podatak bio bi mi dovoljan razlog da se u Salemiju zadržim dulje. Kada bih ponovno planirao isto putovanje, ozbiljno bih razmotrio i mogućnost da noćenje iz Marsale premjestim upravo ovamo. Možda bih tada bolje upoznao grad koji mi je na kraju ostao jedno od ugodnijih iznenađenja cijeloga dana.
Nedugo nakon Salemija nalazi se Nuova Gibellina, još jedno mjesto čiju sam zanimljivost uspio potpuno previdjeti. Njegovo je postojanje posljedica katastrofalnog potresa koji je 1968. pogodio dolinu Belice i gotovo potpuno razorio staru Gibellinu. Umjesto obnove na istome mjestu odlučeno je sagraditi novi grad, nekoliko kilometara dalje. Međutim, ono što tu priču čini posebnom nije samo preseljenje stanovništva nego i pokušaj da se umjetnošću novome gradu stvori identitet. U projekt su uključeni poznati talijanski umjetnici i arhitekti, pa je Nuova Gibellina postupno postala svojevrstan muzej suvremene umjetnosti na otvorenom.
Posebno je poznata monumentalna zvijezda Pietra Consagre na ulazu u grad, no možda je još zanimljivija sudbina stare Gibelline. Njezine je ruševine Alberto Burri pretvorio u Grande Cretto, golemu bijelu betonsku površinu kroz koju prolaze pukotine što prate nekadašnje gradske ulice. Tako se danas može hodati ulicama grada koji više ne postoji, ali na potpuno drukčiji način nego prije potresa. Moram priznati da mi je takva zamisao iznimno zanimljiva. S druge strane, Nuova Gibellina tijekom mojeg prolaska nije ostavila osobito snažan dojam. Iz automobila mi je djelovala pomalo umorno, što očito nije bila osobito pouzdana procjena mjesta koje predstavlja jedan od zanimljivijih eksperimenata suvremene talijanske umjetnosti. Doduše, teško je od automobila očekivati da bude idealna platforma za ozbiljnu likovnu kritiku.
Sličnu je sudbinu doživio i Camporeale, manji brdski grad srednjovjekovnih korijena, koji se znatnije razvijao tijekom 18. stoljeća. Među njegovim znamenitostima ističu se neoklasicistička crkva svetog Antuna Padovanskog i svetište Madonna dei Peccatori, smješteno na brežuljku iznad grada. Uz nastanak svetišta vezana je predaja o pronalasku slike Bogorodice sredinom 19. stoljeća, nakon čega se ondje razvilo lokalno hodočasničko mjesto. Ni Camporeale nisam osobito ozbiljno razgledavao, što je već počinjalo nalikovati na svojevrsnu metodu obilaska sicilijanske unutrašnjosti. Od okolnog krajolika bolje sam zapamtio stada ovaca, poneku uginulu lisicu uz cestu i prilično impresivne količine životinjskog izmeta. Sve su to, pretpostavljam, sasvim legitimna obilježja ruralnoga kraja, iako ih turistički vodiči uglavnom ne stavljaju na naslovnice.
Prema Corleoneu nastavio sam cestama SP27 i SP4, na kojima su se kao dodatna prometna zanimljivost pojavljivali traktori. Njihova brzina bila je sasvim primjerena poljoprivrednim radovima, ali ne nužno mojim tadašnjim ambicijama da što prije stignem do odredišta. Na toj sam se dionici više oslanjao na prometne znakove nego na navigaciju, što mi se u danim okolnostima činilo razumnim. Uostalom, čovjek katkad mora pokazati da je sposoban nešto naučiti iz vlastitih iskustava, makar to trajalo samo do sljedećeg uključivanja navigacijskog uređaja.
A Corleone, grad prema kojem sam tako uporno vozio, ima povijest koja počinje mnogo prije popularne kulture. Područje je bilo naseljeno još u prapovijesti i antici, ali današnji se grad oblikovao osobito tijekom arapske vlasti u 9. stoljeću. Dolaskom Normana u 11. stoljeću njegovi islamski slojevi nisu odmah nestali. Sicilija je tada bila prostor susreta različitih kultura, jezika i vjera, a odnosi među njima nisu uvijek bili jednostavni. Corleone je tijekom sljedećih stoljeća često mijenjao gospodare, dok su feudalna prava nad gradom prelazila iz ruku jedne plemićke obitelji u drugu. Pomalo je neobično razmišljati o tome da se čitav grad mogao tretirati gotovo kao imovina kojom raspolaže netko drugi. Arapski utjecaj ostao je vidljiv u dijelovima starijega urbanizma, osobito u uskim ulicama i unutarnjim dvorištima. Neka od njih podsjećaju na medine koje sam upoznao na drugim putovanjima, premda je Corleone, naravno, mnogo skromnijih dimenzija.
Među zanimljivijim ostacima njegove srednjovjekovne povijesti nalaze se dvije utvrde, Castello Soprano i Castello Sottano, odnosno Gornji i Donji dvorac. Castello Soprano smješten je na izdvojenoj stijeni visoko iznad grada, na položaju koji je stoljećima imao obrambenu ulogu. Njegova se povijest povezuje sa srednjovjekovnim razdobljem, dok su od nekadašnjega utvrđenog sklopa danas preostali samo dijelovi, među kojima se ističe kula poznata kao Torre Saracena. Castello Sottano nalazi se bliže gradskoj jezgri. I on pripada starijoj obrambenoj povijesti Corleonea, a tijekom stoljeća imao je različite namjene, uključujući i zatvorsku. Kasnije je povezan s franjevačkim samostanom, čime je građevina dobila posve drukčiju ulogu od one zbog koje je prvotno nastala. Nije to loš primjer kako se tijekom stoljeća mijenja namjena građevina, ali i vrijednosti koje im društvo pripisuje.
Corleone se nekada nazivao i gradom stotinu crkava. Ne znam je li ih u nekom trenutku zaista bilo točno toliko, ali sam nadimak govori koliko je sakralna baština važna za povijest mjesta. Najpoznatija je Chiesa Madre, glavna gradska crkva posvećena svetom Martinu, čiji počeci sežu u 14. stoljeće, dok današnji izgled nosi tragove kasnijih pregradnji i ukrašavanja. U njoj su se tijekom stoljeća našla umjetnička djela iz različitih razdoblja, uključujući predmete prenesene iz drugih sakralnih građevina. Među njima se spominju drvena skulptura svetog Sebastijana iz 17. stoljeća i pozlaćeni prikaz Madone Itrije iz 16. stoljeća. Crkvu sam zapravo uspio razgledati, što je jedan od rijetkih dijelova mojeg posjeta koji se barem donekle može smatrati unaprijed očekivanim turističkim sadržajem.
Od povijesnih crkava i utvrda do mafije postoji velik vremenski i društveni razmak, ali upravo je organizirani kriminal u novijoj povijesti najviše odredio način na koji se Corleone doživljava u svijetu. Zanimljivo je već samo podrijetlo riječi mafioso, koje nije posve jednoznačno. U pojedinim se starijim tumačenjima povezivala s ponosom, samouvjerenošću ili posebnim sicilijanskim karakterom. No iz toga ne treba zaključiti da je nekada postojala nekakva plemenita mafija koja se tek naknadno pokvarila. Nastanak organiziranih mafijaških skupina posebno se povezuje s društvenim i gospodarskim okolnostima Sicilije tijekom 19. stoljeća, kada su veliki zemljoposjedi, zakupnički odnosi i slaba kontrola središnje vlasti omogućavali uspon lokalnih posrednika. Među njima su važnu ulogu imali gabelloti, zakupnici velikih posjeda, te campieri, naoružani čuvari koji su provodili njihovu volju. Njihova se gospodarska i društvena moć nije temeljila samo na vlasništvu nego i na sposobnosti da utječu na odnose između zemljoposjednika, radnika i lokalnih vlasti.
Ujedinjenje Italije nije automatski riješilo te probleme. Nova je država na Siciliji naslijedila složene odnose i već uspostavljene mreže lokalne moći koje nije bilo lako zamijeniti djelotvornim institucijama. Mafijaški su posrednici postupno ulazili u odnose s politikom, gospodarstvom i upravom, a granica između zakonitog utjecaja i kriminalne prisile često je bila prilično nejasna. S vremenom su se razvili i obredi primanja u organizaciju te pravila međusobne lojalnosti, među kojima je najpoznatija omertà, odnosno kodeks šutnje. On je podrazumijevao odbijanje suradnje s vlastima i otkrivanja unutarnjih odnosa kriminalne organizacije. Upravo je kasnije kršenje toga pravila, osobito kroz iskaze mafijaških pokajnika, bilo jedan od ključnih razloga zbog kojih je talijansko pravosuđe uspjelo mnogo bolje razumjeti način funkcioniranja Cosa Nostre.
Ni 20. stoljeće nije donijelo jednostavan rasplet. Mussolinijeva vlast dvadesetih je godina pokrenula veliku kampanju protiv mafije, posebno preko prefekta Cesarea Morija, koji je stekao nadimak željezni prefekt. Brojni su pripadnici kriminalnih skupina uhićeni i osuđeni, ali stvarni je uspjeh tih akcija bio manji od onoga što je tvrdila fašistička propaganda. Nakon Drugoga svjetskog rata mafija je ponovno ojačala, koristeći gospodarske i političke promjene. Građevinski procvat, posebno u Palermu, otvorio je prostor za kontrolu zemljišta, građevinskih poslova, dozvola i javnih sredstava. Kasnije su se kriminalne aktivnosti proširile i na međunarodnu trgovinu drogom, čime je Cosa Nostra postala mnogo više od organizacije povezane s tradicionalnim ruralnim odnosima na Siciliji.
Koliko su posljedice takvog razvoja bile dugotrajne pokazuje i činjenica da je talijanska vlada u kolovozu 2016. raspustila gradsko vijeće Corleonea zbog mafijaških infiltracija i mogućnosti utjecaja organiziranog kriminala na lokalnu vlast. Dakle, problemi povezani s mafijom nisu jednostavno nestali uhićenjem najpoznatijih šefova. Njihove su posljedice ostale prisutne i desetljećima kasnije, u društvu, politici i gospodarstvu. U okolici grada postoje i mjesta povezana sa životima ili skrivanjem pojedinih mafijaša, ali takve bih lokalitete radije promatrao kao dio povijesti nego kao turističke atrakcije. Uostalom, ni sama činjenica da je netko rodbinski povezan s poznatim mafijašem ne govori ništa o njegovoj osobnoj odgovornosti.
Zanimljivo je i pitanje koliko bi se prosječan turist trebao bojati mafije. Pripremajući svoja putovanja na Siciliju, nailazio sam na različite tvrdnje, od onih da turisti uglavnom nisu predmet interesa mafijaških organizacija do uvjeravanja kako je Palermo statistički sigurniji od drugih velikih talijanskih gradova. Pronalazio sam čak i pomalo egzotične tvrdnje da se mafije boje teroristi. Tu bih ipak bio oprezan. Bez jasnog izvora, godine i metodologije statistička usporedba gradova ne govori mnogo, a tvrdnja o strahu terorista od mafije zvuči kao nešto što bi trebalo poprilično ozbiljno dokazati prije nego što se ponudi kao savjet za putovanje. Ono što se može reći jest da suvremeni organizirani kriminal ima složene gospodarske i političke interese, od kontrole tržišta i poduzetnika do javnih poslova i velikih novčanih tokova. Turisti koji razgledavaju crkve i naručuju kavu nisu u središtu takvih aktivnosti, premda to, naravno, ne znači da je Sicilija oslobođena uobičajenih sigurnosnih problema s kojima se susreću i druge turističke regije.
Upravo je zato CIDMA, Međunarodni dokumentacijski centar o mafiji i antimafijaškom pokretu, toliko važan za razumijevanje Corleonea. Otvoren je 12. prosinca 2000. godine, a cilj mu nije veličanje mafije nego dokumentiranje njezina djelovanja i borbe protiv nje. Među najvažnijim sadržajima nalazi se prostorija s dokumentima velikog sudskog procesa protiv Cosa Nostre, poznatog kao Maxiprocesso, koji je započeo 1986. godine. U muzeju se čuva opsežna dokumentacija povezana s radom istražitelja i tužitelja Giovannija Falconea, Paola Borsellina i njihovih suradnika. Posebno su značajni iskazi Tommasa Buscette, jednoga od najpoznatijih mafijaških pokajnika, čija je suradnja s pravosuđem omogućila jasniji uvid u unutarnju strukturu Cosa Nostre.
No muzej nije zanimljiv samo zbog sudskih spisa. Jedan od njegovih najvažnijih dijelova čine fotografije Letizije Battaglie, poznate sicilijanske fotografkinje koja je desetljećima dokumentirala nasilje mafije i njegove posljedice. Njezine fotografije iz sedamdesetih i osamdesetih godina nisu samo dokumenti zločina nego i svjedočanstva o društvu koje je s tim nasiljem moralo živjeti. U muzejskoj se zbirci nalaze i radovi njezine kćeri Shobhe, posvećeni boli žrtava i njihovih obitelji. Poseban je prostor namijenjen generalu Carlu Albertu Dalla Chiesi, koji se borio protiv organiziranog kriminala, a kojega je mafija ubila u Palermu 1982. godine zajedno sa suprugom Emanuelom Setti Carraro. Sudski dokumenti, fotografije i osobne sudbine tako tvore jednu mnogo ozbiljniju sliku povijesti Sicilije, koja se ne može svesti samo na imena poznatih mafijaških šefova.
Ni time se, međutim, ne iscrpljuje popis onoga što Corleone može ponuditi. U blizini povijesne jezgre nalazi se Cascata delle Due Rocche, vodopad nastao na mjestu gdje se potok Corleone probija kroz stjenoviti usjek. Voda se ondje spušta u malo jezerce okruženo vegetacijom, a prizor je posebno dojmljiv u razdobljima s većom količinom vode. U blizini se nalazi i crkvica Madonna delle Rocche. Fotografije koje sam naknadno pronašao izgledale su prilično zanimljivo i moram priznati da mi je bilo pomalo žao što za taj lokalitet nisam znao tijekom posjeta. Čak i da jesam, pitanje je bih li ga stigao vidjeti, a prije eventualnog posjeta svakako treba provjeriti pristup i aktualne uvjete obilaska. Ipak, već samo postojanje takvog mjesta pokazuje koliko je lako pogrešno procijeniti grad na temelju kratkog i nepripremljenog posjeta.
Kad sve to zbrojim, moram priznati da sam na sebe bio pomalo ljut. Ne zato što Corleone nije ispunio moja očekivanja, nego zato što sam postupno shvaćao koliko sam malo učinio da bih ga ozbiljnije upoznao. Bilo bi prilično nepravedno za takav dojam kriviti sam grad. Doduše, taj nedostatak pripreme imao je i svoju drugu stranu. Omogućio mi je da vidim dio Sicilije koji nikada ne bih uključio u unaprijed složen plan, upoznam nekoliko zanimljivih mjesta i steknem ponešto drukčije mišljenje o mogućnostima malih automobila. Svejedno mi se čini da bi se u Corleone vrijedilo vratiti, ovaj put s nešto više vremena i barem osnovnom predodžbom o tome što želim vidjeti.
Odlazak iz grada pokazao je, međutim, da improvizacija sa mnom još nije završila. Ponovno sam uključio navigaciju, iako su dosadašnja iskustva sugerirala da bi možda bilo mudrije osloniti se na vlastiti razum. Rezultat je bio prolazak jednom od najužih i najstrmijih ulica kojima sam ikada vozio. Nakon svih problema na putu do Corleonea uspio sam, dakle, pronaći način da si i izlazak iz grada učinim zanimljivim. Kada sam se napokon izvukao, stigao sam do mjesta s kojeg se pružao lijep pogled na stijenu s Castello Soprano. Bio je to jedan od posljednjih prizora koje sam ponio iz Corleonea i, za razliku od većine prethodnih, mogao sam ga promatrati bez neposredne brige o tome hoću li automobilom zapeti između dvaju zidova.
Kad sve to danas pogledam, čini mi se da sam tijekom posjeta Corleoneu zapravo prošao kroz dvije različite priče. Jednu sam doživio na cesti, a drugu sam upoznao tek kasnije, čitajući o gradovima, utvrdama, crkvama, potresima, mafiji i ljudima koji su joj se suprotstavili. Ta druga priča ne mijenja moje iskustvo, ali ga svakako dopunjuje. Corleone možda zaslužuje još jedan posjet, ovaj put s nešto boljom pripremom. A možda bih, da sam ga bolje pripremio, ostao bez najbolje priče koju sam toga dana ponio sa Sicilije.