Kako me je gubitak tableta za tlak u Cornwallu poslao u trodnevnu potragu po Engleskoj i Walesu za nekim tko mi ih smije ponovno propisati.
U Portwennu zdravstveni sustav funkcionira prilično jednostavno. Ako se ne osjećate dobro, odete doktoru Martinu. On će vas vjerojatno kvalitetno izvrijeđati, postaviti dijagnozu i učinkovito riješiti problem. Ako trebate lijek, tu je gospođa Tishell, mjesna ljekarnica koja će vam ga izdati, nešto manje učinkovito i uz puno više drame nego što je medicinski nužno. Portwenn, naravno, ne postoji. To je zapravo Port Isaac u Cornwallu, a doktor Martin i gospođa Tishell televizijski su likovi.
Doc Martin jedna mi je od dražih televizijskih serija i upravo su me krajolici prikazani u njoj motivirali na posjet Cornwallu i samom Port Isaacu. Nisam ni slutio da će putovanje dobiti dodatnu dimenziju i da ću nekoliko sati nakon dolaska u Cornwall upravo u Port Isaacu tražiti medicinsku pomoć, a još manje da ću susresti zdravstvene djelatnike koji će me neodoljivo podsjetiti na likove koje su Martin Clunes i Selina Cadell maestralno prenijeli na male ekrane.
Moj zdravstveni problem bio je vrlo jednostavan — trebao sam nadomjestiti izgubljene tablete za hipertenziju. Tri dana poslije iza sebe sam imao nekoliko gradova, niz ljekarni, dvije osebujne medicinske sestre, nekoliko liječničkih ordinacija i potragu za farmaceutom za kojeg sam već počeo sumnjati da je mitsko biće.
A sve je počelo u noćnom vlaku iz Londona.
Night Riviera
U Cornwall sam se zaputio noćnim vlakom sa spavaćim kolima Night Riviera. Početak je bio fantastičan: viktorijanska čekaonica prvog razreda na kolodvoru Paddington i iznimno udoban krevet u vlaku. Toliko udoban da bi mu i neki hoteli pozavidjeli. Zaspao sam bez ikakvih problema i zaista se naspavao. Toliko sam dobro spavao da nisam čuo ni alarm mobitela. Probudila me pratiteljica vlaka praktički pred Trurom. Još mi nije jasno kako sam se u tih nekoliko minuta uspio obući i spremiti.
U Truru sam imao nešto više od sat vremena do otvaranja poslovnice rent-a-cara. Iskoristio sam dodatne pogodnosti noćnog vlaka — besplatan tuš u čekaonici na kolodvoru te besplatan čaj i kekse. Prešao sam četrdesetu, pa su u život ušle i neke nove rutine, među njima dnevna doza lijeka za hipertenziju. To obično riješim uz jutarnju kavu ili čaj. Otvorio sam torbu i vrećicu s lijekovima — sve je bilo na broju osim kutijice Triplixama. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. U onoj brzini nešto je moralo ostati u vlaku.
Nije mi se činilo dramatičnim. Osjećao sam se dobro, a i liječnik mi je pri propisivanju terapije rekao da se ništa neće dogoditi ako jedan dan preskočim tabletu. Razmišljao sam da se kutija možda zavukla negdje među stvari i da ću je pronaći kad navečer dođem u hotel. Putovanje sam nastavio prema planu i preuzeo sam automobil. Ipak, moram priznati da mi je jedna mala ironija prošla kroz glavu — prvi ću put u životu voziti lijevom stranom ceste, nema šanse da mi tlak ostane normalan. Nasmijao sam se i krenuo prema Tintagelu.
Iskustvo vožnje u početku je bilo malo neobično, ali sam se po raskrižjima i kružnim tokovima snalazio bez ikakvih problema, na što sam zaista bio ponosan. Ono što me je zafrkavalo bila je tvrdoglava mišićna memorija stečena u dva desetljeća vožnje desnom stranom. Nekoliko puta, kad sam htio promijeniti brzinu, ruka mi je umjesto prema mjenjaču krenula prema vratima.
Onda je nestalo brze ceste, a na pozornicu su stupile uske seoske ceste. U nekim dijelovima više biciklističke staze nego ceste. Više sam puta lijevim kotačem zahvatio rub kolnika i od srca zahvaljivao i Bogu i vragu što sam uzeo puno osiguranje. Zatim se pojavilo stado ovaca koje se nije moglo odlučiti kamo zapravo želi ići. Nedugo potom u istoj dilemi bilo je i nekoliko krava. U tom trenutku počeo sam osjećati fantomske simptome visokog tlaka i hipohondar u meni u plan puta uvrstio je hitni posjet ljekarni. I dobro da je, jer je pribavljanje tih tableta na kraju postalo avantura koja je dominirala čitavim putovanjem.
Tintagel kaže ne
Prvo odredište bio mi je Tintagel. Prije kralja Arthura i svega ostalog zbog čega sam došao, posjetio sam ljekarnu i ispričao što se dogodilo. Ljekarnik je bio pun razumijevanja, ali mi nije mogao pomoći. Objasnio mi je da se lijekovi za hipertenziju izdaju isključivo na recept i savjetovao mi da potražim liječnika. Nije pomogao ni ovjereni popis lijekova koje uzimam. Ako želim dobiti lijek, britanski liječnik mora mi napisati recept. Malo me to iznenadilo, ali u tom trenutku nije ni previše zabrinulo. Odlučio sam pokušati u Port Isaacu, nadajući se da u tamošnjoj ljekarni radi netko spremniji napraviti iznimku, pa sam se uputio u razgledavanje. Uostalom, upravo sam zbog fotografije Gallosa i došao.
Port Isaac: Portwenn bez doktora Martina
I tako sam nekoliko sati nakon dolaska doista stigao u Port Isaac. Samo što mi sada više nije trebao televizijski Doc Martin, nego pravi liječnik. Scene iz serije počele su mi se vraćati, a s njima i učinkovitost doktora Martina. Ako se moj sitni zdravstveni problem mogao riješiti igdje u Cornwallu, onda valjda upravo ovdje. Ipak, ovo nije bio televizijski Portwenn nego stvarni Port Isaac.
U Port Isaacu postojala je liječnička ordinacija. Samo što toga dana u njoj nije bilo liječnika. Ni onog prgavog kakav je doktor Martin. Nikakvog. Ironija je bila savršena, a puno bih je više cijenio da mi liječnik doista nije trebao.
I tu počinje moja prava epizoda.
Nazvao sam putno osiguranje koje imam preko banke, prepričao što se dogodilo i dobio savjet iznimne stručne vrijednosti: da pronađem liječnika i, bude li troškova, sačuvam račun. Izvrsno. Do istog sam plana već nekako uspio doći i bez njihove pomoći.
Ipak sam pokušao još jednom, računajući da je televizijska ljekarna možda i u stvarnosti ljekarna. Međutim, ondje se ne prodaju lijekovi nego slatkiši i darovi. Ako ništa drugo, barem imam dobru fotografiju. Tada sam odlučio da potragu za tabletama privremeno obustavljam. Navečer, kad dođem u hotel u Plymouthu, detaljno ću pretražiti stvari. Ako zaista ne nađem tablete, problem ću vjerojatno uspjeti riješiti u većem gradu. Veći grad, više ljekarni, više liječnika. Koliko bi komplicirano uopće moglo biti nabaviti nekoliko tableta koje redovito uzimam? Do doručka će sve biti gotovo. Nije bilo.
Plymouth i farmaceut koji smije propisivati lijekove
Temeljito pretraživanje stvari nije dalo rezultata i sljedećeg jutra u Plymouthu krenuo sam u rješavanje problema. Ušao sam u još jednu ljekarnu nadajući se da će neki susretljiv ljekarnik vidjeti da je riječ o redovnoj terapiji i jednostavno mi pomoći. Ovaj je zaista bio susretljiv: saslušao me, potražio u bazi lijek koji uzimam i objasnio mi da je Triplixam zapravo kombinacija triju djelatnih tvari te da se pod tim imenom kod njih ne može kupiti, već da ću ga morati zamijeniti s dva ili tri zasebna lijeka. Međutim, bez recepta nije mogao ništa.
Zatim mi je otkrio da postoji vrsta farmaceuta za koju dotad nisam ni čuo: pharmacist independent prescriber — farmaceut koji samostalno smije propisivati lijekove.
Divno. Gdje ga mogu naći?
Ljekarna, rekao mi je, surađuje s jednim takvim farmaceutom, ali on dolazi otprilike jednom tjedno. Naravno, ne toga dana.
U blizini je bila liječnička ordinacija i, da, ondje su mi mogli pomoći. Nažalost, prvi slobodan termin bio je tek poslijepodne. Ostatak putovanja bio je već isplaniran, a karte za vlak kupljene. Čekati nekoliko sati značilo bi srušiti cijeli raspored zbog nečega što mi se još uvijek činilo kao posao od pet minuta.
Zato sam učinio ono što bi učinio svaki razuman putnik kad u jednom gradu ne uspije doći do kutije tableta: otišao sam u drugi grad.
Exeter i farmaceutski jednorog
U Exeteru je cijela stvar već postajala apsurdna. Obišao sam tri ljekarne i, naravno, ni u jednoj nije bilo farmaceuta koji smije propisivati terapiju. U mojoj je glavi odmah postao farmaceutski jednorog: svi govore o njemu, ali ga u prirodnom staništu gotovo nitko nije vidio.
U trećoj sam ljekarni barem dobio nešto što je zvučalo obećavajuće: broj telefonske službe preko koje bih, nakon što opišem problem, možda mogao dobiti recept.
Odlično. Postojao je samo jedan sitan problem: moglo se nazvati isključivo s britanskog broja. Ja ga nisam imao.
Tu sam odustao od ljekarni i krenuo prema liječnicima. Putovanje je polako prestajalo biti putovanje i sve više počinjalo nalikovati na epizodu serije Doc Martin koju je napisao netko opsjednut zdravstvenom birokracijom.
Prva sestra htjela me kazniti
Tek u Exeteru priča je počela dobivati likove dostojne gospođe Tishell. U prvoj ordinaciji put do liječnika vodio je preko obrazaca, pitanja, novih obrazaca i, naposljetku, ispitivanja kod medicinske sestre. Nakon otprilike dva sata — dakle, gotovo onoliko koliko sam u Plymouthu odbio čekati — činilo se da je postavila dijagnozu: moj glavni zdravstveni problem bila je neodgovornost. Tablete su, objasnila mi je, bile moja odgovornost. Ja sam ih izgubio. Stoga bi, po njezinu mišljenju, najprimjerenije bilo da otkažem ostatak putovanja i vratim se u Hrvatsku.
Sjedio sam ondje i pitao se jesam li ušao u liječničku ordinaciju ili na disciplinsko saslušanje. Javno bičevanje doduše nije predložila, ali ozračje je davalo naslutiti da ga ne bi smatrala pretjeranom kaznom. Otišao sam bez recepta.
Druga sestra imala je još bolju ideju
U sljedećoj je ordinaciji sve išlo mnogo brže. Gotovo da nisam ni čekao, a savjet koji sam ondje dobio bio je nezaboravan. Koliko sam shvatio, trebao sam jednostavno pričekati da mi lijek potpuno izađe iz organizma. Kad mi postane dovoljno loše, mogu iz hotela nazvati hitnu pomoć.
Na trenutak sam se iskreno pitao jesam li je dobro razumio.
Predloženo rješenje za malen i sasvim rješiv problem očito je bilo pričekati da preraste u hitan slučaj. Čak bi i gospođa Tishell to možda smatrala nepotrebno teatralnim.
Napokon liječnik
U trećoj ordinaciji u Exeteru stigao sam do liječnika, glavom i bradom. Odmah je shvatio o čemu je riječ, bio je susretljiv i doista mi je želio pomoći. Nažalost, samo želio. Kako mi je objasnio, ondje su mogli pružiti hitnu pomoć, ali ne i obnoviti recept za dugotrajnu terapiju. Djelovao je gotovo jednako frustrirano kao i ja. Ponudio mi je injekciju za snižavanje tlaka, pokaže li mjerenje da je potrebna.
Izmjerili su mi tlak. Unatoč svemu, još nije bio osobito zabrinjavajući, pa nije bilo ni potrebe za injekcijom.
Liječnik je znao što mi treba. Ja sam znao što mi treba. Lijek je postojao. I dalje mi ga nitko nije mogao dati.
Cardiff: jednorog postoji
Sljedećeg jutra krenuo sam prema Cardiffu. Tada već dva dana nisam uzimao svoju redovnu terapiju i simptomi su iz fantomskih polako počeli prelaziti u stvarne, a moje je strpljenje pokazivalo još više simptoma nego krvni tlak. Prva ljekarna bila je još jedan promašaj.
Onda sam ušao u drugu i otkrio da mitsko biće doista postoji: u smjeni je bio farmaceut koji smije propisivati lijekove.
Nakon Plymoutha i Exetera gotovo sam očekivao nebesku glazbu.
Opisao sam situaciju i nekoliko je veličanstvenih trenutaka sve izgledalo savršeno. Da, smije propisivati lijekove. Da, i to bez prethodnog traženja liječnika.
Počeo je nabrajati stanja kod kojih može pomoći: prehladu, upalu oka, proljev i razne druge uobičajene tegobe.
Hipertenzija? Ne. Naravno da ne.
Nakon sve te potrage napokon sam pronašao nekoga tko smije propisati otprilike sve osim lijeka koji je meni trebao.
Tada sam već ozbiljno vagao mogućnosti. Ili će mi s vremenom biti dovoljno loše da me prime kao hitan slučaj, ili ću doista morati prekinuti putovanje i vratiti se kući.
Ako ništa drugo, dali su mi adresu velikog zdravstvenog centra i savjet da se javim u tamošnju ljekarnu.
Ljekarnik koji je doista pomogao
Taj se centar pokazao pravim mjestom. I ondje je radio ljekarnik jednorog — očito je Wales njihovo prirodno stanište. Saslušao je cijelu priču i, umjesto da me pošalje dalje, osobno me odveo do liječničke ordinacije, medicinskoj sestri iznio moj slučaj i čak joj rekao što mi treba propisati. Nakon svega što se dotad dogodilo, takva je učinkovitost djelovala gotovo sumnjivo.
Do liječnika sam ipak stigao, premda ne licem u lice: komunicirali smo preko medicinske sestre. Srećom, imao sam službeno ovjeren popis lijekova koje redovito uzimam. Iako mi dotad nije puno pomogao, ovdje je vjerojatno spriječio da ova priča dobije još jedno poglavlje.
Liječnik je htio procijeniti situaciju i, koliko sam shvatio, prije izdavanja recepta posavjetovati se s kardiologom. Za lijek koji sam već godinama uzimao to mi se činilo pomalo neobičnim, ali u tom trenutku nisam namjeravao propitivati postupak koji se prvi put kretao u dobrom smjeru.
Nakon otprilike dva sata stigao je i recept. Dobio sam zamjensku terapiju od dva lijeka. Ljekarnik mi je odbrojio samo onoliko tableta koliko mi je trebalo do povratka u Hrvatsku, a morao sam i potpisati da ću se pridržavati uputa za njihovo uzimanje.
Bio je to treći dan potrage. Napokon sam imao tablete.
Račun
A onda je uslijedio možda i najčudniji dio cijele priče: računa nije bilo. Ni za liječničke preglede, ni za mjerenje tlaka, čak ni za tablete. Ukupni trošak cijele britanske odiseje: točno nula funti.
Savjet osiguranja da sačuvam račun ostao je tako jedini dio plana liječenja koji nisam uspio provesti.
S tabletama je bilo još neobičnije: u Hrvatskoj ih ne dobivam besplatno, a u Cardiffu, nakon svega, nisam platio ništa.
Tek sam poslije shvatio da je taj posljednji obrat bio čisto velški. Wales je 2007. ukinuo naplatu lijekova na recept u sustavu NHS-a; moj je recept upravo ondje izdan, a lijekovi preuzeti.
Očito i zdravstvo ima nacionalni karakter
Prvi put u inozemstvu bez lijekova našao sam se u Sofiji 2007., na jednom od svojih ranih poslovnih putovanja. Kasnio mi je kofer, a u njemu su bile i tablete koje sam tada redovito uzimao. Ušao sam u najbližu ljekarnu, objasnio što uzimam i što se dogodilo te izašao s lijekom koji mi je trebao. Problem riješen. Besplatno.
Ankara mi je 2024. ponudila još izravnije farmaceutsko iskustvo, premda zbog posve druge tegobe. Budući da nisam dovoljno pazio gdje jedem, dobio sam spektakularan proljev i krenuo tražiti prvu ljekarnu. Ljekarnica je govorila vrlo slikovitu inačicu engleskog, ali njezin dijagnostički postupak bio je veličanstveno učinkovit.
Pogledala me i upitala: „Big shit or small shit?“
Nije teško pogoditi koji je odgovor bio točan.
Očito je to bila sva anamneza koja joj je trebala. Dvije minute poslije izašao sam s antibiotikom i još jednim lijekom koji je proljev zaustavio toliko temeljito da me ubrzo upoznao sa suprotnim problemom. Recept nije bio potreban. Gotovina jest.
Nekoliko mjeseci prije britanskog putovanja bio sam u New Yorku s kolegicom kojoj je ondje zatrebala liječnička pomoć. Njezino je iskustvo bilo gotovo potpuna suprotnost mojemu: sve je riješeno za otprilike pola sata, a račun je iznosio oko 700 dolara.
Teško da je riječ o kontroliranom istraživanju, ali s godinama sam prikupio prilično šarolik međunarodni uzorak.
- Sofija: kažete ljekarniku što vam treba i izađete s lijekom.
- Ankara: odgovorite na jedno brutalno učinkovito dijagnostičko pitanje, izvadite gotovinu i izađete s malim farmaceutskim arsenalom.
- New York: problem riješite odmah, a onda vam račun objasni koliko je ta brzina vrijedila.
- Britanija: ne platite baš ništa, ali prije toga odradite trodnevnu potragu kroz nekoliko gradova, ljekarni, medicinskih sestara i liječnika. Počnete je u Engleskoj, a završite u Walesu.
A Hrvatska? Nakon svega toga odjednom mi je djelovala iznenađujuće razumno. Neke situacije od čovjeka naprave domoljuba. Čini se da je gubitak tableta za tlak u Britaniji jedna od njih.
Otada na put nosim dvije zalihe lijekova, spremljene u dvije odvojene torbe. Gospođa Tishell naučila me pameti.