Caserta je trebala stati između večernjeg leta i brzog broda za Capri. Nisam računao na to da će mi najkorisniji čovjek toga jutra biti vozač s digitalnim prevoditeljem i vrlo osobnim tumačenjem kraljevske povijesti.
U Casertu sam došao zbog palače, ali sam si ostavio vremena kao da dolazim samo na pizzu. Navečer sam iz Trsta doletio u Napulj, a već sljedećeg dana u dva popodne imao sam rezerviran brzi brod za Capri. Plan je zato bio jednostavan: večeru i kratku šetnju gradom odraditi odmah, prespavati i jutro ostaviti za Reggiu. Jedino još nisam bio sasvim siguran kako će ta golema palača sa svojim vrtovima stati u moje jutro.
Pet eura viška
Hotel mi je organizirao prijevoz s napuljskog aerodroma za 70 eura. U usporedbi s drugim ponudama koje sam nalazio, uglavnom iznad stotinu, to je zvučalo vrlo povoljno. Vozač se unaprijed javljao, poslao mi je svoju fotografiju, pratio let i pobrinuo se da se odmah pronađemo. Sve je počelo upravo onako kako volim: bez lutanja, telefoniranja i pitanja gdje se tko nalazi.
Čim smo sjeli u automobil, cijena je postala 75 eura. Prtljaga se, objasnio je, plaća dodatnih pet. Zatim je krenula velika prijateljska spika, uz prijedlog da sjednem naprijed pokraj njega, a ne straga. Nisam imao ništa protiv razgovora, ali napojnica je ubrzo postala njegova omiljena tema. Spominjao ju je svakih nekoliko minuta, valjda da mi slučajno ne promakne.
Kako smo se približavali hotelu, počeo mi je prilično agresivno nuditi i vožnju iz Caserte u Napulj sljedećeg dana. Tu sam ponudu lako odbio. Napojnica je, međutim, bila zanimljivija stvar: da je ostao na dogovorenih 70 eura i nije je sam počeo tražiti, ostavio bih mu deset.
Ovako me ozbiljno iznervirao pa je dobio točno 75 eura. Uspio je naplatiti prtljagu i izgubiti napojnicu, što mu je ukupno donijelo pet eura manje nego da nije ništa dodatno poduzimao.
Hotel sam pronašao preko Booking.com-a za 65 eura. Sweet Central Hotel nije pripadao nikakvom lancu: tri kata, na svakom po tri ili četiri sobe, a na recepciji pomalo zbunjena, ali vrlo, vrlo ljubazna gospođa. Prije dolaska dobio sam poruku da je prijava moguća samo do 23 sata. Hotel se tada zaključavao, a za kasniji ulazak trebalo je imati kod.
Soba je, međutim, bila sasvim korektna. Uredna, čista, s interijerom koji nije bio ništa slabiji od onoga što sam znao dobiti u nekim osrednjim Marriottima. Posebno mi je bio simpatičan mali balkon — pravi balkon, na koji se zaista moglo izaći, a ne samo otvoriti vrata i gledati ogradu pred nosom. Sobi nisam imao što ozbiljno zamjeriti. Jednostavno, taj mali, gotovo obiteljski ritam hotela nije baš moj stil.
S pizzom nisam improvizirao
Caserta nije samo grad u koji se dolazi pogledati palaču pa usput nešto pojesti. S nekoliko pizzerija na svjetskoj ljestvici 50 Top Pizza, sasvim je ozbiljno odredište i za svojevrsni pizza hunt. Pizza ovdje može biti razlog dolaska, a ne samo ono što se pojede između dviju znamenitosti.
Za razliku od nekih drugih dijelova ovog putovanja, večeru sam prethodno istražio. Već su mi preporučivali braću Martucci, koji vode dvije zasebne pizzerije pod imenom I Masanielli. Bliža mom hotelu bila je ona koju vodi Sasà Martucci, pa sam se uputio tamo. Nisam imao rezervaciju. Stol sam ipak dobio, uz prilično jasan osjećaj da sam imao sreće.
Naručio sam Sapore di Casa, jednu od pizza čije tijesto prolazi tri uzastopna načina pripreme: najprije se pari, zatim prži i na kraju peče u pećnici. Na njoj su rajčica Riccio, sušene crvene i žute datterino rajčice, capocollo od casertanske svinje, parmezan, bosiljak i maslinovo ulje.
Zvuči kao da netko pokušava previše dokazati s jednom pizzom. U praksi je bila brutalno dobra. Nisam imao osjećaj da jedem tehničku demonstraciju, nego nešto zbog čega je vrijedilo unaprijed istražiti gdje ću večerati. Reggiu još nisam bio vidio, ali prvi ozbiljan razlog za dolazak u Casertu već je bio na stolu.
Poslije večere prošetao sam do Piazze Dante. Trg mi je bio fotogeničan, osobito navečer, ali nisam doživio neko veliko gradsko otkriće. Nastavio sam prema katedrali i Piazzi Duomo, gdje je moj entuzijazam bio još skromniji. Napravio sam nekoliko fotografija i vratio se u hotel.
Četiri i pol sata koja nisam imao
Doručak je bio najslabiji dio smještaja: malo salame, malo sira, podgrijani kroasani i stari tost. Jestivo — i to je otprilike sva pohvala koju mu mogu dati. Nakon sinoćnje pizze povratak na hotelski minimum bio je posebno primjetan, ali barem me ništa nije poticalo da se dugo zadržavam za stolom.
Ulaznicu za Reggiu kupio sam unaprijed, i to za cijeli kompleks: kraljevske apartmane, park i Engleski vrt. U vodičima koje sam gledao za obilazak se spominjalo otprilike četiri i pol sata. Ja ih nisam imao. Trebalo se vratiti po kofer, uhvatiti vlak za Napulj i stići do luke prije polaska za Capri. Vlak u 10.27 ostavljao mi je sigurnu rezervu; kasniji polazak već mi je previše komplicirao ostatak dana.
Čim sam ušao u kompleks i pogledao niz park, postalo mi je jasno gdje se troše ti sati. Glavna os s nizom vodenih površina i fontana proteže se oko tri kilometra. A trebalo je doći i natrag, zaviriti u Engleski vrt i tek onda razgledati palaču.
Toliko hodanja nisam mogao ugurati u raspored. Iskreno, nisam bio siguran ni imam li kondicije za sve to. Srećom, rješenje se pojavilo gotovo odmah: mali shuttle autobus ili električni autić nalik onima na golfskim terenima.
Odabrao sam autić jer se njegova vožnja mogla bolje prilagoditi mom vremenu. Cijena koju su mi ponudili bila je 15 eura po osobi, uz najmanje dvije osobe. Taj smo problem riješili jednostavno: platio sam 30 eura i tako osigurao mjesto sebi i osobi koja nije došla.
Autić nisam mogao voziti samostalno. Uz njega sam dobio i vozača, što se pokazalo znatno važnijim dijelom ponude nego što sam u tom trenutku mogao pretpostaviti.
Domenico, Giuseppe i dodatna ponuda
Predstavili su mi ga, koliko sam zapamtio, kao Domenica. On se poslije meni predstavio kao Giuseppe. Moguće je da sam nešto krivo čuo, ali s obzirom na dodatne usluge koje su ubrzo ušle u razgovor, promjena imena imala je određeni šarm.
Engleski mu nije išao osobito dobro, no digitalnim prevoditeljem služio se izvrsno. Vrlo brzo ponudio mi je odlazak u skriveni dio kompleksa, u kraljičin tajni vrt. Prema njegovu objašnjenju, to nije bilo nešto o čemu bi uprava trebala znati previše. Zatim mi je na zaslonu pokazao glavni razlog zbog kojeg bih trebao pristati: “The secret garden where the queen’s lovers f**ked her.”
Najprije sam se zabezeknuo, a onda umro od smijeha. Ne znam kako je to zvučalo na talijanskom, ali engleski prijevod nije ostavljao mnogo prostora za drukčije tumačenje. Za kraljičin vrt možda bih još razmišljao imam li vremena. Nakon ovakve najave morao sam ga vidjeti.
Za taj dodatak očekivao je napojnicu, ali iznos je ostavio meni. Pristao sam. Nisam još pouzdano znao ni kako se čovjek zove, a već sam mu povjerio preostalo vrijeme u Caserti zbog kraljičina seksualnog života. O kojoj je kraljici govorio, ni sada nisam sasvim siguran.
Od tog trenutka postao je izvrstan vodič. Zaustavljao se ondje gdje su bili dobri kadrovi, pokazivao mi što fotografirati, fotografirao mene i preko prevoditelja objašnjavao pojedinosti o kompleksu. Više nisam imao samo prijevoz kroz park. Imao sam čovjeka koji je shvatio koliko mi je vremena ostalo i unutar toga pokušavao pokazati što više.
Rekli su mi da uobičajena tura traje sat i pol, ali našu smo prilagodili mojem rasporedu. Za mene je upravo to bila najveća vrijednost autića: nisam trošio vrijeme na duge dionice između onoga što sam želio vidjeti, a ipak sam mogao stati i fotografirati.
Kraljičin tajni vrt
U Engleskom vrtu došli smo do zaklonjenog kutka s vodom, stijenama i gustom vegetacijom. Prema vozačevoj priči, kraljica se ovdje kupala gola, u društvu jednako golih ljubavnika. Po izrazu njegova lica rekao bih da je u tom bazenu već zamišljao i sebe. Meni je to više izgledalo kao bara, ali njegov je opis odmah poništio taj dojam.
Kad je prešao na stijene, digitalni prevoditelj postao je još rječitiji. Tu ću si ipak uzeti autorsku slobodu i cenzurirati ono što se pojavilo na zaslonu jer bih inače cijelu objavu morao označiti s 18+. Uostalom, i najmanja doza mašte dovoljna je da se shvati čemu su stijene služile u njegovoj verziji kraljevske povijesti.
Mjesto se zove Bagno di Venere, Venerina kupelj. Uz vodu se nalazi mramorna Venera, a zelenilo gotovo potpuno zaklanja prizor od ostatka vrta. I bez vozačeva doprinosa povijesti, bilo je jasno zašto se ovdje vrijedi zadržati. Taj „tajni” kutak, doduše, ima i svoje mjesto na službenoj karti.
Priču o kraljičinim ljubavnicima ipak imam samo od vozača. Ono što se može dokumentirati nešto je pristojnije: Engleski vrt nastao je po želji kraljice Marije Karoline. Carlo Vanvitelli i botaničar John Andrew Graefer oblikovali su ga kao krajolik prividne divljine, s vodom, neobičnim biljkama i ruševinama koje su se nadovezivale na tadašnje oduševljenje otkrićima Pompeja i Herkulaneja. Taj dojam da ste odjednom zalutali iz uređenog kraljevskog parka nije slučajan.
Posebno mi je odgovarao susjedni kriptoportik, polukružna galerija sa stupovima, kipovima i otvorima kroz koje ulazi svjetlost. Carlo Vanvitelli projektirao ga je tako da posjetitelj pomisli kako se nalazi među upravo otkrivenim antičkim ostacima. Pukotine i urušenja namjerno su izvedeni, dok su izloženi antički kipovi stvarni. Čak je i propadanje ovdje bilo pažljivo projektirano.
Vozač je spominjao Pompeje i vulkanski kamen. Tu je njegova priča imala znatno čvršće temelje nego ona o kraljičinim ljubavnicima.
Voda, sjena, zelenilo i ti neobični prolazi bili su mi možda najljepši dio cijelog kompleksa. Sasvim je moguće da bih, da sam u žurbi išao sam, upravo ovdje prošao prebrzo ili ne bih skrenuo kamo treba.
Druga napojnica
Nakon vrta stali smo kod Fontane Dijane i Akteona, na gornjem kraju vodenog niza. Odatle sam mogao fotografirati skulpture i dugu os koja se spušta prema palači. Taj je pogled napokon dao pravu mjeru prostoru koji sam maloprije procjenjivao prvenstveno kao problem s hodanjem.
Na fotografiji se sve to lako pretvori u urednu perspektivu: voda, drveće, palača u daljini. Kad stojite gore i znate da biste se do nje trebali vratiti pješice, perspektiva dobije i vrlo praktičnu dimenziju. Ja sam se u tom trenutku prilično dobro osjećao u vezi sa svojih 30 eura.
U povratku smo stali i kraj onoga što je vozač nazvao kraljičinom šumskom kućom. Prema njegovoj priči, i ona je služila sličnim potrebama. Očito nisam obilazio samo kraljevski park, nego i nešto što bismo sofisticirano mogli nazvati poligonom za izvanbračne ljubavne aktivnosti. Moj je vodič tu pokazivao zavidnu upućenost.
Ponavljao je i da u taj skriveni dio inače ne bi smio voziti goste. Nisam imao načina provjeriti koliko je u svemu tome bilo stvarne iznimke, a koliko dobro uvježbane ponude. Meni je obilazak odgovarao: vidio sam mnogo, imao vremena za fotografije i nisam cijelo jutro proveo gledajući na sat dok hodam prema nečemu što nikako da se približi.
Kad smo se vratili do palače, ostavio sam mu dvadeset eura napojnice. Nakratko sam se pitao hoće li mu to biti dovoljno, ali njegova me reakcija brzo razuvjerila. Djelovao je iskreno zahvalno, kao da je očekivao i manje.
Razgled parka tako me je, uz ulaznicu koju sam već imao, stajao dodatnih 50 eura: trideset za autić i dvadeset za njega. Vrijedilo je. Bez njega u raspoloživom vremenu ne bih uspio vidjeti sve što mi je pokazao.
I ovaj je vozač unaprijed spomenuo napojnicu. Ali nije mijenjao dogovorenu cijenu ni pokušavao naplatiti prijateljstvo; ponudio mi je nešto dodatno, ostavio mi izbor i zatim se stvarno potrudio.
Palača, pa vlak
Tek sam nakon parka ušao u kraljevske apartmane. Reggia je zaista impozantna: monumentalno stubište, mramor, goleme dvorane i nizovi prostorija kroz koje pogled prolazi gotovo kao kroz još jednu parkovnu os. U nekima bih očekivao više namještaja, ali manjka prostora svakako nije bilo.
Palaču je naručio Karlo Burbonski, projektirao Luigi Vanvitelli, a gradnja je počela 1752. godine. Nije bila zamišljena samo kao udobna kraljevska adresa, nego i kao vidljiv izraz veličine njegova kraljevstva. Uređenje apartmana nastavilo se još dugo nakon Vanvitellijeve smrti, kroz prvu polovicu 19. stoljeća.
Sve to pomaže razumjeti što gledam, ali ne znači da ću automatski pasti na guzicu čim uđem u još jednu raskošnu dvoranu. Vidio sam Versailles, Schönbrunn, Hofburg i dovoljno dvoraca po Engleskoj da mi sama količina pozlate više nije dovoljna. Priznajem i da se za interijere nisam dovoljno pripremio. Lakše je povezati prostor s ljudima i događajima kad o njima nešto znaš prije nego što uđeš, a ne tek poslije, dok slažeš putopis.
Kroz apartmane sam zato više proletio nego što sam ih ozbiljno razgledao. Napravio sam nekoliko fotografija i krenuo prema izlazu. Palača je ostavila dojam svojim razmjerima, ali vrt mi je toga jutra bio zanimljiviji. Ne samo zbog kraljičinih navodnih aktivnosti, nego i zbog stvarnog prostora u kojem ih je vozač tako uvjerljivo smjestio.
U hotelu su mi ljubazno sačuvali kofer. Preuzeo sam ga, otišao na stanicu i u 10.27 sjeo u vlak za Napulj. Plan koji je na ulazu u Reggiu izgledao prilično sumnjivo ipak je uspio.
Sada sjedim u Napulju, pijem kavu, jedem sfogliatellu i spremam se prema Molo Beverellu, odakle nastavljam za Capri. Caserta je stala u večer i jutro, uz pomoć jedne dobre pizze i jednog vrlo prilagodljivog vozača. Kako se zvao, još nisam siguran. Zašto je dobio napojnicu, znam točno.