Prema australskom arhitektu Harryju Seidleru, barok je jedan od vrhunaca zapadne arhitekture. Ragusa nas poput vremenske kapsule vraća u to doba, među razigrana pročelja na kojima se arhitektura i skulptura stapaju u cjelinu.
Siciliju bismo, barem kada je riječ o arhitekturi, mogli podijeliti na nekoliko regija. Palermo i njegovu okolicu obilježava arapsko-normanska umjetnost, Agrigento krase grčki hramovi, dok je čitav jugoistok svojevrsna riznica baroka. Kad kažem riznica baroka, ne mislim na poneku crkvu ili palaču. Doslovno mislim na čitave gradove sagrađene u baroknom stilu. Iza toga, međutim, nije stajala neka unaprijed smišljena umjetnička vizija. Razlog je bio mnogo jednostavniji, ali istovremeno i katastrofičan.
Naime, 1693. godine jugoistočnu Siciliju pogodio je potres. I to kakav. Bio je toliko razoran da se u mnogim gradovima praktički nije imalo što obnavljati. Trebalo ih je graditi gotovo iznova. Neki gradovi, poput Nota, podignuti su na posve novim lokacijama. Ragusa se nije mogla odlučiti, pa je napravila oboje: obnovila stari grad i izgradila novi na obližnjem brdu. U to vrijeme nije bilo konzervatorskih zavoda kakve danas poznajemo. Ako je neka palača prije potresa bila gotička ili renesansna, nije nužno takva morala biti i nakon obnove. Gradilo se u stilu koji je tada bio aktualan, a arhitektonskom scenom u to je vrijeme vladao barok. Ragusa je toliko barokna da bi čovjek pomislio kako prije baroka ondje nije bilo ničega. Ipak, to je daleko od istine. Naselja na području Raguse postoje već nekoliko tisućljeća, a njezina je povijest bila poprilično burna i prije nego što ju je potres gotovo izbrisao.
Obnova nakon katastrofe donijela je nešto neobično. Ragusa je dobila dva gradska središta, dvije glavne crkve i dvije skupine stanovnika koje se baš nisu najbolje slagale. Sukob je otišao toliko daleko da su na kraju nastale i dvije zasebne općine, svaka sa svojim gradonačelnikom. Možda je to samo poznato mediteransko susjedsko nadmetanje, ali podignuto na razinu čitavoga grada. Barem im nije bilo dosadno.
Kad magarac zaluta na tanjur
Bio je to jedan od onih dana kada moje turističke ambicije izgube kontrolu. Ujutro sam se bavio hramovima Agrigenta, zatim vozio 150 kilometara do Sciclija, podružio se s inspektorom Montalbanom, pola sata vozio do Modice, neuspješno tražio neku autohtonu čokoladu, pa još pola sata do Raguse. Sljedećih pola sata pokušavao sam pronaći hotel, što se, unatoč navigaciji i detaljnim hotelskim uputama, pokazalo iznimno zahtjevnim zadatkom. Hotel je, naime, udaljenosti i vlastiti položaj očito tumačio prilično slobodno, uglavnom u svoju korist. U cijeloj toj akciji zaboravio sam nešto što je za mene naprosto nevjerojatno. Zaboravio sam jesti.
Po dolasku u hotel zato sam preskočio raspakiranje, upoznavanje sa zgradom i sve ostale formalnosti te se odmah raspitao gdje se u blizini može dobro jesti. Recepcionarka je govorila engleski, ali s prilično osebujnim naglaskom i ne baš dovoljno tečno da bismo se mogli upustiti u ozbiljniji razgovor. Moj iznimno skromni talijanski nije osobito pomagao, ali nekako smo se sporazumjeli. Preporučila mi je restoran Cucina e Vino. Spominjala je i nekog magarca, ali u mojoj je glavi to već postao restoran Veseli magarac, s funkcionalnom kuhinjom i pristojnim izborom vina. Za čovjeka koji cijeli dan nije jeo, sasvim dovoljno informacija. I tako sam krenuo u gastronomski razgled Raguse.
Restoran sam pronašao bez većih problema. Uostalom, nisam ga mogao ni promašiti jer je magarac zauzimao središnje mjesto na ploči iznad vrata. Za mene je to još uvijek bio Veseli magarac. Nekoliko minuta kasnije shvatio sam da magarac ne samo da nije veseo nego je i ukokan, a dobar dio njegove fizičke prisutnosti preselio se na jelovnik. Priznajem da mi nije bilo svejedno. Magareće meso nikada nije bilo na mojem popisu gastronomskih želja, pa sam u prvom trenutku ozbiljno razmišljao o odlasku. No prije nego što sam išta odlučio, uslijedilo je objašnjenje koje naprosto moram prepričati.
Engleski jezik konobara svodio se uglavnom na dvije riječi: donkey i pasta. Ostalo je nadoknađivao gestikulacijom i opširnim objašnjenjima na talijanskom. Bilo je to 30. prosinca 2019., kada je glasovno prevođenje između hrvatskog i talijanskog, osobito uz sicilijanski dijalekt, još znalo dati prilično neobične rezultate. Zato smo se uglavnom oslanjali na tradicionalne metode komunikacije. Meni je već bilo jasno što se s magarcem dogodilo, ali konobar očito nije bio uvjeren da sam shvatio. Zato je, izgovarajući riječ donkey, dlanom prešao preko vlastitog vrata, nedvosmisleno demonstrirajući magarčevu sudbinu, a zatim prstom pokazao na tanjur, da bude sasvim jasno gdje je završio. Pretpostavljam da se tijekom godina naslušao svakakvih pitanja i razvio metodu objašnjavanja koja ne ostavlja mnogo prostora za potpitanja.
Nakon tako temeljitog objašnjenja mogao sam otići ili naručiti magarca. A kad sam već došao dotle, zašto ne? Pa ne može magarac biti baš toliko nejestiv. Doduše, to je više govorio moj prazan želudac nego neki razumniji dio mene. Odluka je, dakle, pala. Magarac će završiti na mojem tanjuru, ali red se ipak morao znati. Talijanska večera za mene ima svoj ritual: antipasti, primo, secondo i dolce. Doduše, često malo precijenim vlastite kapacitete pa se zaustavim već na primo, ali to me ne sprečava da svaki put krenem s jednakim ambicijama.
Kao amuse-bouche stigle su tikvice u maslinovu ulju s domaćim kruhom. Ništa spektakularno, ali preukusno u svojoj jednostavnosti. Naglasak je očito bio na kvaliteti namirnica, a ne na njihovoj pretjerano kompliciranoj pripremi. Za predjelo sam dobio tradicionalnu sicilijansku caponatu s lokalnim sirom, a zatim je na red došla zvijezda večeri: tjestenina s raguom od magarećeg mesa. Unatoč svim prethodnim pripremama, trebalo mi je malo vremena da se ohrabrim i kušam prvi zalogaj. Na kraju se pokazalo da je magarac sasvim ukusan. Čak vrlo ukusan. Slijedio je sufle od sira s pekmezom od smokava, a za kraj sladoled od badema preliven čokoladom iz Modice. Dakle, čokoladu koju sam cijelo poslijepodne neuspješno tražio u Modici na kraju sam pronašao u Ragusi. Doduše, na sladoledu. Uz sve je išlo lokalno crno vino. Sve u svemu, izvrsna i ne pretjerano skupa večera.
Nakon večere vratio sam se u hotel bez snage za išta osim spavanja. Za sljedeći dan plan je bio još ambiciozniji: razgledati Ragusu i obližnji Noto, odvesti se do Catanije, smjestiti se u novi hotel na tri noći, vratiti automobil i dočekati Novu godinu.
Hotel kojem hitno treba tečaj o jajima
Što se tiče izbora hotela na Siciliji, tu sam prilično izašao iz svojih uobičajenih okvira. Marriottovih hotela nije bilo u svim gradovima na mojoj sicilijanskoj ruti pa sam se morao osloniti na recenzije na Tripadvisoru i nezavisne hotele. Bilo je tu svega – odličnih hotela, malo manje dobrih, ali i iznimno osebujnih, među koje svakako spada ovaj iz Raguse. Riječ je o hotelu San Giorgio Palace, smještenom u staroj gradskoj jezgri, u povijesnoj građevini koja je nekada bila plemićka rezidencija. Iznutra je potpuno moderniziran, sa svime što suvremeni hotel treba imati. Barem na prvi pogled.
Ipak, moja soba nije bila u glavnoj zgradi, nego u maloj depandansi, praktički iskopanoj u stijeni. Na prvu mi se to činilo prilično zanimljivim, ali kada usred zime za svaki odlazak do lobija moraš oblačiti jaknu, nekako se ta čar počinje gubiti. Bilo je tu i ponešto problemčića s izolacijom, ali barem sam spavao u spilji. Nitko ne može reći da hotel nema karaktera.
Moje simpatije prema hotelu nisu dugo potrajale. Točnije, trajale su do doručka, kada je hotel u mojim očima izgubio gotovo sav svoj karakter.
Bila mi je to, tog prosinca 2019., već peta noć i četvrti hotel na Siciliji. O svakome bi se dalo napisati poneko poglavlje, ali ako im je nešto bilo zajedničko, onda je to bio kvalitetan doručak. Ne nužno toliko bogat koliko kvalitetan i lokalan. Ovaj hotel kao da je zaboravio da se nalazi na Siciliji. Ništa tu nije djelovalo domaće, a ponuda je bila toliko industrijska da bi se bez ikakvih problema mogla preseliti u bilo koji prosječni, pa čak i ispodprosječni srednjoeuropski hotel.
Išli su toliko daleko da su kupovali čak i smrznute palačinke, u što sam se osobno uvjerio jer smo dostavljač palačinki i ja dijelili lift. Teško je, naravno, očekivati da svaki hotel sam priprema baš sve što poslužuje, ali na Siciliji, gdje se toliko pažnje posvećuje hrani, takav mi je doručak djelovao gotovo kao gastronomska uvreda.
A sada dolazi najbolji dio.
Dojam su očito pokušavali popraviti mogućnošću dodatnog naručivanja jaja po izboru. Nudili su praktički sve moguće načine pripreme, od omleta, preko kajgane i prženih jaja, pa sve do mojeg favorita – poširanih jaja, koja sam ushićeno naručio. Ono što sam dobio bila su pržena jaja.
Konobarica me, međutim, uporno pokušavala uvjeriti da su poširana, a da na pržena eto samo slučajno podsjećaju. Kako me nije uspjela uvjeriti, odnijela ih je i otišla napraviti nova. Nekoliko minuta kasnije vratila se s novim jajima, pripremljenima na potpuno isti način, pa me ponovno pokušala uvjeriti da su poširana. U tom sam trenutku počeo sumnjati da nas dvoje uopće imamo istu predodžbu o tome što znači poširati jaje. Zašto bi poširana jaja trebala plivati u ulju, znala je samo ona. Ja sam se odlučio držati one narodne da pametniji popušta i pojeo ono što sam dobio. Za Siciliju takvo iskustvo doručka mogu nazvati samo tragedijom.
Trik s perspektivom
Ragusu sam do tada upoznao kroz dva aspekta – onaj hotelski i onaj gastronomski. Hotel u stijeni imao je sve elemente tragikomedije, a restoran s magarcem pretvorio se u svojevrsnu komediju zabune. No ono zbog čega se u Ragusu zapravo dolazi, barok, još nisam ni taknuo. Bio je red da krenem u šetnju gradom.
Od hotela do glavnog trga Ible, Piazza Duomo, ima svega nekoliko minuta hoda. Trg je monumentalan, okružen kafićima i trgovinama koje nude sve od lokalnih proizvoda i suvenira do odjeće. Ipak, sve to ostaje u drugom planu pred građevinom koja njime dominira – baroknom crkvom Duomo di San Giorgio.
Unutrašnjost nisam uspio vidjeti, ali već je pročelje bilo dovoljno da se ondje zadržim. San Giorgio ubraja se među najljepša ostvarenja sicilijanskog baroka, a ono što me posebno privuklo nije bila samo raskoš ukrasa, nego način na koji je cijela građevina postavljena u prostor. Monumentalno stepenište dodatno naglašava dramatičnost kompozicije. Pročelje je bogato ukrašeno stupovima i kipovima, a složeno je u tri razine, jednu iznad druge. Zvonik je ugrađen u samo pročelje, pa se cijela građevina uzdiže poput golemog baroknog tornja.
Glavni arhitekt bio je Rosario Gagliardi, a spominjem ga zbog jednog detalja koji me posebno oduševio – njegove maestralne igre perspektivom. Crkvu, naime, nije postavio točno u osi trga, nego ju je blago zakrenuo ulijevo. Naizgled neznatan pomak, zajedno s monumentalnim stepeništem, daje cijeloj kompoziciji neobičnu prostornu dinamiku, pa pročelje ne djeluje poput ravne kulise.
Kupola je stigla tek osamdesetak godina nakon Gagliardijeva projekta, u neoklasicističkom ruhu, ali zahvaljujući upravo tom zakretu danas se vidi iza pročelja, pa građevina otkriva i svoju dubinu. San Giorgio s vremenom je postao jedan od najprepoznatljivijih prizora jugoistočne Sicilije. Piazza Duomo pojavljuje se i u seriji Inspektor Montalbano, koja je imala golem utjecaj na turizam ovoga kraja. Tako sam se, nakon prethodnog druženja s inspektorom u Scicliju, ponovno našao na jednom od njegovih omiljenih mjesta.
Grad koji još nije ustao
Nakon San Giorgia nastavio sam šetnju Iblom. Bilo je silvestrovsko jutro, a grad je djelovao kao da je odlučio prespavati njegov veći dio. Na ulicama gotovo nikoga. Tu i tamo prošao bi poneki stanovnik, a turista gotovo da nije bilo. Imao sam osjećaj da sam jedini koji je toga jutra odlučio razgledavati Ragusu.
Nakon one katastrofe od hotelskog doručka dobro bi mi došla jedna poštena talijanska kava. Ragusa mi je prethodne večeri pokazala da zna dobro nahraniti gosta, a sada se činilo da mu ujutro baš i ne namjerava pomoći. Problem je bio u tome što ništa nije radilo.
Nastavio sam prema istočnom rubu Ible, prolazeći pokraj baroknih palača, crkava i samostana. U nekom drugom gradu mnoge od tih građevina bile bi glavne znamenitosti. Ovdje su bile gotovo usputne. U biti, teško je bilo što posebno izdvojiti. Ragusa je jednostavno jedna ogromna količina baroka i, nakon San Giorgia, nijedna me barokna građevina više nije uspjela osobito zainteresirati.
Ipak, dvije su mi stvari ostale u sjećanju. Prva je Giardino Ibleo, park koji je svojim palmama i pogledom na okolnu dolinu barem nakratko odmaknuo fokus s kamenih pročelja. Druga se nalazila nedaleko od parka i bila je nešto sasvim drukčije. Među svim tim barokom stajao je gotičko-katalonski portal stare crkve San Giorgio, jedan od rijetkih sačuvanih ostataka predbarokne Raguse.
Kad pridjev superiore dobije svoj geografski smisao
Motao sam se Iblom još tridesetak minuta. Kavu i dalje nisam uspio pronaći i to je bio znak da treba krenuti dalje.
Odjavio sam se iz hotela i krenuo prema Ragusi Superiore, drugoj polovici grada, onoj koja je nastala nakon velikog potresa. Već mi je pogled u tom smjeru prilično jasno objasnio zašto se zove Superiore. Do nje se, naravno, može i pješice, ali mene je čekao Noto, automobil je trebalo vratiti, a prtljaga je ionako bila u njemu.
Pokazalo se da ni automobilom uspon nije baš jednostavan. Uske i zavojite ulice ponovno su me natjerale da budem zahvalan rent-a-car agenciji što mi je dodijelila mali Fiat 500. Nisam siguran kako bih se ondje proveo s nekim ozbiljnijim automobilom. Ni Fiat nije imao previše prostora za pogrešku.
Za razliku od stare Raguse, nova je na mene ostavila prilično prosječan dojam. Možda sam joj s tako kratkim obilaskom učinio nepravdu, ali ono što sam vidio nije me posebno zainteresiralo. Uglavnom grad s puno uspona, ali bez detalja koji bi me privukli.
Zapravo sam htio vidjeti samo katedralu San Giovanni Battista, ali ni to nije bilo jednostavno. Parkirališta gotovo da nije bilo, a onda je netko upravo oslobodio mjesto u njezinoj blizini. Uspio sam se nekako nakratko zaustaviti, snimiti nekoliko fotografija i nastaviti dalje prema Notu.
Za Ragusu Superiore bilo mi je dovoljno tih nekoliko fotografija. Iz Ible sam, unatoč kavi koju nisam uspio pronaći, ponio mnogo više.
U Ragusu se svakako želim vratiti. Uostalom, još mi duguje jedan pošten doručak.
Za one koji žele znati više
Tisućljeća ispod baroka
Ragusu je lako poistovjetiti s barokom, što je pomalo nepravedno prema nekoliko tisuća godina njezine povijesti. Barok je, naime, samo posljednji veliki sloj grada, premda je svojim pročeljima gotovo potpuno potisnuo sve što mu je prethodilo.
Šire područje današnje Raguse bilo je naseljeno još u prapovijesti, dok tragovi naseljavanja same Ible sežu u drugo tisućljeće prije Krista. Među prvim poznatim stanovnicima Sicilije bili su Sikani, a zatim Sikuli, narod koji se na otok doselio s Apeninskog poluotoka. Njihovim širenjem Sikani su postupno potiskivani prema zapadnom dijelu Sicilije.
Na području današnje Raguse Ible najvjerojatnije se nalazio antički grad Hybla Heraea, jedno od važnijih sikulskih središta. Za razliku od mnogih drugih gradova istočne Sicilije, Hybla je dugo uspijevala očuvati određenu samostalnost u odnosu na okolne grčke kolonije. Od samoga grada danas je ostalo vrlo malo, ali arheološki nalazi i nekropole svjedoče o njegovoj starosti. Naziv Ragusa Ibla službeno je uveden 1922. godine, kao podsjetnik na tu daleku prošlost.
Nakon Rimljana, Vandala i Ostrogota, Sicilija je u 6. stoljeću došla pod bizantsku vlast. U tom se razdoblju pojavljuju i rani oblici današnjeg imena Ragusa, premda njegovo podrijetlo nije potpuno razjašnjeno. Bizantinci su grad utvrdili bedemima i kaštelom, ali ni to ga nije spasilo od arapskog osvajanja u 9. stoljeću. Prema tradicionalnoj kronologiji, Arapi su Ragusu prvi put osvojili 848. godine.
Arapsku vlast u 11. stoljeću zamijenili su Normani. Roger I. de Hauteville dodijelio je 1091. godine Ragusu svojem sinu Geoffreyju kao grofoviju. Prema lokalnoj predaji, upravo je Geoffrey zaslužan za proširenje i ukrašavanje stare crkve San Giorgio, one od koje je danas sačuvan tek monumentalni portal.
Godine 1296. grofovija Ragusa spojena je s grofovijom Modica pod Manfredijem Chiaramonteom. Pod zajedničkom su se upravom našli Modica, Ragusa, Scicli i Chiaramonte. Nastala je jedna od najvećih feudalnih cjelina na Siciliji.
Ime obitelji Chiaramonte danas nose ulica i trg u Ibli, a Ragusa i Modica stoljećima su nakon toga dijelile velik dio političke povijesti. Nije to uvijek značilo i skladne odnose, što će se posebno pokazati mnogo kasnije, kada se bude odlučivalo koji će grad postati provincijsko središte.
Franjevci, jedan park i portal koji je preživio
Franjevci su u Ragusi prisutni od 13. stoljeća. Prema lokalnoj predaji, njihova je zajednica postojala već 1225. godine, dakle u vrijeme kada je franjevački red još bio razmjerno mlad. Samostan su podigli na rubu tadašnjega grada, što nije bilo slučajno. Takav je položaj omogućavao blizinu siromašnima, bolesnima i putnicima, ali i određenu izdvojenost potrebnu za redovnički život.
Crkva San Francesco all’Immacolata izvorno je bila gotička građevina. Kasnije obnove, a osobito potres 1693., znatno su promijenile njezin izgled. Od srednjovjekovne crkve sačuvani su tek pojedini dijelovi, među njima portal i donji dio zvonika. Današnji samostan uglavnom pripada obnovi s početka 18. stoljeća.
Nedaleko od franjevačkog kompleksa nalazi se Giardino Ibleo, javni park nastao 1858. godine. Njegovo uređenje pokrenula su trojica imućnih stanovnika Ible: Carmelo Arezzo di Trifiletti, Emanuele La Rocca Impillizzeri di San Filippo i Giuseppe Maggiore, markiz od Santa Barbare. U projekt su se uključili i ostali stanovnici, novčanim prilozima i vlastitim radom.
Park je tijekom sljedećih desetljeća proširivan i uređivan, a danas je zanimljiv spoj zelenila, vidikovaca i povijesnih građevina. U njemu se nalaze crkve San Vincenzo Ferreri i San Giacomo, kao i kapucinska crkva u jugoistočnom dijelu parka. U gradu kojim dominiraju kamena pročelja baroknih palača i crkava, park predstavlja prilično dobrodošlu promjenu ambijenta.
Neposredno uz Giardino Ibleo nalazi se jedan od najzanimljivijih ostataka srednjovjekovne Raguse: portal stare crkve San Giorgio.
Izveden je u gotičko-katalonskom stilu, a najčešće se datira u 15. stoljeće. U luneti je prikazan sveti Juraj na konju kako ubija zmaja, dok se među bogatim klesarskim ukrasima mogu prepoznati i aragonski simboli. Portal je gotovo jedini sačuvani dio nekadašnje velike crkve koja je teško stradala u potresu 1693. godine. Preostali su dijelovi građevine najvećim dijelom uklonjeni tijekom kasnijih stoljeća.
U blizini se nalazi i crkva Santissimo Trovato, podignuta početkom 19. stoljeća, uz ostatke zidina koje se povezuju s bizantskim razdobljem. Tako se na relativno malom prostoru susreću tragovi srednjovjekovnog, baroknog i novijeg grada.
San Giorgio, San Giovanni i ostali barokni konkurenti
Današnji Duomo di San Giorgio smatra se jednim od najvažnijih ostvarenja Rosarija Gagliardija, arhitekta koji je u velikoj mjeri oblikovao izgled jugoistočne Sicilije nakon katastrofalnog potresa 1693. godine.
Gagliardi je projekt izradio 1738., a gradnja je započela sljedećih godina. Monumentalno pročelje, koje ujedno preuzima ulogu zvonika, tipičan je primjer sicilijanskog kasnog baroka. U njegovoj se kompoziciji prepoznaju utjecaji rimskih baroknih majstora, osobito Borrominija i Berninija.
Pročelje nije ravna kamena površina, nego složena kompozicija konkavnih i konveksnih ploha, stupova i pilastara. Njihov raspored pojačava dojam visine, dok se čitava građevina uzdiže iznad monumentalnog stepeništa. Dodatni učinak postiže se zakretanjem crkve u odnosu na os trga, čime je Gagliardi stvorio onu neobičnu igru perspektive o kojoj sam pisao u glavnom dijelu putopisa.
Kupola koju danas vidimo pripada kasnijoj, neoklasicističkoj fazi izgradnje. Dovršena je oko 1820. godine, a njezino se autorstvo tradicionalno povezivalo s raguskim graditeljem Carmelom Cultrarom. Novija istraživanja upućuju i na arhitekta Stefana Ittara. Za njezino je oblikovanje kao uzor poslužila kupola pariškog Panthéona.
U unutrašnjosti crkve nalaze se vrijedni oltari, slike sicilijanskih umjetnika 18. stoljeća i monumentalne orgulje bergamske tvrtke Serassi. Poznate su pod nazivom Organum Maximum i imaju čak 3368 svirala. Riječ je o jednom od najznačajnijih povijesnih orguljskih instrumenata na Siciliji.
San Giorgio, međutim, nije jedina crkva u Ragusi koja zaslužuje pozornost.
Na Piazza Pola nalazi se crkva San Giuseppe, čije pročelje toliko podsjeća na San Giorgio da se dugo smatralo kako ju je projektirao isti arhitekt. Autorstvo se ipak ne može smatrati potpuno razjašnjenim. Dok su je neki povjesničari arhitekture pripisivali Gagliardiju, Paolo Nifosì kao mogućeg autora navodi karmelićanina fra Alberta Mariju di San Giovanni Battista.
Sličnost dviju crkava nije teško razumjeti. Obje pripadaju istom arhitektonskom krugu, a za obje su karakteristični bogato ukrašeno pročelje, snažno naglašena vertikala i barokna igra zakrivljenim površinama.
Katedrala San Giovanni Battista u Ragusi Superiore ima nešto drukčiju povijest. Prva crkva u novom dijelu grada sagrađena je već 1694., ubrzo nakon potresa, ali je s rastom grada postala pretijesna. Gradnja nove započela je 1718. godine i potrajala desetljećima.
Središnji dio otvoren je za bogoslužje 1741., dok su se gradnja i uređenje ostatka nastavili tijekom druge polovice stoljeća. Posebno se ističu bogate štukature braće Giuseppea i Gioacchina Gianforme, nastale tijekom 1770-ih godina. Kupola je dovršena 1783., a kasnije je dobila bakreni pokrov koji joj daje karakterističan izgled.
Izvorni projekt pročelja predviđao je dva monumentalna zvonika, ali je dovršen samo lijevi. Zato je današnja katedrala pomalo asimetrična, premda se iz bogatstva njezine dekoracije može zaključiti da to njezinim graditeljima nije bio izvorni cilj.
San Giovanni Battista postala je katedrala tek 1950., kada je osnovana biskupija Ragusa. San Giorgio u Ibli ostao je duomo, odnosno glavna crkva staroga grada. Dvije velike crkve tako su nastavile svjedočiti o nekadašnjem rivalstvu, iako su oba dijela Raguse već odavno administrativno ponovno spojena.
Palače, aristokratski klub i posljednja gradska vrata
Ragusa Ibla nije samo grad crkava. Njezina barokna obnova donijela je i velik broj palača koje svjedoče o bogatstvu obitelji što su stoljećima upravljale gradom.
Među njima je Palazzo Battaglia, podignut u 18. stoljeću nedaleko od Piazza Duomo. Na Corsu XXV Aprile nalaze se Palazzo Arezzo di Donnafugata i Palazzo Arezzo di Trifiletti, dvije građevine povezane s jednom od najutjecajnijih aristokratskih obitelji u povijesti Ible.
Posebno je zanimljiv Circolo di Conversazione, neoklasicistička građevina iz 19. stoljeća koja je služila kao klub lokalne aristokracije. Osnovan po uzoru na britanske gospodske klubove, bio je mjesto druženja, razgovora, čitanja i društvenih igara. Klub djeluje i danas, uz prilično stroga pravila članstva.
Klub je žene počeo primati tek 1974. godine. Za ustanovu posvećenu razgovoru, trebalo je, dakle, dosta vremena da se proširi krug mogućih sugovornika.
Od nekadašnjih gradskih utvrda sačuvana su i vrata Porta Walter, poznata također kao Porta Vattiri. To su jedina preostala vrata od pet nekadašnjih ulaza u stari grad. Današnji luk potječe iz 17. stoljeća, a u blizini se nalazi monumentalni kompleks samostana i crkve Santa Maria del Gesù.
Dvije Raguse, dva gradonačelnika i jedna provincija
Podjela Raguse nakon potresa 1693. nije bila samo pitanje različitih pogleda na obnovu grada. Iza nje je stajalo dugotrajno rivalstvo dviju župa i društvenih skupina: Sangiorgiari, okupljenih oko San Giorgia, i Sangiovannari, vezanih uz San Giovanni.
U staroj Ibli prevladavali su tradicionalno plemstvo i konzervativnije obitelji, dok se Ragusa Superiore razvijala kao središte nove građanske klase. Razlike nisu bile samo vjerske, nego i gospodarske i političke.
S vremenom je podjela postala toliko izražena da su 1865. godine Ragusa Superiore i Ragusa Inferiore postale dvije zasebne općine, svaka sa svojom upravom i gradonačelnikom. Takvo stanje potrajalo je više od šezdeset godina, uz povremene pokušaje približavanja.
Početkom 20. stoljeća Ragusa je bila poznata po snažnom socijalističkom pokretu, ali je uspon fašizma postupno promijenio lokalne političke odnose. Među utjecajnim predstavnicima nove vlasti isticao se Filippo Pennavaria, političar čije su veze s državnim vrhom imale važnu ulogu u kasnijem administrativnom preustroju.
Dvije Raguse ponovno su spojene u jednu općinu 1926. godine, a već početkom 1927. osnovana je nova provincija Ragusa, s gradom Ragusom kao njezinim sjedištem.
Time je Ragusa stekla prednost pred Modicom, dotadašnjim važnim administrativnim središtem šireg područja. Odluka nije bila samo rezultat zemljopisnih ili gospodarskih razloga, nego i političkog utjecaja lokalnih predstavnika fašističke vlasti.
Tijekom 20. stoljeća Ragusa se razvila u jedno od gospodarski snažnijih područja Sicilije, ponajprije zahvaljujući poljoprivredi, prehrambenoj proizvodnji i industriji. Istodobno je njezino povijesno središte postupno dobivalo sve veće značenje u kulturnoj i turističkoj ponudi otoka.
Godine 2002. Ragusa je, zajedno sa sedam drugih kasnobaroknih gradova jugoistočne Sicilije, uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
Tako je potres iz 1693., koji je gotovo uništio grad, više od tri stoljeća kasnije postao dio razloga zbog kojih se Ragusa smatra jednim od najvažnijih europskih primjera barokne arhitekture.
Ruta šetnje
Za one koji žele ponoviti šetnju, ovo je redoslijed kojim sam obišao Iblu.
- Hotel San Giorgio Palace → Piazza Duomo i Duomo di San Giorgio
- Via Conte Cabrera, Largo Camerina i Via Chiaramonte → mali trg s restoranom Cucina e Vino i palačom Battaglia
- Piazza Chiaramonte → crkva i samostan San Francesco all’Immacolata
- Via Tenente La Rocca → Giardino Ibleo i stari portal crkve San Giorgio
- Via dei Normanni → pogled na crkvu Santissimo Trovato
- Via Porte Modica → Piazza Pola i crkva San Giuseppe
- Corso XXV Aprile → Palazzo Arezzo di Donnafugata, Palazzo Arezzo di Trifiletti i Circolo di Conversazione
- Via del Convento i Via Torrenuova → Porta Walter, Santa Maria del Gesù i povratak do hotela
Autom zatim kroz uske ulice Ible i usponom Corso Mazzini do Raguse Superiore i katedrale San Giovanni Battista.
