Moj prvi posjet Fesu donio mi je skupu lekciju na aerodromu, udobnost hotela s pet zvjezdica i obilazak medine s vodičem — gdje je menta postala oprema za preživljavanje, a jedna ruka nakratko izgledala mlađe.
Moj prvi susret s Marokom uglavnom su organizirali drugi. Hotel je poslao vozača po mene, concierge me nagovorio da s obilaskom medine pričekam dnevno svjetlo, a lokalni je vodič poslije birao ulice, radionice i mjesta na kojima smo se zaustavljali. Tada mi je sasvim odgovaralo prepustiti im te odluke.
To me nije spriječilo da napravim zavidno skupu pogrešku prije nego što sam uopće stigao do hotela. A ni Fes da me iznenadi stvarima koje s uobičajenim popisom znamenitosti nisu imale gotovo nikakve veze.
Još jedan pastel de nata prije Maroka
Putovanje je počelo 28. prosinca 2018. u Lisabonu, nakon noći koja je jedva zaslužila to ime. Let iz Venecije stigao je kasno, pa sam u hotel došao tek oko jedan ujutro. Svejedno mi je bilo žao provesti sljedeće jutro u krevetu i tako propustiti Lisabon. Izašao sam zato u kratku šetnju gradom koji sam već poznavao.
Imao sam i jedan gastronomski cilj: pastel de nata. Ta mala košarica od lisnatog tijesta, punjena kremom od jaja, i dalje mi je jedan od uvjerljivijih razloga za povratak u Lisabon. Dinersov lounge na aerodromu tada je imao i dodatnu prednost: mogao si ih jesti koliko hoćeš. Tako sam mogao napustiti grad, proći sigurnosnu kontrolu i nastaviti jesti Portugal sve do ukrcaja.
Tada sam ugledao avion kojim ću do Fesa: jedan od najmanjih putničkih aviona u kojima sam dotad letio. Mali avioni baš i ne popravljaju moj odnos s turbulencijama. Srećom, sam je let prošao mirno.
Nekoliko sati poslije Europa je ostala iza nas, a moj prvi susret s Marokom tek je trebao početi.
Lekcija od 50 eura na aerodromu
Aerodrom u Fesu bio je iznenađujuće miran. Na stajanci su bila samo dva aviona, a terminal su čuvali vojnici ozbiljnih lica. Graničnu sam kontrolu prošao brzo. Prvi pravi problem bio je novac.
Trebala mi je gotovina za prijevoz do hotela, a računao sam da će mi je tijekom putovanja trebati još dosta. Na aerodromskom šalteru na kojem se mogla podići gotovina kreditnom karticom uzeo sam protuvrijednost od oko 300 eura, bojeći se da poslije možda neće biti tako jednostavno doći do novca.
Naknada je iznosila otprilike 50 eura.
Bio je to impresivan primjer financijske gluposti. Poslije se pokazalo da običnih bankomata po gradu ima posvuda i da su njihove naknade znatno niže. Prvu praktičnu lekciju u Maroku platio sam otprilike šestinom podignutog iznosa.
Sljedeći je izazov bio pronaći vozača. Hotelski prijevoz inače slijedi poznat i umirujući redoslijed: prođem carinu, pronađem nekoga s natpisom na kojem je moje ime i uđem u automobil. U Fesu su, očito, odlučili da takve banalnosti nisu potrebne.
Ispred terminala nekoliko je taksista bilo mnogo zaokupljenije društvenom igrom nego putnicima koji su upravo stigli. Jedan mi je naposljetku ponudio prijevoz. Spomenuo sam hotel, a drugi je igrač skočio i podignuo karticu s mojim imenom.
Moj me prijevoz, očito, cijelo vrijeme čekao. Samo nisam shvatio gdje.
Automobil je bio velik i udoban, sličniji onome što bi europski hoteli nazvali prijevozom limuzinom nego starijim taksijima ispred aerodroma. Vožnja je stajala oko 20 eura, više nego što bih platio za petit taxi, ali nisam imao nikakvu potrebu istraživati koliko jeftino mogu proći.
Vozač je velik dio puta glasno razgovarao na mobitel. Između poziva stalno je provjeravao je li mi udobno. Pokazalo se da čovjek može istodobno biti glasan, rastresen i iznimno pristojan.
Kroz prozor sam prvi put vidio Maroko: suh krajolik, niske zgrade, malo automobila, od kojih su mnogi bili mnogo stariji od onih na koje sam navikao u zapadnoj Europi. Ljudi u tradicionalnoj odjeći sjedili su vani, razgovarali i smijali se u okruženju koje se meni, tek pristiglom posjetitelju, činilo izrazito skromnim.
Bio je to prvi znak da ne treba žuriti sa zaključcima. Okruženje je izgledalo skromno, ali ljudi nisu izgledali nesretno. Djelovali su opušteno i sasvim kod kuće u krajoliku koji ja još nisam znao čitati.
Onda su se otvorila hotelska vrata i Maroko se ponovno promijenio.
Maroko iza Marriottovih vrata
Fes Marriott Hotel Jnan Palace bio je potpuna suprotnost svemu što sam vidio na putu s aerodroma. Marriottu sam već bio vjeran, a uz cijenu od oko 100 eura za noć izbor mi se činio sasvim logičnim. Bio je doista luksuzan: prostrani zajednički prostori, vrtovi, tradicionalni ukrasi i besprijekorna usluga.
Dobio sam sjajan upgrade: apartman na dvije etaže, s dnevnim boravkom na jednoj i spavaćom sobom na drugoj. Prostora je za jednu osobu bilo gotovo pretjerano mnogo. Za dobrodošlicu su me čekali voće i marokanski kolači.
Namjeravao sam gotovo odmah izaći i krenuti u razgledavanje Fesa. Concierge mi je predložio da medinu prvi put vidim po danu, po mogućnosti s vodičem. Nije rekao da bi bilo opasno otići sam. Samo je čekanje do sutra prikazao kao dovoljno razumnu odluku da sam promijenio plan.
Hamam se nametnuo kao logična zamjena.
Tradicionalni marokanski hamami javna su kupališta, ali i mjesta druženja, uz pranje, paru i temeljito ribanje kože. Marriott je nudio inačicu s pet zvjezdica: privatnost, tišinu, besprijekorno uređen prostor i nikoga tko bi se neočekivano uključio u održavanje moje osobne higijene.
Nakon ozbiljnog ribanja uslijedila je masaža, a ja sam izašao osjetno čišći i sposobniji za život. Tradicionalniji hamam koji sam poslije posjetio u Marakešu vjerojatno je posao obavio još bolje. Ali nakon dva leta i vrlo kratke noći upravo mi je ta privatna inačica trebala.
Večerao sam u hotelskom restoranu. Nudili su marokanska i libanonska jela, ali naručiti nešto libanonsko odmah po dolasku u Maroko činilo mi se gotovo moralnim posrnućem. Odabrao sam kuskus, a nakon njega marokanske slastice i čaj od mente.
Ambijent me osvojio više nego kuskus. Uređenje, glazba i čaj od mente odradili su svoje. Glavno me jelo ostavilo ravnodušnim. Možda se još nisam navikao na okuse. Kolači su bili uvjerljiviji.
Za daljnje gastronomske zaključke bio sam preumoran.
Grad od nekoliko gradova
Sljedećeg sam jutra otišao na izlet u Meknes i Moulay Idriss, pa je Fes morao pričekati poslijepodne. Ta mjesta pripadaju drugim pričama, ali već su mi pokazala koliko Maroko može biti raznolik na razmjerno malom prostoru. Rano poslijepodne vratio sam se u Marriott, osvježio se i ponovno sastao s vozačem. Ovaj nam se put pridružio i lokalni vodič.
Tek je tada Fes stvarno došao na red.
Grad je lakše razumjeti kad se odustane od zamisli da postoji samo jedan Fes. Njegovo je povijesno srce Fes el-Bali, stara medina. Uz njega se nalazi Fes el-Jdid, doslovno „Novi Fes”, premda potječe iz trinaestog stoljeća. Dalje se prostire Ville Nouvelle, nastao za francuskog protektorata i izgrađen prema sasvim drukčijoj logici: široke avenije, moderni blokovi zgrada i mnogo više prostora.
Počeci Fesa sežu u doba Idrisida. Prvo se naselje povezuje s Idrisom I. i 789. godinom, dok je Idris II. početkom devetog stoljeća osnovao drugo, na suprotnoj obali rijeke. S vremenom su ta dva naselja prerasla u jezgru koju danas poznajemo kao Fes el-Bali. Grad je poslije postao jedno od velikih političkih, trgovačkih, intelektualnih i vjerskih središta Maroka, a osobito važan procvat doživio je pod Marinidima u trinaestom i četrnaestom stoljeću. Oni su osnovali Fes el-Jdid, dok se starija medina nastavila razvijati oko vjerskih ustanova, tržnica, radionica i gusto zbijenih stambenih četvrti.
Saaditi su prednost dali Marakešu, a alavitski sultan Moulay Ismail odabrao je Meknes. Fes je poslije ponovno stekao političku važnost, prije nego što je 1912., za francuskog protektorata, prijestolnica postao Rabat. Čini mi se da je upravo gubitak dijela te važnosti s vremenom pomogao medini da sačuva vlastiti ritam radionica, tržnica i svakodnevnog života.
Kad sam stigao, većinu te povijesti nisam znao. Primijetio sam nešto mnogo neposrednije: raspored modernog Fesa mogao sam razumjeti već iz automobila, dok je medina izgledala kao da funkcionira prema pravilima nekog drugog vremena.
Medina je od 1981. na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine, ali sama ta oznaka ne objašnjava po čemu je posebna. Nije riječ samo o neobično velikom broju starih zgrada. Kuće, džamije, medrese, dućani, radionice, tržnice s hranom i tradicionalni obrti i dalje su dio mreže ulica čija se osnovna logika razvila stoljećima prije suvremenog prometa i urbanizma.
Kad sam prvi put ušao, pomislio sam samo jedno: jesam li nekako zalutao u pogrešno stoljeće?
Ulazak u Fes el-Bali
Nazvati Fes el-Bali „starim gradom” načelno je točno, ali stvara posve pogrešna očekivanja. U velikom dijelu Europe stari grad obično znači zbijenu povijesnu jezgru: pješačke ulice, crkvu ili katedralu, središnji trg, kafiće, obnovljena pročelja i dovoljno putokaza da posjetitelj zna kako je netko računao i na njegov dolazak.
Fes je nešto sasvim drugo.
Ulice se toliko sužavaju da mimoilaženje dvoje ljudi može postati logistički dogovor. Uličice skreću, račvaju se, spuštaju, nestaju pod zgradama i ponovno izbijaju na mjestima na kojima orijentacija kao da nema mnogo veze s geometrijom. Radionice se pretapaju u dućane, dućani u štandove s hranom, vrata kuća pojavljuju se uz vjerske građevine, a ljudi, životinje, roba i ručna kolica natječu se za isti, vrlo ograničen prostor.
U početku sve to izgleda neizvedivo. Nakon nekog vremena postane jasno da grad točno zna što radi. Samo posjetitelj ne zna.
Dijelovi medine u Marakešu poslije će mi djelovati gotovo kao pozornica, kao da je svakodnevica prilagođena publici. Fes mi se činio mnogo autentičnijim. Premda me vodič usmjeravao prema dućanima, imao sam osjećaj da sam ušao u grad u kojem ljudi žive i rade, a ne glume Maroko za posjetitelje.
Rutu sam potpuno prepustio vodiču. Danas ne mogu točno rekonstruirati kojim smo ulicama prolazili, ali susreta se i dalje živo sjećam.
Najprije smo se zaustavljali zbog hrane. Mesari su svoju robu izlagali mnogo otvorenije nego što sam navikao u europskim supermarketima: uz uobičajene komade mesa stajale su glave, iznutrice i žive životinje. Nije se osobito nastojalo prikriti odakle meso zapravo dolazi. Deve, ovce i kokoši bile su sastavni dio prizora.
U blizini su povrće, začini i gotova jela stvarali sasvim drukčiju paletu boja i mirisa. Na štandovima se peklo meso i palačinke te pripremala jela kojima nisam znao ni ime, tik uz ljude koji su prolazili. Neka su izgledala izvrsno. Druga su izgledala izvrsno sve dok nisam pomislio koliko ostatak mog marokanskog putovanja ovisi o probavnom sustavu koji radi kako treba.
Htio sam kušati, ali me bilo strah. Strah je neko vrijeme uvjerljivo vodio.
Vodič je naposljetku zaključio da je to smiješno i nagovorio me da probam juhu hariru. Kao i mnoga tradicionalna jela, nema jedan jedini nepromjenjivi recept. U marokanskim inačicama obično se kombiniraju rajčice, mahunarke poput slanutka i leće, začinsko bilje i začini, često uz brašno ili tanku tjesteninu, a katkad i meso. Ništa me od toga nije brinulo.
Žlica jest.
Sjeli smo za mali stol s nekoliko mještana. Zdjela je stigla s kruhom i priborom koji nije ulijevao osobito povjerenje. Ljudi oko mene pokazali su mi da se kruh umače u juhu, što mi se učinilo zgodnim načinom da manje ovisim o žlici. Tako sam napravio i ja.
Sama harira nije mi bila veliko gastronomsko otkriće, ali situacija je bila važnija od recepta. Dotad sam Fes promatrao prateći vodiča. Za tim sam stolom, makar nakratko i površno, sudjelovao u nečemu običnom umjesto da to samo fotografiram.
I preživio sam.
Vodič mi je zatim pokazao nešto za što je trebalo manje hrabrosti: kaab el ghazal. Arapsko je ime doslovno bliže „gazelinu gležnju” ili „gazelinoj peti”, premda je taj kolačić s bademima, u obliku polumjeseca, poznatiji pod francuskim nazivom cornes de gazelle i engleskim „gazelle horns” — odnosno „gazelini rogovi”.
Koji god dio gazele odabrali, kolačić je bio odličan. Već sam se počeo pitati koliko mi je drugih okusa dotad promaknulo zbog straha.
Tepisi, obrtnici i umijeće prodaje
Hranu su postupno zamijenili obrti i kupnja, a nijedan obilazak marokanske medine s vodičem ne bi bio potpun bez tepiha.
Dućan s tepisima prostirao se na nekoliko katova, što me iznenadilo jer je zgrada iz uske ulice izgledala mnogo manja. Čim smo ušli, počela je prodajna predstava. Tepisi su se nizali jedan za drugim, svaki uz objašnjenja o materijalima, tehnikama tkanja, uzorcima, kvaliteti i podrijetlu. Jedan bi zamijenio drugi, pa treći, sve dok se nije činilo da svaku vodoravnu površinu treba prekriti još kojim komadom tekstila.
Trgovci su svoj posao znali vrlo dobro. Brzo su shvatili i da tepih neću kupiti. To im nije smanjilo entuzijazam, a na kraju su mi pokazali i tradicionalno tkanje, što mi je bilo zanimljivo.
Sve me to podsjetilo na dućan s tepisima na istanbulskom Velikom bazaru koji sam posjetio godinama prije. I ondje mi je prodavač posvetio silno mnogo vremena objašnjavajući tepihe, premda je dobro znao da vjerojatno neću kupiti nijedan. Pitao sam ga zašto.
Odgovor je bio jednostavan: možda tog dana neću kupiti tepih, ali ako ga ikad poželim, sjetit ću se njega. Bio je u pravu. Još ga se sjećam i još pomislim kako bih jednog dana volio imati pravi tepih.
Od tepiha smo prešli na metalne predmete: pladnjeve, svjetiljke, tanjure i ukrase, mnoge kovane ili oblikovane ručno u radionicama izravno povezanima s dućanima. Predmet koji gledaš možda je nastao samo nekoliko metara od mjesta na kojem se prodaje.
Između tržnica i radionica stalno smo nailazili na vjerske građevine. U Fesu su neke od najvažnijih marokanskih džamija i medresa, među njima kompleks Qarawiyyin i niz obrazovnih ustanova iz doba Marinida. Većina džamija u Maroku koje su i dalje u vjerskoj uporabi nije otvorena nemuslimanima, dok se neke povijesne medrese mogu posjetiti. Zato sam velik dio te arhitekture gledao s vrata i iz okolnih ulica.
Tada me to iznenadilo jer sam u velike istanbulske džamije ulazio bez poteškoća. Poslije mi je vodič u Marakešu ponudio svoje objašnjenje: spominjao je i vjersku namjenu građevina i potrebu da ih se zaštiti od neprikladnog ponašanja turista. Nikad nisam utvrdio je li to bila službena politika ili njegovo osobno tumačenje, pa ga i ovdje ostavljam kao nešto što mi je rekao vodič.
Jedna ruka mlađa od druge
Zatim smo se zaustavili zbog arganova ulja.
Argan se ponajprije povezuje s jugozapadnim Marokom, gdje su stablo argana, njegov uzgoj i tradicionalno znanje o proizvodnji ulja važan dio lokalne kulture. U Fesu zato nisam gledao tamošnju izvornu tradiciju, nego predstavljanje jednog od najpoznatijih marokanskih proizvoda.
Uz ulaz su nam pokazali tradicionalne načine proizvodnje, a zatim nas odveli u mnogo dotjeraniji prodajni prostor. Kontrast je bio impresivan: izvana obrt i tradicija, iznutra sve besprijekorno, proizvodi lijepo izloženi, osoblje u bijelim odorama i s tečnim engleskim. Bez poteškoća mogli su predstavljati kozmetiku u Parizu ili Milanu.
Nisam imao ni najmanju namjeru kupovati kozmetiku. Svejedno me netko nagovorio da na jednu ruku nanesem čisto arganovo ulje i usporedim je s drugom. Na moju žalost, namazana je ruka doista izgledala glađe, možda čak i malo mlađe.
Jedna mi je ruka tako nekoliko minuta starjela uspješnije od ostatka tijela.
Je li razlog bio u arganovu ulju, običnoj hidrataciji, rasvjeti ili vrlo vještoj prodajnoj psihologiji, nije bilo osobito važno. Demonstracija je postigla svoje: dojmila me se i protiv moje volje.
Zašto ti u kožari daju mentu
Zatim je došlo na red mjesto koje sam najviše želio vidjeti: kožara Chouara.
Na ulazu mi je netko pružio grančicu mente. Isprva sam to shvatio kao još jedan dio turističke predstave: nešto ukrasno i fotogenično što će pridonijeti prigodnom dojmu egzotike.
Onda smo se počeli penjati prema terasi.
Menta je istog trenutka postala oprema za preživljavanje.
Smrad je bio spektakularan. Nije to bio neki zanimljiv miris, ni autentičan miris zemlje, ni onaj za koji se praviš da ti se sviđa kako bi ispao iskusan putnik. Jednostavno je smrdjelo.
Držao sam mentu pod nosom i odmah razvio poštovanje prema onome tko se sjetio dijeliti je na ulazu.
Onda sam pogledao dolje.
Ispod terase bili su kameni bazeni po kojima sam prepoznavao Fes još prije dolaska. Radnici su se kretali između njih, kože su se obrađivale i bojile, a okolne su zgrade tijesno okruživale cijeli proizvodni prostor.
Prizor je bio izniman jer je istodobno bio slikovit i industrijski. Nije to bila rekonstruirana povijesna demonstracija u kojoj glumci za turiste izvode nestali zanat. Proizvodnja kože i dalje je bila dio gospodarstva medine. Metode i materijali s vremenom su se mijenjali, ali sam zanat nije nestao: koža se još obrađuje ondje gdje se taj posao radi generacijama.
Nakon divljenja bazenima, naravno, upoznali smo i prodajnu stranu cijele priče. Trgovac je objašnjavao kakva je koža, kako se obrađuje i koliko bi gotovi proizvodi navodno trebali trajati. Pojavile su se jakne i torbe po sasvim razumnim cijenama. Sama je koža djelovala izvrsno.
Dizajn je bio druga priča. Mnoge su jakne izgledale kao da vrlo strpljivo čekaju povratak mode iz vremena kad sam išao u osnovnu školu.
Još uvijek čekaju.
U Turskoj sam kupio kožne jakne koje ipak odgovaraju današnjem vremenu. Marokanske nisam, premda nisam osobito sumnjao da bi neki od tih komada potrajali dovoljno dugo da postanu obiteljsko nasljeđe. Prodavač se trudio. Novčanik je ostao zatvoren.
Meni je, ipak, kožara bila vizualni vrhunac obilaska s vodičem. Ulaz je bio toliko neupadljiv i skriven među zgradama medine da sumnjam kako bih ikad sam pronašao mjesto s kojeg smo je gledali.
Povratak u Marriott
Kad smo izašli iz medine, pronašli smo vozača i krenuli prema hotelu. Usput smo kratko stali na željezničkom kolodvoru, gdje sam kupio karte za nastavak putovanja.
U Marriottu sam platio vodiču i vozaču, zahvalio im i pozdravio se s njima. Bilo je jasno da sam dobro odlučio kad sam ih angažirao.
Ali čim su otišli, nisam više imao mira. Vidio sam mnogo toga u Fesu, no kad god bi se ulica račvala, netko je drugi birao skretanje. Vodič me uveo u medinu. Sada sam htio vidjeti mogu li sam pronaći put natrag.