Noćio sam u Fesu, ali prvu sam medinu upoznao u Meknesu — i ondje prvi put shvatio da je Maroko rijetko onako jednostavan kako ga prikazuju turistički vodiči.
Moj prvi ozbiljniji dan razgledavanja Maroka nije počeo u Fesu, premda sam ondje bio smješten. Počeo je oko pedeset pet kilometara dalje, u Meknesu.
U hotelu su sve dogovorili: vozač će me odvesti iz Fesa do Meknesa, a ondje će nas dočekati lokalni vodič. Nisam zapravo znao što ću vidjeti, niti sam se osobito potrudio sastaviti vlastiti plan obilaska. Za promjenu mi je sasvim odgovaralo da netko drugi odlučuje.
Imao sam za to i praktičan razlog. Govorim engleski i njemački, pomalo se snalazim i na talijanskom, ali francuski ne govorim uopće. S arapskim sam stajao jednako. U Maroku 2018. to je bilo važno. Francuski je u svakodnevnom sporazumijevanju još bio znatno korisniji od engleskog, a nije mi se osobito dalo iskušavati koliko daleko mogu stići rukama i nogama. Cijene privatnih obilazaka bile su prihvatljive, pa mi odluka da uzmem vozača i vodiča nije teško pala.
Tek sam poslije shvatio još jednu prednost. Ovlašteni marokanski vodiči nose službenu iskaznicu na vidljivom mjestu, a kad bih bio u društvu takvog vodiča, prodavači su, činilo mi se, imali znatno manje volje ići za mnom. Već sam u Meknesu naslutio da se uz službenog vodiča soukom može prošetati mnogo opuštenije.
Meknes me na prvi pogled nije oborio s nogu. To će poslije učiniti Fes, Marakeš i Rabat — svaki na svoj način. Danas razumijem zašto Meknes ostaje u sjeni poznatijeg susjeda. Djelovao mi je manji, zbijeniji i manje glamurozan, bez prizora koji bi odmah postao njegov zaštitni znak, poput štavionica kože u Fesu. To ne mislim kao kritiku. Meknes jednostavno ne podiže glas toliko kao drugi.
Njegova je povijest znatno glasnija. Grad je nastao u jedanaestom stoljeću kao vojno naselje Almoravida, berberske muslimanske dinastije koja je osnovala i Marakeš. Šest stoljeća poslije alavitski sultan Moulay Ismail odabrao je Meknes za svoju prijestolnicu. Njegova je dinastija i danas na marokanskom prijestolju.
Prije Alavita vladali su Saaditi, kojima Marakeš duguje neke od svojih najraskošnijih građevina. Njihova palača El Badi bila je razmetljiva demonstracija kraljevske moći. Moulay Ismail poslije ju je dao ogoliti, a dio vrijednog mramora i drugih materijala ponovno je upotrijebljen u njegovim golemim graditeljskim pothvatima u Meknesu. Iskoristiti skup materijal bilo je praktično, ali simboliku je teško previdjeti: nova je dinastija svoju prijestolnicu dijelom gradila od ostataka spomenika stare.
Tu se nameće usporedba s Versaillesom. Moulay Ismail i Luj XIV. bili su suvremenici i obojica su arhitekturu shvaćala kao jezik moći. Naišao sam i na zabavniju verziju priče, prema kojoj je Moulay Ismail zapravo izazvao Luja XIV. na arhitektonsko nadmetanje u tome čiji je penis veći. Povijesni izvori baš i ne potvrđuju tako jednostavnu priču, ali usporedba nije opstala bez razloga.
Dok se Meknes budio
Vozač me dovezao do mauzoleja Moulay Ismaila, gdje smo lokalnog vodiča trebali čekati dvadesetak minuta. Mauzolej je tada bio zatvoren zbog obnove, pa nije bilo mnogo izbora: mogli smo ga obići izvana i fotografirati.
Dok smo čekali, predložio mi je da pogledam nekoliko obližnjih dućana s domaćim rukotvorinama, osobito predmetima od metala. Sve se tako zgodno poklopilo da sam posumnjao kako je tih dvadeset minuta čekanja zapravo bilo predviđeno za kupnju. Je li između ljudi uključenih u obilazak doista postojao kakav dogovor, nemam pojma. Ionako nisam namjeravao ništa kupiti, pa mi to nije mnogo značilo. Kad se danas osvrnem na taj susret, cijene su bile sasvim razumne, a prodavači iznenađujuće pristojni. To sam mogao procijeniti tek poslije, nakon mnogo nasrtljivijih susreta u Marakešu.
U blizini sam naišao na jedan od onih spojeva koji u prvi mah djeluju gotovo apsurdno: kraljevske zidine, palme i besprijekorno uređeno golfsko igralište. Royal Golf de Meknès smješten je u dijelu povijesnog kraljevskog kompleksa i potpuno okružen njegovim zidinama, ali nije nekakvo privatno igralište skriveno za potrebe palače. Uređeno je 1969. i otvoreno domaćim golferima, a na njegovih devet rupa može se igrati i danas — čak i nakon mraka, pod reflektorima.
U tom je kontrastu bilo nečega divno marokanskog. Došao sam vidjeti ostatke prijestolnice iz sedamnaestog stoljeća, a unutar njih našao golfsko igralište koje sasvim normalno radi.
Vodič je ubrzo stigao i predložio da počnemo od medine. Najprije smo došli na Place el Hedim, prostrani trg između stare medine i carskog grada Moulay Ismaila.
Vrata dostojna carstva
Trg se u to doba tek počinjao buditi. Place el Hedim često se opisuje kao mekneški odgovor na Djemaa el-Fnu, slavni glavni trg Marakeša — jedno od onih marokanskih mjesta uz koja zamišljaš gužvu, štandove s hranom, ulične izvođače, boje, buku i život koji gotovo kaotično buja na sve strane. Fes svoju verziju takve gradske živosti ima oko trga Bou Jeloud, premda Djemaa el-Fna ipak ostaje priča za sebe.
Tog je jutra za takvu usporedbu trebalo malo mašte. Štandovi su se tek otvarali, ljudi su prelazili golemi trg bez većeg probijanja kroz gužvu, a sve je još bilo prilično mirno. Ništa nije nalikovalo onoj navali na sva osjetila koja me poslije čekala u Marakešu. Bio je to jednako marokanski Maroko, samo sasvim drukčiji — onaj koji još nije pojačao ton.
Važnost Place el Hedima objašnjava i sam njegov položaj. Trg se nalazi između dvaju vrlo različitih dijelova povijesnog Meknesa: medine s jedne strane i carskog grada koji je podigao Moulay Ismail s druge. Bab Mansour, monumentalna vrata koja dominiraju trgom, ne vode u medinu. Otvaraju se prema nekadašnjem kraljevskom kompleksu. Trg je tako svojevrsna spona između grada svakodnevice i onog sultanova, namjerno teatralnog.
Gradnja Bab Mansoura počela je za vladavine Moulay Ismaila, a završena je 1732., za njegova sina Moulay Abdallaha. Vrata su trebala ostaviti dojam i prije nego što kroz njih prođeš. Golemi potkovasti luk, geometrijski ukrasi, zeleni zellij — mozaik od glaziranih pločica — i mramorni stupovi pretvaraju sam ulaz u demonstraciju kraljevske moći. Gotovo tri stoljeća poslije ta je namjera i dalje sasvim očita.
Na suprotnom kraju trga, uz sam rub medine, stoji palača Dar Jamai iz devetnaestog stoljeća. Kad sam 2018. bio ondje, još je služila kao etnografski muzej; danas je u njoj marokanski Nacionalni muzej glazbe. Raskošno pročelje obloženo pločicama i monumentalna fontana bili su među prvim detaljima koje sam fotografirao prije nego što smo nestali u medini.
Nismo, međutim, prošli kroz carska vrata. Okrenuli smo im leđa i ušli u medinu.
Moja prva medina
Nikad prije nisam bio u medini. Naravno da sam vidio fotografije Maroka i očekivao uske ulice, stare zidove i poneki souk koji se prelijeva u prolaz. Nisam očekivao osjećaj koji će me obuzeti kad doista zakoračim unutra. Nekoliko minuta nakon što smo iza sebe ostavili otvoreni prostor Place el Hedima, grad kao da se zatvorio oko nas, a prostor više nije slijedio poznatu logiku.
Ulice su se sužavale u prolaze. Neki su zalazili pod zgrade i gotovo nestajali u mraku, pa se nekoliko metara dalje ponovno otvarali. Boje su se mijenjale sa svjetlom: oker, zagasita ružičasta, tamnonarančasta, izblijedjela crvena i smeđa, čas toplo obasjane, čas gotovo sasvim utopljene u sjeni. Iz tamnijih dijelova izlazili su ljudi u dželabama s kapuljačama, lica katkad tek naznačenih u sjeni, prelazili preko trake svjetla i opet nestajali iza ugla. Ništa od toga nije bilo zastrašujuće u uobičajenom smislu, ali sjećam se da sam istodobno bio očaran i neobično uznemiren.
I danas mi je teško opisati energiju tog mjesta, a da sve ne zazvuči odviše mistično. Samo što je meni ondje doista bilo mistično. Tišina me iznenadila. Kao da su zidovi i natkriveni prolazi upijali zvuk, a nakon nekog vremena imao sam neobičan osjećaj da upijaju i dio moje energije. Divio sam se tom prostoru i želio zaći sve dublje, a istodobno osjećao nelagodu pred svijetom čiju logiku nisam znao ni kako početi razumijevati.
Jedna fotografija iz te šetnje posebno mi se urezala u pamćenje.
Ovo pišem 2026., osam godina poslije, i još se sjećam što sam osjećao dok sam je snimao: mrak oko mene, toplo narančasto svjetlo u dubini prolaza, dvije prilike gotovo bez lica i ulica koja kao da vodi nekamo izvan poznatih granica grada u koji sam upravo ušao. Najbliže su mi tome one skrivene ulice iz Harryja Pottera — mjesta koja postoje tik uz običan svijet, a nekako pripadaju drugoj njegovoj dimenziji. Usporedba je iracionalna, ali takav je bio i osjećaj. To ga ne čini ništa manje stvarnim.
Poslije ću proći većim i prometnijim medinama Fesa i Marakeša te mirnijom medinom Rabata, ali nijedna od tih šetnji medinom neće u meni izazvati tako dubok doživljaj kao ta prva.
Meknes je bio nešto sasvim drugo. Tiši i tamniji, manje spektakularan na prvi pogled, ali u tim prvim trenucima kao da je imao vlastitu gravitaciju. Nisam ga doživljavao ni kao ružnog ni kao depresivnog. Snažno me privlačio.
Kad sam godinama poslije pregledavao fotografije, shvatio sam da sam pokušavao uhvatiti taj osjećaj, a ne neku određenu znamenitost. Iznova sam snimao pragove, sjene, poluotvorena vrata i osvijetljene dijelove druge ulice koji su se nazirali iza tame. Kroz fotoaparat stalno sam tražio isto: još jedan sloj iza onoga koji vidim.
Zato mi prijevod riječi medina kao „stari grad” nikad nije bio dovoljan. Točan je otprilike koliko i tvrdnja da je operna kuća zgrada sa stolicama. Medina je povijesna jezgra sjevernoafričkog grada, ali hodati njome znači prolaziti kroz gusto isprepleten prostor u kojem su kuće, radionice, dućani, vjerske građevine i svakodnevni promet stisnuti jedni uz druge. Ulice se mogu suziti gotovo u hodnike. Dućani se šire ravno u prolaz. Čak je i magarac sasvim logično prijevozno sredstvo u mreži ulica nastaloj stoljećima prije nego što je itko zamislio automobil.
Turizma je svakako bilo, ali nije progutao mjesto. Medina je i dalje prije svega djelovala kao nečiji svijet koji živi svojim životom, a kroz koji ja slučajno prolazim, umjesto kao predstava pripremljena za posjetitelje. Prolazili smo pokraj soukova, džamija i medrese Bou Inania, za koju sam tada pogrešno zaključio da u nju kao nemusliman ne mogu ući. Ipak, nijedna od tih znamenitosti sama za sebe ne objašnjava zašto mi je ta šetnja ostala tako živa u pamćenju. Zapamtio sam prostore između njih: boje, tišinu, sjene i onaj gotovo nemoguć osjećaj da sam nakratko iskoračio iz Maroka na karti u neku sasvim drugu njegovu verziju.
Kuće u kojima kao da nema prozora
U jednom me trenutku vodič uveo u tradicionalnu kuću pretvorenu u mali hotel. Dotad sam gledao gotovo gola pročelja mnogih zgrada u medini i pitao se zašto bi itko dobrovoljno živio u kući kojoj su, čini se, zaboravili napraviti prozore.
Odgovor je bio iza vrata. Tradicionalne marokanske kuće obično su okrenute prema unutra, prema središnjem dvorištu, a ne prema ulici. Dar je širi naziv za takvu kuću s dvorištem, dok je riad, u užem smislu, kuća čiji je središnji prostor uređen kao vrt. Turizam je tu razliku prilično zamaglio, pa se danas gotovo svaki tradicionalni smještaj s malo ugođaja može proglasiti riadom.
Kad smo ušli, postalo je jasno zašto su kuće tako građene. Središnje dvorište donosilo je svjetlo i zrak, a oko njega se odvijao život ukućana. Pročelje prema ulici moglo je ostati sasvim jednostavno. Pločice, ukrasi u žbuci, drvenarija i raskošne prostorije pojavili su se ondje gdje se izvana nije vidjelo gotovo ništa. Privatnost se nije postizala zavjesama; bila je ugrađena u samu arhitekturu.
Vodič je to usporedio s mellahom, povijesnom židovskom četvrti, gdje su prozori i balkoni prema ulici bili češći. Formula koju sam tog jutra usvojio — muslimanske kuće prema unutra, židovske prema van — prejednostavna je da bi doslovno vrijedila, ali kao prva lekcija iz arhitekture dobro mi je poslužila. Ti su naizgled slijepi zidovi odjednom dobili smisao.
Ipak, ni to me nije pridobilo za boravak u riadu. Poslije ću u Fesu gledati turiste kako vuku kofere po popločenim ulicama medine i kroz prolaze koji očito nikad nisu zamišljeni za prtljagu na kotačićima. Razumio sam privlačnost boravka među tim starim kućama — intimnost, arhitekturu, osjećaj da se budiš usred medine — ali logistika mi se činila osjetno manje romantičnom.
Možda bi me uvjerio riad s dizajnerskim magarcem koji bi mi nosio kofer. Takav još nisam našao.
Ponovno u carskom gradu
Nakon medine carski mi se grad učinio gotovo zapanjujuće prostranim. Prolazi su nestali, zidovi se odmaknuli, a nada mnom se opet pojavilo nebo. Sjećam se nečega nalik olakšanju — ne zato što mi se medina nije svidjela, upravo suprotno, nego zato što je ona neobična, teška energija nestala čim smo ponovno izašli na otvoreno. Gotovo kao da sam se vratio u normalnu dimenziju.
Promijenili su se i razmjeri. Carski grad Moulay Ismaila trebao je zadiviti prostorom jednako koliko i ukrasima: dugim zidinama, svečanim zdanjima i golemim otvorenim površinama zbog kojih se zbijena medina činila još udaljenijom. Jedna takva površina nalazi se ispred paviljona Qubbat al-Khayyatin, poznatog kao Paviljon veleposlanika, u kojem je sultan primao strane izaslanike.
Negdje ispod tog trga nalazi se Habs Qara, koji se tradicionalno opisuje kao podzemni zatvor Moulay Ismaila za kršćanske zarobljenike. Ta je priča mnogo manje pouzdana nego što turistička verzija sugerira: istraživači podzemne prostorije uglavnom smatraju dijelom golemog skladišnog sustava carskog kompleksa, a ne zatvorom iz popularnih priča. Mene je tada, međutim, mnogo manje zanimala njihova točna namjena nego jednostavna činjenica da opet mogu disati.
Što je hranilo carski san Moulay Ismaila
Dio carskog grada Moulay Ismaila već smo obišli pješice, ali zbog njegovih golemih razmjera automobil nam je ubrzo opet dobro došao. Odvezli smo se dublje u kompleks, prema Dar al-Mau, Heri Souaniju i Sahrij Souaniju. To je bila manje svečana strana Ismailova projekta, gdje monumentalna arhitektura ustupa mjesto svemu onome bez čega čitav carski grad ne bi mogao funkcionirati.
U zdanju Dar al-Ma, čije ime doslovno znači „Kuća vode”, nalazili su se bunari i naprave za podizanje vode kojima se opskrbljivao carski kompleks. Uz njega je stajao Heri Souani, golemi kompleks za skladištenje žita i drugih zaliha potrebnih gradu palača, dok je obližnji Sahrij Souani služio kao veliki spremnik vode. Zajedno pokazuju što je stajalo iza carskih ambicija Moulay Ismaila: opskrba vodom i hranom te skladištenje zaliha, sve u razmjerima gotovo jednako raskošnima kao i same palače.
Ne mogu se pretvarati da su ta tehnička rješenja tada na mene ostavila osobito dubok dojam. Živo se sjećam nečega drugog: izvanrednih nizova lukova u dijelu kompleksa koji je moj vodič nazvao Rouah i opisao kao kraljevske konjušnice Moulay Ismaila.
To mi je objašnjenje ostalo u pamćenju, premda je povijest, čini se, složenija. Sačuvane građevine s arkadama danas se uglavnom smatraju dijelom žitnica i skladišta Heri Souanija, dok su se prave kraljevske konjušnice pružale južnije i većinom su nestale. Tog mi je jutra ta razlika bila mnogo manje važna od same arhitekture.
Lukovi su bili nevjerojatno fotogenični. Jedan je uokvirivao drugi, pa sljedeći, stvarajući gotovo opsesivan ritam ponavljanja, simetrije, svjetla i sjene kojem kao da nije bilo kraja. Sjećam se da sam znatno više vremena trošio na traženje savršenog kuta nego na slušanje objašnjenja carske logistike koja su pratila taj prizor.
Njihovo je ponavljanje mijenjalo i doživljaj veličine. Čovjek bi se među njima odjednom učinio prolaznim i gotovo nevažnim, dok se građevina pružala daleko iza njega. Ne znam je li taj dojam bio namjeran, ali prilično je dobro prenosio sklonost Moulay Ismaila monumentalnosti.
Obližnji Sahrij Souani — koji sam u bilješkama prilično olako zapisao kao „bazen Agdal” — pokazivao je još jedan dio istog sustava. Njegova velika vodena površina gotovo je djelovala kao mjesto za rekreaciju, a prostor uz nju postao je ugodan za šetnju i sjedenje. Izvorna je namjena, međutim, bila praktična: bio je to golemi spremnik povezan s vodnim sustavom koji je opskrbljivao carski grad i njegove vrtove.
Osim lukova, malo mi je toga s tog dijela obilaska ostalo u pamćenju. Infrastruktura koja je održavala carski san Moulay Ismaila nedvojbeno je bila impresivna, ali osam godina poslije ostalo je nešto mnogo jednostavnije: ti nizovi lukova, savršeno poravnati i gotovo nepristojno fotogenični. Očito je i carskoj logistici trebala simetrija.
Grad koji nije morao vikati
Meknes me nije oborio s nogu poput Fesa, Marakeša ili Rabata. Nije imao ni boje ni teatralni kaos koje ću poslije povezivati s Marakešom. Bio je manji, tiši i manje spektakularan na prvi pogled. Ipak, dao mi je nešto što nijedan od tih gradova nije mogao ponoviti: prvu medinu i onih nekoliko neobičnih minuta u kojima mi se Maroko otvorio kao svijet kojem sam se mogao diviti, a da ga ni približno ne razumijem.
Možda je to bilo dovoljno. Od carskog pothvata Moulay Ismaila odavno su ostali tek dijelovi, Meknes je izgubio političku važnost, a ostao je grad koji više nikome ne mora dokazivati što je nekoć bio. Vozač je upalio motor i krenuli smo prema Moulay Idrissu, gradiću na brdu čija je važnost za vjersku povijest Maroka daleko veća nego što bi njegova veličina dala naslutiti.
Ali to je već sljedeća priča.