Vozač mi je dao dvadeset minuta za Moulay Idriss. Taman da uđem u medinu, angažiram lokalnog vodiča, popnem se visoko iznad grada — i nekako vidim mnogo više nego što se u dvadeset minuta čini mogućim.
Vozač me ostavio blizu ulaza u medinu Moulay Idrissa i dao mi dvadeset minuta za razgledavanje.
Dvadeset minuta.
Zvuči smiješno kratko, ali, ruku na srce, Moulay Idriss uopće nije bio u planu. Vraćali smo se iz Meknesa u Fes, gdje me tog poslijepodneva već čekalo dogovoreno razgledavanje s vodičem, a skretanje sam tražio ja.
Ni parkiranje blizu ulaza u medinu nije bilo jednostavno, pa tih dvadeset minuta nije odredio tek tako. Vjerojatno je to bilo najviše što mi je mogao dati.
Dvadeset minuta jedva je dovoljno da izađem iz auta, snimim nekoliko fotografija i počnem gledati na sat. Nije mi baš pomoglo ni to što je preda mnom bila medina, u kojoj je, činilo se, bilo mnogo lakše izgubiti se nego u zadanom roku išta pronaći.
Posjet Moulay Idrissu, dakle, nije ni trebao biti pravi obilazak. Vozač mi je učinio uslugu i uklopio kratko zaustavljanje između Meknesa i Fesa.
Maroko kakav nisam zamišljao
Krajolik je počeo rušiti moju predodžbu o Maroku još prije nego što smo stigli u Moulay Idriss. Tada sam Maroko, bez mnogo razmišljanja, svrstavao u Afriku, a Afrika je značila pustinju, pijesak i deve. Zeleni brežuljci, polja i maslinici u tu sliku uopće nisu ulazili. A upravo nas je to okruživalo na putu iz Meknesa, dok se po obroncima Zerhouna postupno otkrivala bijela arhitektura Moulay Idrissa.
Možda sam baš zato i inzistirao na skretanju. O Moulay Idrissu čitao sam u turističkom vodiču i nešto me u tom opisu privuklo. Činilo se da ondje mogu pronaći Maroko izvan uobičajenih turističkih ruta — stariji, duhovniji i pomalo tajanstven. Nisam točno znao što će me dočekati, ali htio sam saznati.
Taj duhovni karakter grada nisam samo umislio. Imao je vrlo konkretno uporište u njegovoj povijesti.
Krajem osmog stoljeća velikim dijelom islamskog svijeta vladali su abasidski kalifi iz Bagdada. Idris ibn Abdallah, poznatiji kao Idris I., bio je potomak proroka Muhameda i pripadao je lozi koja je mogla ugroziti abasidsku vlast. Nakon neuspjele pobune protiv njih pobjegao je na zapad i naposljetku stigao na područje današnjeg Maroka, na daleki zapadni rub islamskog svijeta.
Idris se nastanio u Walīli, naselju na mjestu antičkog rimskog Volubilisa, svega nekoliko kilometara od današnjeg Moulay Idrissa. Ondje ga je prihvatilo lokalno stanovništvo Amaziga — naroda u Europi povijesno poznatog pod imenom Berberi — i priznalo za vladara. Iz tog saveza nastala je dinastija Idrisida, koja će odigrati ključnu ulogu u ranoj političkoj i vjerskoj povijesti Maroka.
Prema predaji, Idris I. otrovan je 791. godine na poticaj svojih abasidskih neprijatelja. Njegov je grob postao važno hodočasničko odredište, a grad koji se oko njega razvio jedno od najvažnijih duhovnih središta Maroka. Na to upućuje i ime grada: Moulay nije dio Idrisova osobnog imena niti znači „princ”, kako sam nekoć mislio, nego je počasna titula koja otprilike znači „moj gospodar”.
Dvadeset minuta
Na trgu i na ulazu u medinu bilo je dovoljno živo da mi rok od dvadeset minuta počne djelovati sve smješnije. Štandovi s hranom bili su posvuda — masline, začini i stvari koje su izgledale mnogo primamljivije nego što bih očekivao od hrane na koju me turistički vodič toliko upozoravao.
U tom sam dijelu putovanja upozorenja shvaćao vrlo ozbiljno. Hrana na ulicama i marokanskim tržnicama bila je toliko instagramična da sam mnogo više fotografirao nego kušao. Nekoliko dana poslije, u vlaku iz Marakeša prema Casablanci, gledao sam zabrinjavajuće velik broj turista kojima je pozlilo, a neki nisu stigli ni do zahoda. Nakon tog prizora — a posebno mirisa — bio sam još zadovoljniji svojim oprezom. Istog sam poslijepodneva u Fesu ipak probao nešto lokalne hrane, ali tek nakon što mi je tamošnji vodič izričito rekao što je sigurno jesti.
Medina je počinjala gotovo odmah iza trga. Jedan je put vodio prema vjerskom kompleksu s mauzolejem Idrisa I., a drugi nestajao u strmim ulicama iznad grada. Nemuslimani mogu posjetiti Moulay Idriss, ali sam mauzolej i unutarnji dio svetišta rezervirani su za muslimanske vjernike. Podsjetnik da je ovo i dalje hodočasnički grad, a ne samo još jedna slikovita medina.
Kad sam zakoračio u medinu, od mojih dvadeset minuta vjerojatno je ostalo sedamnaest. Blizu ulaza čekala je skupina dečki koji su se nudili kao vodiči, i to bez osobite suptilnosti. Bili su uporni, na granici agresivnosti, i prva mi je reakcija bila samo nastaviti hodati.
Gotovo odmah sam se predomislio. Imao sam sedamnaest minuta, nisam znao kamo idem, a iznad mene se medina strmo penjala. Ako sam htio vidjeti išta više od prvih nekoliko ulica, jedan od tih vodiča vjerojatno mi je bio jedina realna šansa.
Tako sam odabrao jednog. Dogovorili smo se za 200 dirhama i krenuli.
Moj je vodič imao bolji plan za Moulay Idriss nego ja
Moj vodič nije gubio vrijeme. Odmah je nestao među uskim ulicama, tako brzo kao da ga je moj vozač osobno upozorio da imamo samo dvadeset minuta. Ja za njim.
Nisam imao pojma kamo me vodi. Nisam računao ni na to da ćemo tako brzo krenuti uzbrdo. Uspon sam mogao sasvim normalno svladati, premda bih rado pregovarao o nešto sporijem tempu. Vodič, međutim, očito nije namjeravao protratiti nijednu od mojih preostalih minuta. Provlačili smo se između bijelih kuća, kroz uske prolaze i pokraj magaraca koji su djelovali kao da mnogo bolje od mene znaju kamo idu.
Negdje usput počela me kopkati još jedna misao. Tog sam dečka upravo upoznao na ulazu u medinu, a sada ga slijedim sve dublje u grad koji ne poznajem. Nemam kartu, nemam pojma gdje sam i zapravo ne mogu znati vodi li me uopće prema nečemu što vrijedi vidjeti.
Na trenutak sam se zapitao je li povjerenje u njega pametan način da iskoristim to malo vremena ili samo vrlo učinkovit način da se izgubim.
Srećom, znao je točno što radi. Uopće me nije vodio u uobičajeni obilazak medine. Vodio me uzbrdo, prema mjestima s kojih se Moulay Idriss mogao kako treba fotografirati.
Minaret koji nisam očekivao
Negdje tijekom uspona dečko mi je pokazao nešto između kuća što bih sam gotovo sigurno previdio. Iznad krovova dizao se jarkozeleni cilindrični minaret prekriven bijelom arapskom kaligrafijom. Pripadao je maloj džamiji Sentissi iz dvadesetog stoljeća, u gornjem dijelu medine, uz koju danas djeluje i kur’anska škola.
Džamija Sentissi nije glavno vjersko mjesto Moulay Idrissa — tu ulogu imaju svetište i mauzolej Idrisa I. — ali njezin je minaret jedna od najprepoznatljivijih građevina u gradu. Sagrađen je 1939. — navodno ga je podigao mještanin nakon povratka s hadža u Meku — a izgleda mnogo starije nego što jest.
Posebno je neobičan zbog svojeg oblika. Marokanski minareti tradicionalno imaju kvadratni tlocrt, dok je ovaj cilindričan i obložen zelenim zellijem, marokanskim mozaikom od glaziranih pločica, a opasuje ga bijeli natpis ispisan kufskim pismom. Obično se navodi kao jedini cilindrični minaret u Maroku. Budući da je stiješnjen između okolnih kuća, iznenađujuće ga je teško dobro vidjeti dok vam netko ne pokaže gdje treba stati.
Ali minaret nije bio cilj. Dečko me nastavio voditi uzbrdo sve dok se kuće napokon nisu razmaknule i dok nisam shvatio kamo me zapravo cijelo vrijeme vodi.
Ispod nas bio je Moulay Idriss.
Pogled zbog kojeg se sve isplatilo
S vidikovca mi je odjednom postalo jasno kako je Moulay Idriss nastao i rastao. Bijela arhitektura prostirala se po obroncima ispod mene, ali jedan je kompleks odmah privlačio pogled: svetište i mauzolej Idrisa I. sa zelenim krovovima, vjersko središte oko kojeg se razvio grad.
Iz ulica pod nama vidio sam samo ulaz u sveti prostor u koji nisam mogao ući. Odavde se otkrivao mnogo veći dio kompleksa.
Dečko je dotad i više nego opravdao moju odluku da pođem za njim. Bez njega bih svojih dvadeset minuta vjerojatno proveo na trgu i u prvih nekoliko ulica medine, snimio petnaest fotografija trgovina i vratio se vozaču uvjeren da sam „vidio Moulay Idriss”.
Ovako sam svetište vidio odozgo i pronašao onaj neobični minaret stiješnjen među kućama. Nekako je u tih dvadeset minuta stalo mnogo više nego što se činilo mogućim.
Dečko me zatim poveo natrag niz medinu, prema ulazu od kojeg smo krenuli. Došlo je vrijeme da platim dogovorenih 200 dirhama.
Kratko je pokušao natuknuti da je obilazak možda ipak vrijedio nešto više. Jednako kratko podsjetio sam ga da smo se već dogovorili.
Time su pregovori završili.
Dvjesto dirhama promijenilo je vlasnika, a preobrazba je bila trenutačna. Do tog sam trenutka bio njegova briga; nekoliko sekundi poslije već je pogledom tražio sljedećeg turista s premalo vremena i previše dirhama.
Pošteno.
Grad koji je dobio dvadeset minuta, a zaslužio više
Prije povratka u auto još sam jednom prošao pokraj ulaza u svetište. Kao nemusliman mogao sam pogledati prema unutarnjem kompleksu, ali nisam smio ući u dio namijenjen muslimanskim vjernicima. Nakon pogleda odozgo ta mi je zabrana djelovala drukčije: ovo nije bio tek još jedan spomenik na turističkoj ruti, nego mjesto koje je i danas srce grada.
Na ulazu u medinu čekao me auto i moj je improvizirani obilazak bio gotov. Ipak, znao sam da u blizini ostavljam mjesto koje bi bilo sasvim logičan nastavak obilaska: Volubilis. Rimske ruševine nalaze se svega nekoliko kilometara od Moulay Idrissa, upravo ondje gdje je Idris I. u tadašnjoj Walīli prije više od dvanaest stoljeća uspostavio svoje uporište. S povijesnog gledišta imalo bi itekako smisla posjetiti oba mjesta zajedno. Ugurati ih oba u moj raspored tog poslijepodneva — baš i ne. Fes me čekao, razgledavanje s vodičem već je bilo dogovoreno, a do Moulay Idrissa stigao sam samo zato što je vozač pristao skrenuti s puta.
Važno mi je bilo to što sam u tih dvadeset minuta barem nakratko vidio onaj Maroko kojem sam se nadao kad mi je Moulay Idriss prvi put privukao pozornost u turističkom vodiču. Došao sam tražeći nešto izvan najočitije slike Maroka — nešto duhovno i pomalo tajanstveno, što još pripada svakodnevnom životu grada, a nije uređeno ponajprije za posjetitelje. Naravno da u dvadeset minuta nisam shvatio Moulay Idriss, ali vidio sam dovoljno da budem siguran: osjećaj me nije prevario.
Na putu prema Fesu još su nas neko vrijeme pratili neočekivano zeleni brežuljci sjevernog Maroka. Još jedno zaustavljanje za fotografiju, pa nastavak prema gradu.
Moulay Idriss ugurao se u putovanje kao neplanirano skretanje između Meknesa i Fesa. Dvadeset minuta nakon što me vozač ostavio, ponovno sam bio u autu.
Više mi se nije činilo tako kratko.
Napomena: Moulay Idriss posjetio sam u prosincu 2018. Pravila pristupa, cijene i dogovori s neslužbenim vodičima otad su se mogli promijeniti, pa prije posjeta provjerite aktualne uvjete.
2 comments
Comments are closed.