Dva zaleđena jezera, obrnuta učionica, jedna vrlo duga šetnja, 95 °C – i rupa u ledu.
Za put u Finsku pripremio sam se ozbiljnije nego za većinu drugih putovanja, i to ne samo u teoriji. Domaćini su toliko puta naglasili važnost tople zimske odjeće da sam i odijevanje shvatio kao domaću zadaću: termo donje rublje, debele čarape, dodatni džemper i sve čime bih svoje mediteransko tijelo mogao zaštititi od finskog siječnja. Kupio sam i vodič. Smrzavati se i pritom nemati pojma o zemlji u koju sam došao ipak bi bilo previše.
Kad smo stigli, domaćini su nam objasnili zašto su toliko upozoravali na odjeću. Nedugo prije nas ugostili su goste na Erasmusu iz druge mediteranske zemlje, koji su navodno stigli odjeveni kao da su još na Mediteranu. Lako je zamisliti koliko je to moglo biti tragikomično. Ja sam domaću zadaću obavio kako treba: pripremio sam i odjeću i gradivo. Zimska se odjeća odmah pokazala korisnom; s vodičem je bilo drukčije. Mogao sam se pripremiti za Finsku, ali to još nije značilo da je razumijem.
U Tampere sam došao nakon Rovaniemija i razlika se odmah osjetila. Djelovao je urbanije i sadržajnije, a meni i privlačnije. Sljedećih sam pet dana boravio u hotelu Courtyard by Marriott Tampere City. Bio je to jednostavan poslovni hotel sa srdačnim osobljem i sobama u kojima sam imao sve što mi je trebalo za radni boravak. Nudili su i besplatne kokice u predvorju, što me iznenađujuće lako osvojilo.
Još prije dolaska znao sam da Tampere leži između dvaju velikih jezera, Näsijärvija i Pyhäjärvija, ali to mi je isprva bio tek zemljopisni podatak. Jezera povezuje Tammerkoski, kratak niz brzaca kroz središte grada. Njime voda teče iz višeg jezera u niže. Ta je voda, zahvaljujući visinskoj razlici, najprije pokretala mlinove, a zatim tvornice, što objašnjava zašto se grad nakon osnutka 1779. razvio upravo ondje. Ni u siječnju Tammerkoski nije bio zaleđen. Voda je moćno strujala između dvaju jezera pod ledom i jasno pokazivala kakva je snaga oblikovala grad oko nje. No na karti su mi Näsijärvi i Pyhäjärvi još bili samo dvije velike plave plohe s gradom stisnutim između njih.
Najprije učionica, zatim grad
U Tampere sam službeno došao na Erasmus, a posebno me zanimalo kako naši finski domaćini primjenjuju model obrnute učionice. Ideja je jednostavna: studenti velik dio teorijskog gradiva prouče prije nastave, a u učionici rješavaju zadatke, postavljaju pitanja, provjeravaju razumiju li gradivo i primjenjuju ono što su pripremili.
Metoda mi nije bila nova. Dojmilo me se koliko su studenti, barem prema onome što sam vidio, ozbiljno shvaćali svoj dio posla. Dolazili su pripremljeni, prihvaćali se rada, raspravljali i postavljali pitanja. Nastavu očito nisu shvaćali kao nešto što treba samo odsjediti. Svatko tko je pokušao studente aktivno uključiti u nastavu zna koliko to znači. Bez studenata voljnih pripremiti se, obrnuta učionica vrlo brzo postane sasvim obična, samo s dodatnom domaćom zadaćom i jednim sve razdraženijim profesorom.
Ne namjeravam na temelju nekoliko dana promatranja graditi teoriju finske kulture. No kulturni je kontekst očito bio važan za primjenu obrnute učionice, što sam rekao i domaćinima. Tada je to za mene još bilo samo jedno od stručnih pitanja zbog kojih sam došao u Finsku.
Uz sveučilišne obveze ostalo je dovoljno vremena i za razgledavanje grada. U prvim šetnjama središtem nisam doživio nikakvo veliko otkriće, ali znao sam da želim vidjeti više. Voda je oblikovala Tampere davno prije nego što je ikome palo na pamet privlačiti posjetitelje ljepotom njegovih jezera. Kad sam shvatio koliko je Tammerkoski značio za grad, bilo mi je jasnije i otkud sve te stare industrijske zgrade oko središta.
Jedne od prvih večeri završio sam u restoranu uređenom u vikinškom stilu. Te je večeri moje upoznavanje s Finskom bilo znatno manje akademsko. Hranu su donosili na dugim pladnjevima, uz popriličnu dozu nordijskog teatra, a na jelovniku je bilo i stvari koje nisam nužno morao isprobati. Sobovo srce, primjerice, možda je uvjerljiv dokaz autentičnosti, ali nisam siguran da mi taj dokaz na tanjuru treba više od jednom.
Bilo mi je dobro, premda cijeli kulinarski eksperiment ne bih ponovio. Ipak, sviđala mi se ta kombinacija: dan provedeš razgovarajući o obrazovanju u 21. stoljeću, a navečer se nađeš usred pretjerano teatralne nordijske prošlosti.
Jadran probija led
Došao je red i na nas da predstavimo svoj rad. Prezentacije su mi dio posla pa mi govoriti pred publikom o našem sveučilištu nije bilo ništa neobično. Zanimljivo je postalo kad su pustili promotivni film o Rijeci. Na ekranu se odjednom pojavio Jadran: plavo more, sunce i grad koji se spušta prema obali. Sve to gledali smo usred finske zime.
Kad je film završio, naša se domaćica nasmijala i rekla da joj je sada jasno na što sam mislio kad sam spomenuo da potpuna primjena obrnute učionice ovisi i o kulturnom kontekstu. Sad je vidjela da naši studenti itekako imaju što raditi izvan fakulteta; možda je prvi izazov uopće navesti ih da uče. Šala je tim bolje sjela što ju je izgovorila finska kolegica čiji su me studenti zadivili upravo time što dolaze pripremljeni. Opustila nas je više nego što bi to mogao ijedan slajd o našem sveučilištu.
Razgovor se nastavio za večerom s domaćinima u Plevni, a zatim i u šetnji gradom s jednim od njih. Jeo sam mesne okruglice s pireom i dovoljno smeđeg umaka da siječanj postane podnošljiv, ali razgovor mi je bio važniji od hrane. Za večerom smo došli i do sauna. Domaćini su nam pričali o onima u svojim kućama, koliko ih često koriste i kako su im posve običan dio kućnog života. No iznenadilo me kad su spomenuli da ih zbog skuplje struje griju rjeđe nego prije – neki i znatno rjeđe. Do tada smo već sasvim prestali zvučati kao ljudi na službenom programu.
Dotad sam se počeo navikavati čak i na hladnoću. To mi je dobro došlo jer je idući dan bio slobodan.
Jedna vrlo duga šetnja Tampereom
Pitao sam ChatGPT što doista vrijedi vidjeti, složio rutu i krenuo u šetnju bez društva. Kad hodam sam, ne moram se ni s kim dogovarati o tempu, skretanjima ni o tome hoću li uopće ručati. Ova je šetnja na kraju potrajala znatno dulje nego što sam planirao.
Najprije sam prošao kroz Amuri, četvrt podignutu u 19. stoljeću za radnike u gradskim tvornicama. Njezine prepoznatljive drvene kuće počeli su rušiti krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, a većinu su s vremenom zamijenile stambene zgrade. Sačuvan je samo jedan cijeli blok, danas Muzej povijesti stanovanja Amuri. U okolnim ulicama živi se sasvim običnim gradskim životom.
Nedaleko odatle, u Särkänniemiju, iznad stabala izdizao se toranj s vidikovcem Näsinneula. Takav toranj odmah postane orijentir, čak i ako se na njega ne popneš. Ja nisam; radije sam nastavio šetnju nego svojoj zbirci dodao još jednu panoramu s vidikovca.
Put me dalje vodio prema Pispali. Ondje je grad opet izgledao drukčije. Ulice su postajale strmije, šarenih drvenih kuća bilo je sve više, a pojavio se i još jedan toranj, ovaj put za proizvodnju sačme. Za razliku od Näsinneule, taj toranj pripada industrijskoj prošlosti četvrti. Sačmu su proizvodili tako da su s vrha puštali rastaljeno olovo, koje su gravitacija i površinska napetost tijekom pada oblikovale u kuglice. Danas se Pispala prepoznaje i po toj crvenoj metalnoj konstrukciji.
Te su kuće bile mnogo bliže mojoj predodžbi Finske: drvene, s crvenim, plavim, žutim i zelenim pročeljima, pod snijegom i ponegdje razdvojene tek uskom cestom. Kraj mi se odmah svidio, isprva ponajviše zato što sam u njemu prepoznavao ono što sam dotad samo zamišljao. Bila je to Finska s fotografija iz vodiča, sada preda mnom.
Domaćini su nam u Plevni o sauni Rajaportti pričali s toliko oduševljenja da sam je odlučio potražiti. Očekivao sam nešto veliko, možda cijeli wellness-centar ili barem zgradu na kojoj se vidi da je važna. Našao sam običnu drvenu kuću boje senfa. Iz nekih se kutova od susjednih drvenih kuća razlikovala gotovo samo po natpisu SAUNA na zidu. To mi je zapravo bilo draže. Tek sam poslije doznao da je otvorena 1906. i da je najstarija javna sauna u Finskoj koja još radi.
Malo dalje otvorio se pogled na zaleđeno jezero. Strme ulice Pispale spuštale su se prema golemoj bijeloj plohi koja se protezala do suprotne obale. Sauna nije tik uz jezero, no u šetnji sam ih vidio jedno za drugim. U glavi su mi se odmah spojili u isti prizor: drvene kuće, dubok snijeg, zaleđena voda i sauna koja je u svemu tome bila posve na svojem mjestu.
Rovaniemi mi je već pokazao jedno lice Finske. U Pispali sam Finsku iz vodiča počeo upoznavati izbliza.
Nastavio sam uzbrdo i zašao u šumu na Pyynikkiju, dijelu grebena od ledenjačkih nanosa koji razdvaja jezera Näsijärvi i Pyhäjärvi. Sam mi je krajolik objašnjavao Tampere: doslovno sam hodao uzvisinom između dvaju gradskih jezera. Putem sam prošao pokraj skupine vrtićke djece s dvoje odgojitelja. Na snijegu i hladnoći djeca su djelovala opuštenije nego neki od nas s Mediterana kad padne malo kiše. Nisu izgledala kao da junački podnose zimu; naprosto su u njoj provodila dan. Taj mi je prizor objasnio nešto što vodič nije: finska zima nije bila prekid normalnog života. Bila je normalan život.
Kako sam odmicao, grad je gotovo nestao. Još sam bio u Tampereu, no šuma je djelovala iznenađujuće netaknuto. Među borovima i snijegom prekrivenim stazama gotovo se nije moglo naslutiti da je tako blizu poveći grad. Nisam zastajao ni na kavi ni na ručku. Uživao sam u šetnji, a i dovoljno sam se priviknuo na hladnoću da mi boravak vani više nije nalikovao vježbi preživljavanja. Zatim se staza počela spuštati među stablima, a ispod mene ukazalo se drugo jezero.
Pogled s grebena
Vidik se polako otvarao: snijeg preda mnom, šuma oko mene, nekoliko kuća niže na padini, a iza njih golema zaleđena ploha. Na suprotnoj se strani još vidio grad, ali prizorom je dominirala priroda. Znao sam, barem u teoriji, da se u Tampereu može vidjeti nešto takvo. Karta je od početka pokazivala grad između dvaju jezera.
Dok sam ondje stajao, ponovno sam pomislio na učionicu. Nekoliko sam dana promatrao finske studente kako uče po modelu obrnute učionice. Pripremali su se prije nastave, a do razumijevanja dolazili kad bi naučeno morali primijeniti, povezati ideje i otkriti što ipak nisu razumjeli onoliko dobro koliko su mislili.
Ondje, između dvaju zaleđenih jezera, odjednom sam shvatio da i sam tako upoznajem Finsku. Pripremu sam obavio još u Hrvatskoj: vodič, zemljopis, klima, kultura sauna, pa čak i termo donje rublje. Sada sam to gradivo imao pred sobom. Jezera više nisu bila plave plohe na karti, hladnoća više nije bila broj u aplikaciji, a šuma više nije bila samo podatak o tome koliko je ima u Finskoj.
Naravno, tako često učimo i na putovanjima. Samo što mi to nije palo na pamet dok nisam nekoliko dana gledao studente kako svjesno uče na taj način. Bez ikakva plana završio sam i ja u obrnutoj učionici.
Povratak u grad
Put me na kraju vratio u gradske ulice Tamperea. Nakon svih tih drvenih kuća, snijega, šume i leda zastao sam pred katedralom. Njezini masivni kameni zidovi i asimetrični tornjevi djelovali su gotovo strogo pod zimskim nebom. Bila je posve drukčija od katedrala na koje sam navikao u Hrvatskoj. Razgledao sam i unutrašnjost, no izvana me se još više dojmila. Izgledala je kao dio krajolika kojim sam upravo prošao, a ne kao zgrada koja mu je nametnuta.
Šetao sam već satima, a ručak još nije došao na red. No kosa i brada sad su mi bile preče. Ugledao sam brijačnicu i bez mnogo razmišljanja ušao. Šišao me razgovorljiv student koji mi je usput skuhao čaj. Studirao je arhitekturu i posebno ga je zanimala njezina umjetnička strana. Između arhitekture i brijačkog zanata vidio je začuđujuće blisku vezu. Na trenutak sam se zabrinuo kakvu bi eksperimentalnu konstrukciju mogao napraviti od moje kose i brade. Srećom, nije bio inspiriran.
To je bilo sve i sasvim dovoljno. Nakon što sam satima obilazio jezera i šume i razmišljao o simbolici arhitekture, netko me uredio, skuhao mi čaj i poslao natrag na gradske ulice. Izgledao sam sasvim obično, što me umirilo. U Courtyard sam se vratio s osjećajem da mi Tampere više nije samo grad u koji sam došao zbog Erasmusa. Dan još nije bio gotov.
Devedeset i pet stupnjeva
Te smo večeri kolega i ja Uberom otišli u saunu Kaupinoja. Odabrao sam je jer se nalazi uz jezero u kojem se nakon saune može i okupati usred zime. Nakon dana koji je postajao sve finskiji to mi se činilo logičnom završnom praktičnom vježbom.
Poslije Rajaporttija trebao sam već znati da od saune ne valja očekivati monumentalno zdanje. Kaupinoja je izgledala jednostavno, funkcionalno i nimalo glamurozno. A onda sam vidio koliko je ondje ljudi.
Sauna je bila velika, ali zbog gužve u njoj svejedno nije bilo mnogo mjesta. Za minimalističko uređenje nordijskih wellness-centara ondje očito nitko nije mario, a temperatura se kretala oko 95 °C. Muškarci i žene bili su zajedno, u kupaćim kostimima; bez njih se uglavnom išlo samo pod tuš. To sam manje-više i očekivao. Kapice nisam.
Bilo je svakakvih kapica za saunu: običnih, pletenih, sve maštovitijih, pa čak i onih u vikinškom stilu. Nikad prije nisam vidio ljude kako u toliku vrućinu ulaze s toliko specijalizirane opreme na glavi. Vani su se na roštilju pekle kobasice, a ljudi su ih jeli gotovo na vratima saune. Bila je to obična zimska večer i činilo se da to svi osim nas znaju.
Uslijedila su tri kruga: vrućina, hladnoća, vrućina, hladnoća pa još jedan povratak u vrućinu. Sjediti vani u kupaćem kostimu, sa snijegom oko bosih stopala, zvuči suludo. Negdje između drugog i trećeg kruga ipak mi se počelo činiti gotovo razumnim.
Nije to bila baš euforija; više kao da me netko resetirao. Bio sam miran, čist i posve iscrpljen. Za posljednji dio praktične vježbe trebalo je otići nekoliko metara dalje, do otvora u ledu kroz koji se ulazilo u jezero.
Kolega je izišao iz jezera vidljivo zadovoljan sobom, i to s pravom. Šesnaest godina razlike bilo je dovoljno da podijelimo uloge: on je ušao u jezero, ja sam ga fotografirao. Hipertenzija mi je pritom poslužila kao sasvim pristojno medicinsko pokriće. Bez nje bih možda morao priznati da sam pred rupom u zaleđenom finskom jezeru jednostavno podvio rep.
Istuširao sam se, presvukao u suhu odjeću i Uberom vratio u Courtyard. Za večeru sam pojeo velik odrezak s pečenim povrćem, prženim krumpirićima i umacima, upravo onakav obrok kakav mi je trebao nakon nekoliko sati hodanja i triju krugova u finskoj sauni. Hrana u hotelu bila mi je jedno od ugodnih iznenađenja tog boravka, a te mi je večeri odrezak posebno dobro došao.
Neko sam vrijeme samo sjedio, smiren i bez imalo energije. No prezentaciju za iduće jutro još sam morao ozbiljno doraditi. Moje trajno nordijsko prosvjetljenje nakon triju krugova na 95 °C potrajalo je otprilike do trenutka kad sam otvorio PowerPoint.
Nisam se baš imao na što žaliti. U taj su dan stala dva zaleđena jezera, stambene četvrti, dva sasvim različita tornja, šuma, vrtićka djeca na snijegu, katedrala, neplanirano šišanje, sauna na 95 °C i velik odrezak, a završio je poslom za fakultet. I to je nekako sasvim odgovaralo razlogu zbog kojeg sam i došao u Tampere.
Odlazak s nedovršenom zadaćom
Kad je program završio, otišao sam na kolodvor u Tampereu, na vlak za Helsinki. Nisam odlazio uvjeren da mi je Tampere postao najdraži grad. Nije to ni morao postati. Ali sada sam mogao zamisliti da se vratim bez Erasmusa, bez programa i bez obveze da idućeg jutra ponovno stanem pred slušatelje.
Vratio bih se jednostavno zato što bih ondje rado proveo još malo vremena. Tampere mi je pokazao nešto što kod kuće nisam sasvim razumio: iz gradskih se ulica začas zađe u šumu, jezera su sastavni dio grada, a sauna je dio svakodnevice, ne predstava o finskoj kulturi. Došao sam vidjeti kako finski studenti uče u obrnutoj učionici. Negdje između dvaju zaleđenih jezera Finsku sam napokon počeo razumjeti.
A na 95 °C gradivo sam svladao za vrlo dobar. Za odličan je ipak trebalo ući u ledenu vodu.
