Seven Sisters: Engleska iz filmova, prije doručka

Za rođendan gotovo uvijek pokušavam nekamo otputovati, a vrlo često na kraju završim u Londonu. Godine 2022. bilo je malo drukčije. London je i dalje bio dio putovanja, ali jedan od glavnih ciljeva nalazio se južno od njega, na obali East Sussexa. Želio sam vidjeti Seven Sisters.

Nakon večernjeg leta iz Venecije sletio sam na Gatwick i prespavao u hotelu Courtyard by Marriott London Gatwick Airport. Vlak prema obali sljedećeg jutra polazio mi je u 5:51. Početak puta više je bio vojnički nego slavljenički, ali vrijedilo je.

To je dobar primjer načina na koji organiziram putovanja, o čemu sam detaljnije pisao u tekstu „Kako zapravo organiziram putovanje u London”. Ako već znam što želim vidjeti, nema mi mnogo smisla prvo otići u London pa se zatim vraćati prema jugu. Zbog Seven Sisters Gatwick je bio logičan ulaz u Englesku, a noćenje uz aerodrom omogućilo mi je da samo nekoliko sati nakon slijetanja krenem prema obali.

Što su Seven Sisters?

Seven Sisters su niz bijelih krednih litica na obali East Sussexa, ondje gdje se travnati South Downs spuštaju prema La Mancheu. Između Cuckmere Havena i Birling Gapa obala se diže i spušta u nizu krednih vrhova i udolina, a taj ritam daje krajoliku njegov prepoznatljiv izgled.

Ime je danas pomalo varljivo. Iako se zovu Seven Sisters, danas se uobičajeno broji osam vrhova na obali koju morska erozija i dalje preoblikuje. Sa strane litice ne djeluju kao jedan golemi bijeli zid prema moru, nego kao niz rubova koji se pojavljuju jedan iza drugoga i mijenjaju izgled ovisno o tome odakle ih se gleda.

Mene je posebno privlačio pogled sa Seaford Heada prema Cuckmere Havenu. Na fotografijama sam prije puta vidio Coastguard Cottages, nekoliko malih kuća smještenih u zelenom krajoliku s nizom Seven Sisters iza njih. To je bio kadar koji sam želio vidjeti uživo i, naravno, fotografirati sam.

U 5:51 prema moru

S Gatwicka sam krenuo prema Brightonu, ondje presjeo i rano ujutro stigao u Seaford. Grad se tek budio, a ja sam već krenuo prema obali.

Vrijeme je bilo gotovo idealno za hodanje. Cijelo je jutro izgledalo kao da će kiša svakog trenutka početi, ali nije. Zrak je bio lagano vlažan, a bilo je taman dovoljno svježe za dugu šetnju.

Kad danas pogledam fotografije, početak šetnje mogu rekonstruirati gotovo minutu po minutu: u 7:22 još sam bio među kućama Seaforda, zatim kod šarenih kućica uz more i prvih bijelih krednih stijena, a u 7:49 već na otvorenim stazama iznad obale.

Tada je vrijeme prestalo biti važno.

Grad je nestao, a ostali su trava, more, staze i padine koje su se otvarale jedna iza druge. More bi se na trenutak otvorilo u punoj širini, zatim bi ga teren ponovno zaklonio, a negdje dalje ukazao bi se novi bijeli rub litice. Nisam imao osjećaj da samo pokušavam stići do neke znamenitosti ili unaprijed određene točke na karti. Šetnja je već bila dio onoga po što sam došao.

Engleska iz filmova

Postoji neka verzija Engleske koju čovjek poznaje i prije nego što je prvi put vidi. Zeleni brežuljci, pašnjaci, uske staze, ograde i more koje se pojavi iza sljedećeg uspona. Tog sam jutra dobio gotovo cijeli paket, uključujući krave koje su s potpunom nezainteresiranošću promatrale moje oduševljenje krajolikom.

I nije to samo figura. Ovaj dio obale pojavljivao se u filmovima Atonement, Robin Hood: Prince of Thieves i Harry Potter and the Goblet of Fire. Budući da su Seven Sisters uglavnom nezaštićene od prirodne erozije, more stalno otkriva svježu bijelu kredu, a obala ostaje razmjerno bez suvremenih građevina — jedan od razloga zašto joj se filmaši vraćaju. Dok sam hodao tim padinama, nije mi bilo teško razumjeti zašto.

Sivo vrijeme odgovaralo je krajoliku. Nije bilo zlatnog svjetla ni plavog neba za turističku brošuru, nego prigušeno more, vrlo zelene padine i golemo teško nebo. Čak je i bijela kreda pod tim nebom djelovala prigušeno.

Na trenutke mi se činilo kao da sam ušao u filmsku scenu i nakratko se odvojio od stvarnosti. Nije se događalo ništa spektakularno: samo sam hodao kroz travu prema moru, dok je iznad mene visjelo sivo nebo. Ali baš mi je ta jednostavnost odgovarala. Nije bilo grada ni rasporeda – samo krajolik.

Pogled zbog kojeg sam došao

Onda su se počeli otvarati širi pogledi prema Seven Sisters, a nedugo zatim pojavio se kadar koji sam dotad poznavao samo s fotografija.

Coastguard Cottages.

Očekivao sam da će uživo izgubiti dio učinka, ali dogodilo se suprotno. Bio je to vrhunac tog jutra. Tek kada sam stajao pred tim prizorom, postalo mi je jasno koliko su kućice malene u odnosu na prostor oko njih. Zelene padine, kredne stijene i nebo zauzimali su gotovo sve, a nekoliko kuća u sredini davalo je mjerilo cijelom prizoru.

Od kolodvora do tog pogleda trebalo mi je, uz sva zaustavljanja i fotografiranje, otprilike sat i deset minuta. Dok su drugi još doručkovali, ja sam već stajao iznad Cuckmere Havena.

Coastguard Cottages ondje, naravno, nisu sagrađene zbog pogleda. Povezane su s nekadašnjom obalnom stražom i borbom protiv krijumčarenja početkom 19. stoljeća, a more koje su nekoć nadzirale danas polako mijenja teren na kojem stoje. Kuće izgledaju gotovo kao savršeno postavljen element krajolika, ali njihov odnos s obalom nikada nije bio samo estetski.

Drugim putem prema Seafordu

Za povratak sam odabrao drukčiji put. Put prema kućicama vodio me sve dalje od naseljenog prostora, prema moru i otvorenim padinama; povratak me kroz pašnjake, pokraj pokoje kuće i ceste, postupno vraćao prema Seafordu i svakodnevnom životu.

Nisam krajolik samo promatrao s jednog mjesta; prošao sam kroz njega.

Epilog

Iz Seaforda sam preko Gatwicka nastavio prema Cambridgeu. Kasnije su došli Sandringham, Windsor i London – svaki za neku drugu priču. Ali ova pripada Seven Sisters.

Kada danas pomislim na to putovanje, ipak mi se prvo ne pojavi London ni Cambridge. Pojavi se sivo jutro na obali East Sussexa, zelena padina koja se spušta prema Cuckmere Havenu, nekoliko malih kuća i niz bijelih litica iza njih.

Zbog fotografije Coastguard Cottages otišao sam tamo. Četiri godine poslije, ostao je upravo taj pogled.