„Očekivao sam Siciliju kakvu sam poznavao iz filmova. Pronašao sam je. Ali i jedan sasvim drukčiji Palermo, kakav nisam mogao ni zamisliti.”
Putovanje na Siciliju planirao sam dugo. Iskreno rečeno, koliko me je privlačila, toliko me je i odbijala. U mojoj glavi Sicilija je bila gotovo sinonim za mafiju. Zamišljao sam derutne gradove u kojima su ulični obračuni dio svakodnevice, a opasnost vreba iza svakog ugla. A zanimljivo je da me je privlačilo upravo ono čega sam se bojao. Taj svijet mafije i podzemlja koji sam poznavao iz filmova, ta opasnost koja je na filmskom platnu djelovala tako uzbudljivo, a s kojom u stvarnom životu baš i nisam želio imati posla. Jedan dio mene želio je sve to vidjeti izbliza, dok je onaj razumniji smatrao da to možda i nije najbolja ideja.
Danas me je pomalo sram priznati koliko sam zapravo malo znao o Siciliji. Pojma nisam imao o Normanima, grčkim hramovima ni baroku, a, što je za jednog matematičara posebno neugodno, znao sam da je Arhimed iz Sirakuze, ali nisam znao da se Sirakuza nalazi na Siciliji. Bio sam uvjeren da je negdje u Grčkoj. Jesam li sve to zaboravio ili u školi jednostavno nisam pazio, nije ni važno. Činjenica je da su Sicilija koju sam zamišljao i ona koju sam počeo upoznavati bile dva potpuno različita svijeta.
Za putovanje se, osim rezervacija avionskih karata, hotela i rent-a-cara, nisam posebno pripremao. Sve ostalo otkrivao sam putem. Svaku bih večer proučio što me čeka sljedećeg dana, odlučio što želim vidjeti, a onda bih sutradan redovito nailazio na nešto o čemu do tada nisam imao pojma. Danas sam na to putovanje zaista ponosan. Obišao sam praktički cijeli otok, naučio mnogo toga, a, što je najbolje, sa svakim novim gradom i svakim dodatnim istraživanjem otkrivao sam koliko toga još ne znam. Što sam više upoznavao Siciliju, to me više iznenađivala.
Bio je to novogodišnji odmor na prijelazu iz 2019. u 2020. godinu. Započeo sam ga u Palermu, kamo sam stigao u večernjim satima 26. prosinca, letom iz Verone. Let je bio ugodan, no ja sam ga gotovo cijelog proveo razmišljajući o tome kako ću od aerodroma stići do grada. Najlogičnija opcija bio je taksi, ali moja predodžba o Siciliji govorila mi je da će me taksist opljačkati i negdje izbaciti iz automobila. Danas mi je takvo razmišljanje smiješno, ali tada mi nije bilo do smijeha. Strah je bio potpuno iracionalan, no dovoljno jak da odustanem od taksija i odlučim se za javni prijevoz.
I tu je počelo moje prvo iznenađenje. Od aerodroma do Palerma vozio je vlak. Čist, uredan, točan. Ništa spektakularno, reklo bi se, ali za mene, koji sam se još prije sat vremena u avionu zamišljao kao žrtvu sicilijanskog taksista, bilo je to gotovo nevjerojatno otkriće. Sicilija iz moje glave počela se raspadati, a njezino je mjesto polako zauzimala neka sasvim druga Sicilija.
I sve to prije nego što sam uopće stigao u Palermo.
Funkcionalan kaos
Kad idem na egzotična mjesta, a Palermo je tada za mene bio upravo takvo mjesto, skloniji sam hotelima poznatih lanaca nego manjim, nezavisnim hotelima. Marriotta, nažalost, nije bilo, pa je izbor pao na Mercure Palermo Centro. Hotel se nalazio u modernijem dijelu središta, nedaleko od ulice Cavour i kazališta Politeama. Cijena koju sam pronašao bila je fantastična, a činjenica da pripada velikom lancu ulijevala mi je određenu sigurnost. Soba se kasnije pokazala prilično prosječnom: ni veličinom ni uređenjem nije odgovarala mojem ukusu, ali u njoj ionako nisam namjeravao provoditi mnogo vremena.
Zbog položaja hotela odgovaralo mi je izaći na stanici Lolli, umjesto da se vozim do glavnog kolodvora na kojem je linija završavala. Od stanice do hotela čekalo me još oko kilometar i pol šetnje.
Usput sam počeo otkrivati istinski karakter Palerma. Automobili su bili parkirani kako je tko stigao, često toliko blizu jedan drugome da se između njih jedva moglo proći. Semafori i pješački prijelazi postojali su, ali ponekad više kao preporuka nego kao prometno pravilo. Ipak, promet se kretao, nitko se nije posebno uzrujavao i, što me možda najviše iznenadilo, osjećao sam se sasvim sigurno. Funkcionalan kaos. Teško ga je bolje opisati.
Prijava u hotel prošla je iznenađujuće brzo. Barem kod mojeg recepcionara. Za susjednim pultom odvijala se sasvim druga drama: sraz njemačke pedantnosti i sicilijanske opuštenosti.
Jedan njemački bračni par rezervirao je sobu točno određenih dimenzija, a dobio sobu koja je od njih malo odstupala. Više se ne sjećam koliko je odstupanje iznosilo, ali znam da nije bilo veliko. No postojalo je. I oni su ga točno izračunali. Nijemcima je to bio ozbiljan problem i djelovali su vidno uznemireno, dok sicilijanska recepcionarka nikako nije uspijevala shvatiti što ih uopće muči.
Pomalo voajerski poželio sam do kraja pratiti tu borbu kultura, ali glad je prevladala pa sam ostao uskraćen za rasplet.
Kako umalo ostati bez večere u gradu punom restorana
Najprije sam pokušao večerati u hotelskom restoranu. Čekanje na uslugu još bih nekako podnio, ali kada se konobarica napokon pojavila, pokazalo se da su sva jela koja su me zanimala rasprodana. Vratio sam se na recepciju. Na sreću, moj efikasni recepcionar još je bio ondje i odmah mi preporučio nekoliko restorana u blizini.
Prvi je bio Bebop, nešto finije mjesto s modernim interpretacijama tradicionalnih recepata. Zvučalo je obećavajuće. Slobodnih stolova bilo je, ali sam gotovo pet minuta čekao da mi netko uopće pokaže gdje mogu sjesti. Zatim još petnaestak minuta da dobijem jelovnik. Prošlo je dodatnih dvadeset minuta, a narudžbu nitko nije došao uzeti. Restoran je imao svega osam stolova i dvije konobarice, no samo je jedna primala narudžbe. Zašto, nije mi bilo jasno, a nisam imao namjeru čekati dok to shvatim. Ustao sam i otišao. Čini mi se da nisu ni primijetile.
Sljedeći pokušaj bio je Klikò, restoran tradicionalnije kuhinje. Stol sam dobio bez problema, ali sustav je bio neobično poznat. Dvije konobarice, čekanje, samo jedna prima narudžbe. Počeo sam shvaćati da to možda nije slučajnost, nego način rada kojem ću se na Siciliji morati prilagoditi. Odlučio sam ostati i čekati. U protivnom bih, po svemu sudeći, ostao bez večere.
Naručio sam tjesteninu alla Norma i cassatu al forno. Tjestenina s rajčicom, prženim patlidžanom, slanom ricottom i bosiljkom bila je jednostavna, ali fenomenalna. Toliko dobra da sam je tijekom ostatka putovanja naručio još nekoliko puta. Posebno me zabavila njezina veza s Bellinijevom operom Norma, čija se naslovna uloga smatra jednom od najzahtjevnijih u sopranskom repertoaru. Prema predaji, katanijski komediograf Nino Martoglio, oduševljen jelom, uzviknuo je da je to prava „Norma“, usporedivši ga s Bellinijevim remek-djelom. Tako barem glasi najpoznatija priča o imenu te tjestenine.
Tek sam kasnije saznao da je Norma praizvedena u milanskoj Scali upravo 26. prosinca 1831. godine. A ja sam svoju premijeru paste alla Norma imao 26. prosinca 2019., točno na 188. godišnjicu praizvedbe opere. Takvu podudarnost teško bih uspio isplanirati i da sam se za putovanje ozbiljno pripremao.
Cassata al forno bila je još jedno ugodno otkriće. Pečeni kolač od prhkog tijesta punjen kremom od ricotte, gotovo poput zatvorene pite od sira. Poslije sam probao i poznatiju hladnu cassatu, s marcipanom i kandiranim voćem, ali mi je pečena verzija ostala draža.
A priča o restoranu Klikò dobila je, mnogo godina kasnije, još jedan sasvim neočekivan nastavak. Pripremajući ovaj putopis, otkrio sam da je još 2016. godine, u sklopu antimafijaškog postupka, zaplijenjena tvrtka koja je vodila restoran. U veljači 2020., manje od dva mjeseca nakon moje večere, objavljeno je da je rješenje o konfiskaciji imovine poduzetnika Giuseppea Citarde postalo konačno. Postupak je proizašao iz istraga o pranju novca povezanih sa sicilijanskom mafijom.
Dakle, ja, koji sam se u avionu toliko bojao sicilijanskog taksista, prve sam večeri sasvim mirno jeo tjesteninu u restoranu čije je poduzeće već bilo pod sudskom zapljenom u antimafijaškom postupku.
I hrana je bila odlična.
Kontrasti
Prvi dan u Palermu završio sam, recimo to slobodnijim rječnikom, gastronomskim orgazmom. Vrlo slično počeo je i drugi dan. Ustao sam rano. Već u 6.30 bio sam na doručku. Hotelski restoran, koji me večer prije ostavio bez večere, za doručak se potpuno iskupio. Premda je bio dio hotelskog lanca, restoran je nudio izvrsnu, raznoliku i lokalnu hranu. Bilo je tu svježe punjenih cannola, a posebno me razveselila cassata al forno, koja me oduševila već prethodne večeri.
Točno u sedam krenuo sam u razgledavanje. Nabrajanje znamenitosti ostavit ću za neku drugu priču, a sada bih se bavio karakterom grada. Ili bolje rečeno, onim što mi se učinilo esencijom Palerma – Kalsom. Kalsa mi je ostala u sjećanju prije svega po kontrastima. Između obnovljenih kuća nalazile su se ruševine; pokraj stanovnika koji očito nisu živjeli u blagostanju prolazila je dama u bundi; uz lijepo uređene trgove bili su i oni puni smeća. Dio tih ruševina bio je nasljeđe savezničkog bombardiranja 1943. godine, čije su posljedice desetljećima obilježavale četvrt. U Kalsi se moglo pronaći mnogo toga od stereotipne Sicilije iz filmova i romana. No to nije bio cijeli Palermo. U drugim dijelovima grada, koje sam kasnije obišao, susreo sam i moderan velegrad, doduše s nešto drukčijim odnosom prema redu. Kalsa je bila priča za sebe.
Među svim tim kontrastima bilo je i potresnih prizora. U jednom malom lokalnom restoranu održavalo se bdijenje. Ono tradicionalno, s otvorenim lijesom. Pokojnik je bio stariji gospodin, a prema mirnom držanju rodbine činilo se da njegova smrt nije bila neočekivana. No naići na takav prizor usred jutarnje šetnje bilo je nešto sasvim drugo. Iznenadilo me i potreslo. I to na više razina.
U Hrvatskoj se takvo bdijenje možda još može vidjeti u ponekoj ruralnoj sredini, ali sve rjeđe. U velikom gradu teško bih ga mogao zamisliti. A otvoreni lijes u restoranu? To ne bih očekivao ni u Palermu, ni u Rimu, ni u Milanu. Zapravo, nigdje.
Ne znam koliko je takav način oproštaja u Palermu uobičajen. Možda sam naišao na nešto sasvim iznimno. Ali od svih kontrasta Kalse najviše mi je u sjećanju ostao upravo taj: život koji se sasvim normalno odvijao na ulici i smrt koja je čekala u jednom restoranu.
Tržnica koja se ne može utišati
Sljedeća je bila Albergheria, četvrt čija se multikulturalnost vidjela na svakom koraku. Ljudi iz raznih dijelova svijeta, različiti jezici, odjeća i običaji – sve se to miješalo u nekom zajedničkom kaosu koji je, čini se, sasvim dobro funkcionirao. Talijanski je bio samo jedan od jezika koje sam čuo, i to, barem prema mojem dojmu, ne najčešći.
Ubrzo sam začuo nešto što je bilo nemoguće zamijeniti s običnom gradskom bukom: prodavače koji su iz sveg glasa reklamirali svoju robu. Bio sam na Ballaròu. Iskreno, nisam imao predodžbu ni na kojem su jeziku vikali ni što su izvikivali. Ti se tradicionalni povici zovu abbanniate, a izvikuju se na palermitanskom dijalektu, koji često ne razumiju ni drugi Talijani. Prodavači su bili glasni i naoko agresivni, ali pri neposrednom susretu vrlo uslužni i dragi.
Boje, mirisi, glasovi, golema brokula, artičoke, voće, riba i morski plodovi – tržnica je bila pravi mali spektakl. Ono što me tog jutra iznenadilo jest da je gotove hrane bilo relativno malo, barem u dijelu koji sam obišao. Mnogi vodiči predstavljaju Ballarò kao mjesto na kojem se turist može dobro najesti, ali moje iskustvo nije bilo takvo. Doživjeti Palermo? Svakako. Doći ondje gladan i očekivati ručak? Ne bih se baš kladio.
Još jedno lice Palerma
Kalsa me iznenadila, i to ne jednom. Otvoreni lijes u restoranu sigurno nije bio prizor koji sam očekivao. Ali njezine ruševine, kontrasti i pomalo gruba svakodnevica ipak su se donekle uklapali u sliku Sicilije koju sam godinama nosio u glavi. Slično je bilo i s Ballaròom. Nisam znao što ću ondje zateći, ali taj bučni, pomalo kaotični Palermo nije bio toliko daleko od mojih predodžbi.
A onda sam otkrio još jedno njegovo lice.
Palermo starih palača, raskošnih pročelja i nekog neočekivanog mira. Profinjen, dostojanstven, gotovo otmjen. Grad koji kao da nije imao ništa zajedničko s onim koji sam upoznao samo malo ranije.
A ipak, bio je to isti Palermo.
Normanska monumentalnost
I tada se preda mnom ukazala katedrala. I pao sam na dupe.
Teško je objasniti zašto. Nije to najveća ni najraskošnija katedrala koju sam vidio. Vidio sam ja i milansku, i onu u Kölnu, i baziliku svetog Petra u Vatikanu. Ali ovo je bilo nešto sasvim drugo.
Ta gotovo narančasta boja, koju bih prije očekivao u Maroku ili možda Veroni. Ta čvrstoća koja me podsjećala na stare crkve Engleske i Francuske. Golema građevina, a bez one sive gotičke strogoće i tornjeva koji paraju nebo. Sve mi je bilo nekako poznato, a opet ništa nije nalikovalo onome što sam dotad vidio.
Bila je drevna, snažna i nevjerojatno lijepa. Kao da je netko spojio nekoliko različitih svjetova, a rezultat je bio nešto posve novo.
Kad sam istraživao što se u Palermu može vidjeti, među prvim stvarima naišao sam na normansku umjetnost. Sram me priznati, ali dotad za nju nisam ni čuo. A kako me umjetnost oduvijek zanimala, baš me zaintrigiralo što se krije iza tog naziva. Nikako nisam uspijevao zamisliti kako bi to zapravo trebalo izgledati. A onda sam stajao pred katedralom, u osnovi normanskom, i sve mi je odjednom postalo jasnije.
Tek tada mi je sjelo da Palermo ima i to lice – monumentalno, drevno, neočekivano.
I kakav je taj prvi dojam?
Ne znam kako na to pitanje odgovoriti. Nije to ono što sam očekivao, ali nije ni ružno ni lijepo. U biti, i ružno je i lijepo je.
Možda je dio odgovora već dao D. H. Lawrence, engleski književnik koji je početkom 1920-ih živio na Siciliji. U bilješci uz svoj prijevod zbirke Little Novels of Sicily Giovannija Verge spomenuo je putovanje vlakom niz istočnu obalu otoka, prema Sirakuzi – onoj istoj za koju nekoć nisam znao da se nalazi na Siciliji. Zaključio je da se čovjek koji je jednom upoznao taj kraj nikada neće sasvim osloboditi nostalgije za njim. Gotovo sedam godina poslije, teško mi je proturječiti mu.
A Sicilija iz moje glave? Nije se sasvim raspala. Ponešto od nje doista je postojalo, ali otkrio sam i mnogo toga što nisam mogao ni zamisliti. U Palermu sam vidio ruševine uz raskoš, smrt usred svakodnevice i kaos koji je nekim čudom funkcionirao.
A možda sam najveći kontrast bio upravo ja: u grad sam stigao bojeći se taksista, a danas bih se u njega vratio bez razmišljanja.