Kraljičina soba za doručak, potpisi u staklu, kraljevski vrtovi i mirna šetnja do jezera Esrum — ljetno poslijepodne u danskoj kraljevskoj rezidenciji koja se i dalje koristi.
Lokalnom vlaku iz Helsingøra trebalo je oko pola sata do Fredensborga, a čim sam sišao provjerio sam jesam li pogriješio. Stanica je djelovala gotovo komično skromno za mjesto nastalo oko jedne od glavnih danskih kraljevskih rezidencija. Pogledao sam naziv jednom, pa još jednom, prije nego što su me neuobičajeno dobri putokazi uvjerili da sam ipak stigao kamo sam namjeravao.
Da sam dolazio izravno iz Kopenhagena, put bi bio nešto složeniji. Fredensborg je cestom udaljen otprilike četrdeset kilometara od glavnog grada, a uobičajena željeznička ruta uključivala je S-vlak do Hillerøda i ondje presjedanje na lokalnu liniju Lille Nord, ukupno oko sat vremena putovanja. Ja sam prvi dio dana već proveo u Helsingøru, na drugom kraju iste lokalne pruge, pa je Fredensborg bio prirodan nastavak dana, a ne zaseban izlet.
Putokazi od stanice vodili su kroz središte mjesta i ulicu koja je djelovala kao njegova glavna trgovačka zona. Desetak minuta kasnije stigao sam do ulaza u kompleks palače, gdje je pripadnik Kraljevske garde marširao amo-tamo u pravilnom ritmu, bez i najmanjeg znaka da ga moj dolazak posebno zanima.
Nakon Kronborga ranije toga dana kontrast je bio popriličan. Helsingør mi je dao Hamleta, utvrde, topove i stoljeća strateške važnosti. Fredensborg je nudio nešto intimnije: dopuštenje da na nekoliko sati zavirim u palaču koja nije samo čuvala život nekadašnjih monarha, nego je još bila dio svakodnevice tadašnje kraljice.
Dolazeći iz republike, uvijek sam u tome osjećao nešto pomalo egzotično. Dancima je monarhija bila dio svakodnevnog nacionalnog života; meni je već sama ideja da netko može biti šef države i istodobno imati omiljenu sobu u kojoj provodi večeri bila dovoljno neobična da mi bude zanimljiva. Kraljica Margrethe II. bila je iznimno popularna, a 2021. na prijestolju je bila već gotovo pola stoljeća. Fredensborg je bio snažno povezan s njezinim proljetnim i jesenskim boravcima, a služio je ne samo za obiteljske prilike nego i za prijeme, državne posjete i događaje međunarodnog značaja.
Pala mi je na pamet usporedba s Windsorom. Ne zato što dvije palače osobito nalikuju jedna drugoj, nego zato što obje spajaju monumentalnu kraljevsku rezidenciju izvan glavnog grada s pomalo neobičnom činjenicom da se iza sve te ceremonije nalaze prostorije u kojima stvarna obitelj doista živi. Ljeti se Margrethe uglavnom selila u rezidencije poput Marselisborga i Gråstena, pa su se dijelovi Fredensborga tada mogli otvoriti posjetiteljima.
To je bila moja prilika.
Kad je palača još uvijek nečiji dom
U obilasku prostorija koje živa kraljica doista koristi ima nečeg neizbježno voajerskog, a Fredensborg se nije osobito trudio to prikriti.
Unutrašnjost palače mogla se razgledati samo u sklopu organizirane ture, na danskom ili engleskom. Bez ulaznice posjetitelji su mogli obići Oktogon ispred palače i javno dostupne dijelove vrtova, ali vrata nastanjenog dijela ostajala su čvrsto zatvorena. Tura je tada stajala otprilike protuvrijednost stotinjak kuna, a putokazi su vodili prema prodajnom mjestu uz nekoliko klupa na kojima se moglo pričekati vodiča.
Od cijene ipak jasnije pamtim osoblje. Svi s kojima sam imao posla bili su iznimno ljubazni i djelovali su iskreno zainteresirano da obilazak bude i ugodan i informativan. Možda je to bilo lakše i zato što nas je bilo tako malo: jedna dansko-engleska obitelj koja je istraživala svoje danske korijene, Britanac koji je radio u Danskoj i ja.
Tura je počela u dvorištu osnovnim informacijama o palači i podsjetnikom da je ovo kraljičin dom. Zamoljeni smo da ne fotografiramo. Vodičica je to obrazložila sasvim razumnim pitanjem: kako bismo se mi osjećali da gomile turista prolaze kroz naš dom i fotografiraju ga?
Bilo je teško raspravljati s tim argumentom.
Prijateljska molba ubrzo je dobila nešto čvršću nadogradnju: zabrana fotografiranja doista se strogo provodila. Provjeravalo se jesu li mobiteli isključeni, a veći fotoaparati morali su ostati izvan palače. Ono što je u prvom trenutku zvučalo kao skandinavsko povjerenje vrlo je brzo dobilo sasvim razuman sigurnosni mehanizam.
Unutra nas je preuzela druga kustosica. Specijalizirala se za interijere palače, znala zastrašujuće mnogo i o Fredensborgu i o kraljevskoj obitelji, ali je donijela odličnu odluku da obilazak ne pretvori u katalog namještaja i datuma. Umjesto toga, velik dio ture organizirala je oko načina na koji je kraljica Margrethe prostorije stvarno koristila.
Vidjeli smo sobu u kojoj je voljela provoditi večeri i drugu u kojoj je doručkovala sa svojim dvorskim damama. Druge prostorije pripadale su očitije ceremonijalnoj strani monarhije, uključujući onu u kojoj je primala strane veleposlanike. Upravo je ta mješavina razlikovala Fredensborg od većine palača koje sam posjetio. U jednom trenutku govorili smo o diplomaciji i šefovima država; u sljedećem su nam pokazivali gdje kraljica doručkuje.
U Versaillesu, Schönbrunnu ili bilo kojoj drugoj velikoj europskoj palači spavaća soba može biti savršeno rekonstruirana, ali osoba koja je u njoj spavala mrtva je već stoljećima. Fredensborg nije morao rekonstruirati ničiju svakodnevicu. Vlasnica se mogla vratiti.
Zabrana fotografiranja odjednom je djelovala znatno manje ekscentrično.
Predsjednici na prozorima
Jedan od neobičnijih tragova koje su ugledni gosti ostavljali u Fredensborgu nalazi se na prozorima.
Generacijama su članovi kraljevskih obitelji i gostujući šefovi država dijamantom potpisivali staklene plohe. Najstariji datirani potpis potječe iz 1841., a običaj se posebno vezao uz velika kraljevska okupljanja u Fredensborgu u 19. stoljeću. Danas je postupak nešto kontroliraniji: gostima se daju odvojeni komadi stakla koji se potom mogu sačuvati, umjesto da im se prepusti da napadnu prvi prozor palače koji im se nađe pri ruci.
Pokazali su nam nekoliko tih potpisa. Mnogi su pripadali članovima međusobno isprepletenih europskih kraljevskih obitelji, ali među novijim imenima prepoznao sam Billa Clintona, koji je posjetio Dansku dok je bio predsjednik Sjedinjenih Država. Bilo je nečeg krasno apsurdnog u tome da imena kraljeva i predsjednika nalazim urezana u staklo poput neke ekstremno ekskluzivne verzije grafita.
Odande smo ušli u jedan od najimpresivnijih prostora palače, Kupolnu dvoranu. Tlocrt joj je kvadrat otprilike petnaest puta petnaest metara, ali prostor se kroz dvije etaže diže čak dvadeset sedam metara do svoda kupole. Visoki prozori s crveno obojenim okvirima i lanterna iznad njih uvode dnevno svjetlo u prostor koji bi inače lako mogao djelovati preteško i ceremonijalno. Ovdje se održavaju prijemi, proslave i važna kraljevska događanja, a položaj u središtu palače čini arhitekturu jednako promišljenom kao i događaje koji se u njoj odvijaju.
Naša je kustosica, međutim, odvratila pozornost od kupole i usmjerila je prema crno-bijelom podu.
Trebali smo pronaći pogrešku.
Nije trebalo osobito dugo. Jedan element prekida inače pravilan uzorak, ali pogreška je namjerna. Frederik IV. navodno je naredio da se ostavi nesavršenost jer ljudski rad ne bi trebao pokušavati konkurirati jedinom pravom izvoru savršenstva: Bogu.
Kustosica je zatim dodala rečenicu zbog koje cijela priča ostaje u pamćenju. Možda je ta pogrešna pločica ipak djelovala. Za razliku od mnogih europskih palača, Fredensborg nikada nije stradao u katastrofalnom požaru.
Nisam kvalificiran procjenjivati namjernu nesavršenost kao protupožarnu strategiju, ali u svakom slučaju proizvela je bolju priču nego što bi je proizvela još jedna savršeno postavljena pločica.
Kraljevsko rješenje za preduge propovijedi
Nakon glavne palače nastavili smo prema dvorskoj crkvi u Fredensborgu, dovršenoj 1726. kao dijelu ranog razvoja kompleksa. Unutrašnjost je za kraljevsku crkvu relativno suzdržana, s oltarom i propovjedaonicom kao glavnim povijesnim ukrasima, premda je strop 2006. dobio posve drukčiji fokus: monumentalnu sliku Pera Kirkebyja dimenzija približno 8,5 puta 3,5 metara.
Kapela nije bila rezervirana samo za kraljevsku obitelj. U njoj su se održavala kraljevska vjenčanja, krštenja i potvrde, ali kraljica Margrethe nastavila je dugogodišnju tradiciju da crkva bude dostupna i lokalnoj zajednici. Većinom nedjelja ondje su se održavala javna bogoslužja, pa se i ovdje granica između kraljevske rezidencije i običnog Fredensborga pokazala iznenađujuće tankom.
Predmet koji mi je ostao u najboljem sjećanju zapravo nije bio osobito kraljevski.
Nasuprot propovjedaonici nalazila su se četiri pješčana sata, označena četvrtinom, dvjema četvrtinama, trima četvrtinama i cijelim satom. Funkcija im je bila brutalno praktična: propovjednik je mogao vidjeti koliko već govori i, u idealnom slučaju, stati prije nego što prijeđe granicu od jednog sata.
Gotovo tri stoljeća prije nego što je PowerPoint prezentatorima ponudio odbrojavanje vremena, Fredensborg je već riješio problem.
Raspored sjedenja pokazivao je da su i monarsi imali svoje prioritete. Izvorna kraljevska loža nalazila se u sjeveroistočnom kutu crkve jer je odande bio najbolji pogled na propovjedaonicu. Frederik IV. dao je već 1728. postaviti novu kraljevsku ložu u zapadnom dijelu crkve. Iznad nje stoje orgulje koje su Marcussen & Reuter izgradili 1846.
Od kraljevskog spektakla do kraljevskog povrća
Vrtovi palače zauzimaju oko 120 hektara. Njihova barokna struktura bila je organizirana oko sedam aleja koje su se lepezasto širile od palače i povezivale zgradu s okolnim lovnim krajolikom. Do 19. stoljeća moda se promijenila: velik dio stroge geometrije ublažen je, formalne aleje ustupile su mjesto slobodnijoj mreži vijugavih staza u engleskom pejzažnom stilu, dok je velika središnja os Brede Allé ostala jedan od ključnih elemenata.
Opsežna obnova vrtova započela je 2009. Dotrajala stabla u alejama zamijenjena su, važni elementi baroknog rasporeda obnovljeni, a skulpture i spomenici restaurirani ili ponovno isklesani. Brede Allé ponovno je otvorena nakon obnove 2013.
Među skulpturama je najneobičniji ansambl Nordmandsdalen, Dolina Norvežana. Sedamdeset figura prikazuje obične ljude iz Norveške i s Farskih otoka — uglavnom seljake, ribare i druge radnike — u regionalnoj odjeći i raspoređene unutar kraljevskog krajolika. Šezdeset figura predstavlja Norvežane, deset stanovnike Farskih otoka. Nakon prethodnog sata provedenog među kraljicama, veleposlanicima i predsjednicima, ribari i seljaci ovjekovječeni u pješčenjaku bili su sasvim dobrodošla promjena društva.
Velik dio javnog vrta moguće je obići bez ture. Dio koji je mene najviše zanimao nije.
Tijekom ljetnog otvaranja odveli su nas i u privatne vrtove neposredno uz palaču. Razvili su se iz privatnog vrta uređenog za Frederika V. i djelovali su sasvim drukčije od velikog baroknog krajolika izvana. Umjesto dugih ceremonijalnih osi ovdje su bili mirniji prostori s ukrasnim stupovima, vazama i pažljivo održavanim nasadima. Manje su djelovali kao prikaz kraljevske moći, a više kao vrt napravljen za ljude koji ga stvarno namjeravaju koristiti.
Kuhinjski vrt to je pokazivao još jasnije. Različite kulture uzgojene ondje završavale su na stolu kraljevske obitelji, dok su drugi dijelovi vrta davali cvijeće za ukrašavanje palače. Nakon Kupolne dvorane, stražara, gostujućih predsjednika i diplomatskih prijema bilo je nečeg ugodno običnog u spoznaji da netko ipak mora uzgojiti povrće za večeru i odlučiti koje će cvijeće završiti u vazama.
Moderna oranžerija uz kuhinjski vrt potječe iz 1995. Osjetljive biljke ondje provode zimu, uzgaja se cvijeće za ukrašavanje palače, a zgrada je projektirana tako da različitim biljkama može osigurati različite klimatske uvjete. Naša kustosica bila je posebno oduševljena time koliko je tehnički napredna. Oranžerija možda zvuči romantično; održavanje nekoliko stotina biljaka na životu kroz dansku zimu očito traži nešto više od romantike.
Naglasila je i da se vrtlarstvu unutar danske kraljevske obitelji dugo pristupalo vrlo ozbiljno. Kraljica Ingrid, Margrethina majka, posebno je snažno utjecala na izgled privatnih vrtova. Dakle, nije se radilo samo o povijesnom krajobraznom uređenju oko spomenika, nego o nečemu što su uzastopne generacije obitelji nastavile aktivno oblikovati.
Kad je službeni dio ture završio, nisam imao nikakvu potrebu odmah juriti natrag u Kopenhagen. Umjesto toga krenuo sam stazom prema jezeru Esrum.
Jezero na kojem se ništa posebno nije događalo
Staza je vodila rubom palačinskih vrtova ispod redova stabala i bila upravo ona vrsta šetnje koja mi je trebala nakon nekoliko sati koncentriranja na kraljeve, kraljice, arhitekturu i hortikulturu. Palača Fredensborg nalazi se na jugoistočnoj strani jezera Esrum, a samo jezero prilično je veliko prema danskim mjerilima: s površinom od oko 17,3 četvorna kilometra drugo je najveće jezero u zemlji po površini, dok ga približno 233 milijuna kubičnih metara vode čine najvećim u Danskoj po volumenu.
Te brojke zvuče znatno dramatičnije od mog stvarnog iskustva uz jezero.
Ništa spektakularno nije se događalo. Nije bilo znamenitosti koja je zahtijevala još jednu fotografiju, nije ostala nikakva atrakcija koju bih morao prekrižiti s popisa i nije postojao nikakav osobit razlog da išta radim. Bilo je jednostavno mirno, zeleno i idilično, pa sam neko vrijeme sjedio i uživao upravo u tome što više nisam imao plan.
Na obali je bio vrlo ugodan restoran, ali stigao sam prerano za večeru. Na kraju sam krenuo natrag kroz Fredensborg prema onoj maloj željezničkoj stanici u čije sam postojanje nekoliko sati ranije gotovo posumnjao.
Otprilike devedeset minuta kasnije sjedio sam u Moxyju u Kopenhagenu, koji mi je bio baza za istraživanje Danske, s odličnim koktelom pred sobom. Ranije toga istog dana šetao sam Hamletovim dvorcem u Helsingøru; do poslijepodneva sam vidio gdje danska kraljica doručkuje, pregledao potpise predsjednika urezane u staklo, pronašao namjerno pogrešno složen kraljevski pod i otkrio da je Danska još u 18. stoljeću izmislila način kako propovjedniku dati do znanja kada bi mogao završiti.
Koktel se činio sasvim prikladnim načinom povratka u republikanski život.
Prije nego što sam stigao: tri stoljeća Fredensborga
Fredensborg nije nastao kao velika administrativna palača, nego upravo kao bijeg od takve palače. Frederik IV. želio je ladanjsku rezidenciju u kojoj bi dvorski život bio opušteniji, a lov i zabava važniji od svakodnevnog državnog aparata. Gradnja je počela 1719. prema projektu Johana Corneliusa Kriegera, glavna se zgrada počela koristiti 1722., a dvorska crkva dovršena je četiri godine poslije. U starim bilješkama jednostavno sam napisao da je Fredensborg izgrađen 1726.; stvarnost je bila proces, a ne jedan datum.
Inspiracija je doista bila međunarodna. Frederik je kao mladi princ 1692.–93. proveo oko četrnaest mjeseci putujući Italijom, a vratio se ponovno 1708.–09., ovaj put putujući inkognito pod titulom grofa od Oldenburga. „Inkognito“ nije značilo da je uspješno uvjerio europske dvorove da je nepoznati njemački grof; radilo se ponajprije o načinu da izbjegne dio zagušljivog ceremonijala koji je pratio službeni kraljevski posjet. Ta su ga putovanja upoznala s vilama i ladanjskim rezidencijama Italije i Francuske. Svatko tko je vidio vile uz jezera sjeverne Italije može razumjeti želju da dio te atmosfere prenese kući, a šumovita obala jezera Esrum nudila je uvjerljivu dansku zamjenu.
Nova rezidencija dobila je i politički znakovito ime. Fredensborg znači, otprilike, Dvorac ili Palača mira. Danska-Norveška i Švedska potpisale su 1720. Frederiksborški mir, kojim je završio rat između tih dviju država. U izvornom tekstu otišao sam korak predaleko tvrdeći da je tim sporazumom završio cijeli Veliki sjeverni rat: širi sukob trajao je do mira u Nystadu 1721. Za Dansku je, međutim, mir bio dovoljno važan da Frederikova nova ladanjska rezidencija trajno ponese njegovo ime.
Najraniji Fredensborg bio je znatno kompaktniji od kompleksa koji sam vidio 2021. Otprilike kvadratna središnja zgrada stajala je na popločenoj terasi u središtu takozvane lovačke zvijezde: ravni putovi zrakasto su se širili kroz krajolik kako bi lovci imali otvorene linije pogleda. Ispred palače nalazilo se osmerokutno dvorište okruženo niskim krilima za poslugu, dok su konjušnice i prostor za jahanje bili istočno od palače. Kompleks koji je rastao uključivao je i dvorsku crkvu, oranžeriju te zgradu tradicionalno poznatu kao Margrave House, namijenjenu dvorjanima i službenicima.
Fredensborg je zatim dobar dio 18. stoljeća odbijao biti dovršen. Tijekom prve polovice stoljeća glavna je zgrada proširena i poprimila oblik koji danas prepoznajemo, uključujući ugaone paviljone s piramidalnim krovovima. Izvorna oranžerija pretvorena je u smještaj za dvorske dame. Kancellihuset, odnosno Kuća kancelarije, sagrađen je 1731. kako bi osigurao urede i smještaj državnim službenicima tijekom boravka monarha u Fredensborgu, dok su se Margrave House i zgrade oko Oktogona također širile kako je dvorski život tražio sve više prostora.
Za Frederika V. palača i njezina okolica ušle su u novu važnu fazu. Njegova druga supruga, kraljica Juliane Marie, snažno se vezala uz Fredensborg i ondje provodila duža razdoblja. Nakon smrti Frederika V. 1766. palača je ostala jedna od njezinih glavnih rezidencija. Stariji opis koji je jednostavno naziva „regenticom“ za vrijeme vladavine mentalno bolesnog Christiana VII. ipak je previše uredan, ali suština ostaje: nakon pada Struenseea 1772. Juliane Marie i Ove Høegh-Guldberg postali su ključne osobe režima koji je upravljao oko kralja sve manje sposobnog samostalno vladati. Njezin politički utjecaj završio je kada je prijestolonasljednik Frederik preuzeo vlast 1784., ali Juliane Marie ostala je povezana s Fredensborgom sve do smrti ondje 1796.
Njezina smrt označila je početak mirnijeg razdoblja. Tijekom većeg dijela prve polovice 19. stoljeća kraljevska obitelj Fredensborg je koristila relativno rijetko. Veliki preporod počeo je nakon što je Christian IX. stupio na prijestolje 1863., a upravo je to razdoblje palači dalo dio njezine najživopisnije povijesti.
Christian IX. postao je poznat kao „tast Europe“, a u njegovu slučaju nadimak gotovo da nije zahtijevao pretjerivanje. Njegova kći Alexandra udala se za budućeg britanskog kralja Edwarda VII., dok je kći Dagmar postala supruga budućeg ruskog cara Aleksandra III. i carica Marija Fjodorovna. Ostala djeca također su se udavala i ženila u europske kraljevske kuće. Tijekom glasovitih „Fredensborških dana“ Christian IX. i kraljica Louise okupljali su tu golemu međunarodnu obitelj u Danskoj, pa se palača pretvarala u nešto nalik godišnjem obiteljskom okupljanju europske monarhije.
Dijamantni potpisi na prozorima prirodno su izrasli iz tog svijeta. Ono što je u 19. stoljeću počelo kao osobna kraljevska tradicija postupno je postalo jedan od najprepoznatljivijih zapisa o gostima Fredensborga. Kraljevi, kraljice, a kasnije i predsjednici doslovno su ostavljali svoja imena u zgradi.
Neki članovi kraljevske obitelji nisu samo dolazili u posjet. Nakon smrti Frederika IX. 1972. Kancellihuset je postao dom njegove udovice, kraljice Ingrid, i ostao to sve do njezine smrti 2000. Zgrada je obnovljena uoči vjenčanja prijestolonasljednika Frederika i Mary Donaldson 2004. te postala glavna rezidencija njihove obitelji do 2010., kada je završena obnova palače Frederika VIII. u Amalienborgu. U vrijeme mog posjeta 2021. obitelj tadašnjeg prijestolonasljednika i dalje je Kancellihuset koristila za dulje boravke u Fredensborgu.
Mjesto izvan vrata raslo je zajedno s palačom. Kraljevsko kućanstvo koje stvarno funkcionira trebalo je sluge, obrtnike, trgovce, dobavljače i sve širu mrežu usluga, pa se oko rezidencije razvilo naselje koje je na kraju preuzelo njezino ime. Ona mirna trgovačka ulica kojom sam hodao od stanice tako je, neizravno, postojala zato što je tri stoljeća ranije jedan kralj odlučio da mu treba mjesto na selu na kojem će pobjeći od posla.
Vrtovi su se razvijali kroz jednako slojevito nakupljanje kraljevskih ukusa. Kriegerov rani plan postavio je palaču u središte baroknog krajolika sa sedam aleja koje su se širile prema okolnoj šumi. Frederik V. kasnije je poželio nešto ambicioznije, pa je 1760-ih Nicolas-Henri Jardin preoblikovao vrtove imajući kao očitu referencu velike formalne vrtove Francuske, osobito svijet Luja XIV. i Versaillesa. Rezultat je spojio monumentalne osi, skulpture i kontrolirane vizure sa širim lovnim krajolikom.
Ukus se ponovno promijenio u 19. stoljeću. Stroga barokna geometrija više nije djelovala tako moderno, pa je velik dio vrta ublažen u engleskom pejzažnom stilu. Mnoge stare aleje nestale su pod mrežom slobodnijih, vijugavih staza, premda je velika središnja Brede Allé ostala ključna os.
Godine 2009. njihalo se ponovno vratilo prema baroku. Započela je velika obnova, dotrajala stabla u alejama zamijenjena su, skulpture restaurirane ili ponovno isklesane, a važni povijesni prostori rekonstruirani. Brede Allé ponovno je otvorena 2013. Cilj nije bio zamrznuti vrt u jednom proizvoljno odabranom trenutku, nego vratiti strukturu koja Fredensborg čini jednim od važnih danskih baroknih krajolika.
Nordmandsdalen pripada tom svijetu 18. stoljeća, ali i danas djeluje prekrasno neobično. Sedamdeset figura od pješčenjaka — šezdeset norveških i deset farskih — prikazuje seljake, ribare i druge obične ljude, a ne bogove, generale ili monarhe. U krajoliku palače stvorene za apsolutnog kralja cijela kamena populacija njegovih podanika dobila je trajno mjesto.
Privatni vrt pričao je drukčiju priču. Nastao je za Frederika V. i više puta preoblikovan, a s vremenom se sve manje bavio demonstriranjem kraljevske moći, a sve više kraljevskom svakodnevicom. Kraljica Ingrid ostavila je osobito snažan trag u njegovu suvremenom izgledu. Kuhinjski vrt opskrbljivao je kraljevski stol, cvjetni vrt davao aranžmane za palaču, a 1995. dodana je nova oranžerija kako bi osjetljive biljke mogle preživjeti zimu u pažljivo kontroliranim uvjetima.
Upravo je ta mješavina možda najbolji način da se Fredensborg razumije. Tijekom tri stoljeća nakupio je mirovne sporazume, dinastičku politiku, arhitektonske mode, međunarodne brakove, predsjednike, državne posjete i sedamdeset kamenih seljaka. A ipak, ono što me 2021. najviše pogodilo bilo je mnogo jednostavnije.
Iza svega toga netko je i dalje trebao cvijeće za sobe, povrće za večeru i mjesto za doručak.