Kad gitara i plesač progovore istim jezikom

U seviljskoj Triani doživio sam samu bit flamenca: trenutak u kojem su glazba, ples i emocije postali jedno.

Sredinom studenoga 2025. godine Sevillu sam posjetio treći put. Bilo je to prilično ambiciozno putovanje – baš onakvo kakvo ja volim. U svega nekoliko dana uspio sam ugurati jug Portugala, Gibraltar, Córdobu i Sevillu. Grad mi je već bio poznat i jedini plan koji sam imao bio je uživati u pogledu na njega s krova hotela Querencia de Sevilla.

Dobio sam zaista predivnu sobu. Gledala je ravno na Plazu de San Francisco, gradsku vijećnicu, zgradu banke i dva golema indijska lovora kockastih krošnji. Nisam još ni otvorio kofer kad sam začuo jedan poznat zvuk – ritmično udaranje potpetica. Odmah mi je bilo jasno da netko pleše flamenco doslovno ispod mojeg prozora.

Sviđalo mi se ono što sam vidio, iako nisam siguran je li mi se više sviđao ples, glazba ili čitava scenografija starog trga. U svojoj sam mašti već na taj trg doveo čitavu postavu opere Carmen. Uostalom, i njezin se prvi čin odvija na jednom seviljskom trgu. Ali moram biti iskren: ono što je taj trenutak za mene činilo posebnim bila je činjenica da sve to gledam iz udobnosti vlastite hotelske sobe.

Na flamenco sam tada gledao kao na turistički proizvod Seville i bio sam uvjeren da sam ga kroz tu izvedbu zaista i doživio. Štoviše, bio sam i ponosan što sam imao sreće i dobio ga za nula eura, dok glupi turisti plaćaju skupe flamenco predstave.

Glupan sam bio ja.

Točno godinu dana poslije ponovno sam u Sevilli. Ovoga puta nisam sam. S kolegicom sam došao na kongres i, koliko se to uz posao moglo, uspješno igrao ulogu privatnog turističkog vodiča. Koliko sam u tome zaista bio uspješan – to je već druga priča.

Ulaznice za Alcázar bile su rasprodane, padala je kiša, a mi smo već sat vremena stajali u redu pokušavajući doći barem do ulaznica za katedralu. Kolegica je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i upustila se u razgovor s jednim prilično snalažljivim turističkim djelatnikom, za kojeg sam bio uvjeren da joj prodaje maglu.

Razgovor je završila s dvije ulaznice za flamenco u Triani, četvrti u kojoj, prema priči njezina novog prijatelja, praktički i ulične mačke plešu flamenco.

Za 28 eura po glavi i na jedan takav kišni dan čak mi se to činilo kvalitetnom investicijom.

Carmen – drugi čin

Godinu dana prije, uz zvukove flamenca, moja je mašta na Plazu de San Francisco smjestila prvi čin opere Carmen. Sada je očito dobila dodatni kreativni zanos pa smo u mojoj glavi za 28 eura po osobi kupili ulaznice za tabernu Lillasa Pastije iz drugog čina iste opere.

Zamišljao sam staru andaluzijsku tavernu, nekoliko drvenih stolova, vino i tapase, a negdje u blizini gitarista i plesače. Našao se tu i pokoji toreador te zanosna Carmen koja mi prilazi u ritmu seguidille nudeći mi manzanillu.

Malo pretjerujem, ali Carmen sam gledao dovoljan broj puta da mogu zamisliti tradicionalnu andaluzijsku večer i sebe u njoj.

Međutim, postojao je jedan veliki problem. Nitko mi nije obećao ni Carmen ni manzanillu. Nije mi obećao ni tavernu, ni večeru, ni tapase. Obećan mi je flamenco, a njega sam i dobio.

I apsolutno mi više ništa nije trebalo.

Iz taberne u casetu

Dan je bio naporan. Napravili smo više od 28.000 koraka i zaista više nismo imali snage za šetnju do Triane. Uber nas je ostavio u ulici Pagés del Corro, ravno ispred Flamenco El Reala.

Umjesto taberne Lillasa Pastije koju sam zamišljao, redovi stolica okrenuti prema maloj pozornici, crveno-bijele pruge i papirnati lampioni iznad glava. Na prvi pogled pomislio sam: kakva je sad ovo glupost? Ali opet sam glupan ispao ja.

Domaćini su nas proveli kroz prostor i objasnili zamisao njegova uređenja. Flamenco El Real osmišljen je kao caseta, jedan od karakterističnih sajamskih šatora kakvi se u Sevilli podižu tijekom Ferije de Abril. Papirnati lampioni koji su me zbunili pri dolasku zovu se farolillos i neizostavan su dio scenografije seviljskog sajma. Netko se zaista potrudio.

Došli smo među prvima, pa smo uspjeli zauzeti najbolja mjesta u prvom redu.

Stigle su dvije čaše pića, a ja više nisam bio siguran što slijedi. Ipak, moram se malo ispraviti. Dobio sam i manzanillu. Samo što je ušla u brak sa Spriteom i postala rebujito.

Razgovor koji nisam trebao razumjeti, a razumio sam

Na pozornicu su izašli gitarist (tocaor), pjevač (cantaor), plesač (bailaor) i plesačica (bailaora). Četvero ljudi, bez osobito raskošne scenografije i bez ičega što bi odvlačilo pozornost od njihova nastupa. Prvo me privukao zvuk gitare, zatim glas pjevača, a onda ritam koji su plesači stvarali udarcima cipela o pod i pljeskanjem. Sve je bilo znatno intenzivnije od uličnih nastupa koje sam dotad gledao. Ne samo glasnije nego i nekako potpunije.

Plesačica je bila izvrsna. Njezini su mi pokreti djelovali precizno, elegantno i kontrolirano. Nosila je ogromnu bijelu haljinu u kojoj je već prava umjetnost bila ne zaplesti se, a kamoli plesati. I da se razumijemo, to je zaključila moja kolegica, a ne ja.

Ipak, mene je plesač potpuno osvojio.

Mogao bih sada nabrajati njegove pokrete, brzinu kojom je udarao potpeticama o pod, položaje ruku i način na koji je pratio ritam. Ali time bih opisao samo ono što je radio, a ne ono zbog čega mi je njegov nastup ostao u sjećanju. Taj je čovjek, barem sam ga ja tako doživio, osjećao svaki zvuk. Lice mu se mijenjalo s glazbom, ruke su pratile njezine prijelaze, a čak je i u trenucima kada bi potpuno umirio tijelo djelovalo kao da se ples nastavlja negdje u njemu.

U jednom sam se trenutku uhvatio kako pokušavam ustanoviti tko zapravo koga prati. Gitarist plesača ili plesač gitarista? Ponekad mi se činilo da gitara poziva na pokret, a ples joj odgovara. Zatim bi plesač preuzeo inicijativu, a gitarist se prilagodio njemu. Bilo je u toj razmjeni nečega gotovo intimnog, nekakvog razgovora u kojem su obojica savršeno razumjela što onaj drugi želi reći.

A između njih bio je glas.

Pjevač nije pjevao ni uglađeno ni nježno. Pjevao je snažno, na trenutke gotovo grubo, ali upravo mu je ta sirovost davala posebnu izražajnost. Nisam razumio riječi koje je pjevao, no nisam imao osjećaj da mi zbog toga nešto bitno promiče. U njegovu se glasu mogla naslutiti čitava paleta emocija, od tuge i čežnje do nečega što bih najradije nazvao prkosom.

Ponekad bi upravo glas pokrenuo tu razmjenu. Gitara bi prihvatila emociju, a plesač bi je pretvorio u pokret. Zatim bi on udarcima cipela nametnuo ritam kojem su se ostali prilagođavali. Slušali su se i odgovarali jedni drugima, kao da razgovaraju jezikom koji ne poznajem, ali ga ipak razumijem.

U pojedinim trenucima više nisam mogao razlučiti gdje završava glazba, a počinje ples.

Pet minuta za uspomenu

Predstava je trajala točno sat vremena. Tijekom prvih pedeset pet minuta snimanje nije bilo dopušteno, a tijekom posljednjih pet organizatori su napravili iznimku. Moram priznati da mi se takav pristup posebno svidio.

Živimo u vremenu u kojem gotovo svatko od nas, uz onaj stvarni, vodi još jedan, paralelni život na društvenim mrežama. Putujemo, obilazimo znamenitosti, odlazimo na koncerte i predstave, a pritom barem dio vremena razmišljamo o fotografijama i snimkama koje ćemo ponijeti kući ili podijeliti s drugima.

Iskoristio sam tih posljednjih pet minuta i snimio završnicu predstave. Zahvaljujući tome imam uspomenu koju mogu ponovno pogledati, dok mi je prethodnih pedeset pet minuta omogućilo da steknem onu koju nijedna snimka ne može uhvatiti.

Trnci iz Lisabona

Ne mogu se sjetiti u kojem su točno trenutku nastupa počeli. Znam samo da sam osjetio trnce. One prave, koji se pojave gotovo neprimjetno, a onda se prošire tijelom i natjeraju me da na trenutak zaboravim na sve ostalo. Trnce po kojima ja prepoznajem pravu umjetnost.

I odjednom sam se sjetio Lisabona.

Večer je. Sjedim u jednoj od kuća fada u četvrti Bairro Alto. U ruci mi je čaša fenomenalnog porta. Prostorijom se odjednom širi miris teškog ženskog parfema. Nekoliko trenutaka poslije pokraj mene prolazi jedna dama. Dama u punom smislu te riječi.

Gitare su zasvirale. Dama je pustila glas. A mene su obasuli trnci kakve rijetko doživljavam.

Bila je to Lenita Gentil. Velika portugalska fadistica nevjerojatne snage i dubine glasa. Ne sjećam se više svih pjesama koje je te večeri izvodila, ali jednu nisam zaboravio. Hasta siempre, Comandante. Još mi je u sjećanju njezina izvedba refrena, osobito završne riječi: „Comandante Che Guevara”. Zanimljivo je da sam od cijele večeri tako dobro zapamtio upravo pjesmu na španjolskom.

Lenita nije samo pjevala. Barem ja njezin nastup nisam tako doživio. Bilo je nečega u načinu na koji je izgovarala riječi, zastajala između stihova i dopuštala da se emocija osjeti u glasu. Imao sam dojam da ne slušam interpretaciju neke pjesme, nego ženu koja mi govori o vlastitom životu. O nečemu što je voljela, izgubila ili možda nikada nije ni imala. Činilo mi se da razumijem ono što se krilo iza njezinih riječi.

Ono što je Lenita Gentil u Lisabonu izražavala glasom, plesač je u Triani izražavao pokretom. Ali ja sam ih doživio gotovo jednako.

O onome što na mene djeluje toliko snažno često ne mogu prestati razmišljati. Pokušavam pronaći objašnjenje, kao da nisam spreman prihvatiti da postoje stvari koje razumijemo, ali ih teško možemo opisati riječima.

Tražeći objašnjenje za ono što sam doživio u Lisabonu i Sevilli, naišao sam na pojam duende. Federico García Lorca njime je opisao onu teško uhvatljivu snagu umjetničke izvedbe koja ne proizlazi samo iz vještine ili savršene tehnike.

Je li ono što sam te večeri doživio bio duende? Ne znam. Nisam siguran ni da se na takvo pitanje može dati pouzdan odgovor. Znam samo da me nije oduševila isključivo vještina izvođača.

Godinu dana ranije gledao sam flamenco s prozora hotelske sobe i bio ponosan što sam ga dobio besplatno. Tada sam bio uvjeren da sam vidio sve što flamenco može ponuditi. Trebalo mi je godinu dana i jedna slučajno kupljena ulaznica da shvatim koliko sam se prevario.

Flamenco se ne gleda s prozora. K njemu se dolazi, sjedne se u prvi red i čeka da te on pronađe.

I za tih 28 eura dobio sam nešto što nisam ni znao da tražim.

Bailaor, bailaora, cantaor i tocaor u Flamenco El Real

Close

Putovanja

Putopisi / Travel Stories

© 2026 Ivan Dražić · Putovanja
Close