Neke zemlje pamtim po krajolicima, hrani ili ljudima. San Marino pamtim ponajprije po tome što je država.
Sjećam se brda, svijetlog kamena, gužve, previše trgovina, stražara u staklenoj kućici i pogleda na okolne brežuljke koji se gubio u izmaglici. Od tih nekoliko prizora danas teško mogu sastaviti sliku cijeloga mjesta.
Ono što se poslije dogodilo u jednom hotelu u Riminiju, čije sam ime zaboravio, pamtim mnogo bolje.
Godine 2015. pridružio sam se izletu koji je organizirala udruga nastavnika matematike. Glavni razlog putovanja bila je Mateureka, muzej posvećen matematici i povijesti računanja. San Marino našao se u programu jer je bio blizu. Bilo bi pomalo apsurdno proći nadomak cijele jedne države, a ne svratiti. Plan je bio jednostavan: najprije muzej, zatim dva ili tri sata u San Marinu, pa noćenje u Riminiju.
Muzej koji pamtim bolje od države
Mateureka, smještena u staroj gradskoj vijećnici u Pennabilliju, bila je pravi razlog našeg dolaska.
Unutra su nas dočekali stari računski strojevi, matematičke igre i predmeti uz koje apstraktne ideje postaju opipljive. Nije se sve svodilo na gledanje instrumenata iza stakla: moglo se isprobavati, istraživati i igrati, a usput pratiti stoljeća ljudskog nastojanja da računa brže i točnije.
Godinama poslije posjetio sam mnogo poznatiji Nacionalni muzej matematike u New Yorku. Mateureka mi je bila daleko bolja. Možda sam od njujorškog muzeja očekivao previše, ali u Pennabilliju sam imao osjećaj da su postav osmislili ljudi koji razumiju matematiku i, što je jednako važno, uživaju u njezinu objašnjavanju.
Nakon muzeja autobus je krenuo prema Monte Titanu. Očekivao bih da će mi taj dio dana ostati u življem sjećanju. Ipak smo ulazili u drugu državu. Sam ulazak, međutim, prošao je gotovo neprimjetno.
Cijela država u fragmentima
Granični prijelaz nije mi ostao u sjećanju. Nikakva kontrola putovnica, nikakva ozbiljna kontrolna točka, nikakva nagla promjena jezika ili krajolika. Italija se jednostavno nastavila uzbrdo, sve dok u političkom smislu više nije bila Italija.
San Marino već je tada godinama koristio euro kao službenu valutu. Nije član Europske unije, ali zajedničku valutu koristi na temelju monetarnog sporazuma i smije kovati ograničene količine vlastitih eurokovanica. Čak ni novac nije odavao da smo prešli državnu granicu.
Najbolje pamtim gužvu i trgovine. Jednih i drugih bilo je napretek.
Povijesna jezgra nije bila nekakav srednjovjekovni grad uronjen u romantičnu tišinu. Turističke skupine prolazile su ulicama prepunima izloga, a gotovo svaki prikladan ulaz kao da je iskorišten za prodaju nečega.
Sjećam se trga ispred palače Palazzo Pubblico i gužve za koju je taj trg djelovao premalen. Zgrada je izgledala sasvim dostojno državne vlasti, ali prizor oko nje više je podsjećao na središte razvikana talijanskog gradića na brdu nego na političko srce neovisne republike.
Pamtim i uniformiranog stražara u uskoj staklenoj kućici, ispred kojega je upravo prolazio autobus. Svečano dostojanstvo jedne od najstarijih europskih republika na trenutak se pretvorilo u problem regulacije prometa.
Ni vrijeme nije pomoglo. Pogled je sezao daleko, ali sve se gubilo u sivim slojevima izmaglice. Za vedrijeg dana Monte Titano vjerojatno bi ostavio mnogo snažniji dojam.
San Marino nije mi ostavio loš dojam. Samo mi je u sjećanju ostalo premalo da bih danas od tih nekoliko prizora mogao ponovno sastaviti grad.
Zašto je sveti Marin važan
San Marino i ime i priču o svojem nastanku duguje svetom Marinu. Prema predaji, Marin je bio kršćanski klesar iz Dalmacije koji je u trećem stoljeću stigao na Apeninski poluotok kako bi radio u tadašnjem Riminiju. Njegovo se podrijetlo tradicionalno povezuje s Loparom na otoku Rabu. Poslije se povukao na Monte Titano, gdje se oko njega navodno oblikovala mala kršćanska zajednica. Republika simbolično računa svoj početak od 301. godine.
Riječ je o predaji, a ne o pouzdano dokumentiranom životopisu iz četvrtog stoljeća. Izvor s početka šestog stoljeća spominje monaha s Monte Titana. Dokument iz 885. godine, presuda u imovinskom sporu u kojem sudjeluje opat tamošnjeg samostana, najstariji je sačuvani zapis o organiziranoj zajednici na tom području. Predaja seže mnogo dalje u prošlost od pouzdanih pisanih tragova.
Veza s Hrvatskom pritom nije samo zgodna pojedinost iz legende. Rab i San Marino pobratimljeni su još 1968. godine, a zajednička priča o svecu s Raba i danas povezuje otok s republikom.
Prema predaji, Marin je s istočne obale Jadrana stigao u Rimini pa se zaputio prema Monte Titanu. Sedamnaest stoljeća poslije autobus hrvatskih nastavnika matematike, sasvim nesvjesno, prošao je približno istom rutom.
Nismo planirali hodočašće; samo smo u program ubacili još jednu državu.
Suverenost bez vidljivih granica
Kad nema vidljive granice, lako je steći dojam da je San Marino tek neki autonomni dio Italije. A riječ je o državi s vlastitim parlamentom, vladom, zakonima i međunarodnim odnosima. Na njezinu su čelu dvojica kapetana regenata, koji zajednički obnašaju dužnost šefa države u mandatima od samo šest mjeseci. Taj neobično kratak mandat naslijeđen je iz srednjovjekovne komunalne vlasti, a svrha mu je spriječiti da se moć predugo zadrži u jednim rukama.
Dok su druge srednjovjekovne talijanske komune i gradovi-države nestajali osvajanjima, spajanjima i ujedinjenjima, San Marino uspio je sačuvati neovisnost.
Iza izloga i turističkih skupina nalazi se glavni grad republike koja je preživjela politički svijet iz kojega je nastala.
Zašto toliko trgovina?
Toliki broj trgovina ipak nije bio slučajan. San Marino dio je carinske unije s Europskom unijom, ali ima vlastiti sustav neizravnog oporezivanja umjesto talijanskog PDV-a. Tradicionalni imposta monofase jednofazni je porez koji se uglavnom obračunava pri uvozu robe.
Ta je razlika pomogla San Marinu da stekne glas dobrog mjesta za kupovinu. Nije riječ o klasičnom bescarinskom sustavu kakav poznajemo iz zračnih luka, niti je ondje sve nužno jeftinije. No poseban porezni režim stvorio je stvarne, ali i reklamirane prilike za povoljnu kupnju. Zato su se među srednjovjekovnim zgradama nizale ponude satova, nakita, parfema, duhana i suvenira.
Godine 2015. nisam znao ništa od toga. Samo sam se pitao kako jedna drevna republika može imati toliko trgovina, a tako malo povijesti na vidiku.
Nisam kupio ništa.
Što sam shvatio tek kasnije
Tek kad sam poslije pogledao kartu i pročitao nešto više o San Marinu, shvatio sam koliko sam toga tijekom posjeta prošao na brzinu ili jednostavno nisam razumio. Tri kule, Guaita, Cesta i Montale, nalaze se na grbu i zastavi republike. Palazzo Pubblico, koji sam zapamtio uglavnom kao kulisu za gužvu, sjedište je njezinih središnjih političkih institucija. A staze duž grebena nude upravo one poglede koje nam je izmaglica toga dana uskratila.
Kad danas gledam fotografije, vidim lijepe kamene ulice, utvrde, arkade i mjesta na kojima se krajolik iznenada otvara pred očima. Očito sam sve to prošao, ali mi je uglavnom služilo kao pozadina.
Možda tada još nisam putovao kao danas. Politička geografija, arhitektonski detalji i razlika između toga da nešto vidiš i da razumiješ zašto postoji nisu me toliko zanimali. San Marino bio je još jedna postaja na grupnom izletu.
Mogao bih se vratiti. Danas bih prošao cijeli greben, pošteno obišao kule, ušao u zgrade državnih institucija i ostao dovoljno dugo da se jednodnevni posjetitelji raziđu. Možda bi mi noć provedena u samoj republici pokazala drukčiji San Marino od onoga trgovačkog koridora koji pamtim.
Problem je što povratak zahtijeva taman toliko organizacije da ga je teško opravdati. San Marino nije osobito udaljen, ali bez automobila do njega nije baš jednostavno doći. Prvi posjet nije u meni ostavio dovoljno snažnu želju za drugim.
Do kraja dana već je bilo jasno da će mi Rimini ostaviti uspomenu kakvu San Marino nije uspio.
Hotel koji je pobijedio republiku
Iz San Marina nastavili smo do Riminija i smjestili se u hotel čije sam ime, srećom, zaboravio.
U to sam vrijeme imao izrazito veliku tjelesnu težinu. Svjestan sam da mi zbog toga skučen prostor nije bio saveznik, ali hotelska kupaonica izgledala je kao da je projektirana za gosta koji putuje bez tijela.
Tuš je bio postavljen ravno iznad zahodske školjke.
Tuširanjem sam istodobno prao sebe, zahodsku školjku i gotovo cijeli pod. Kupaonica je više nalikovala poligonu za simulaciju poplave.
Prostor je bio toliko malen da sam morao skinuti kupaonska vrata kako bih uopće mogao normalno ući.
Priznajem, snob sam. Ali ovdje nisam tražio mramor, ogrtače ni izbor jastuka. Htio sam samo koristiti kupaonicu bez prethodnog rastavljanja dijela građevine.
Posteljina i stolnjaci u restoranu izgledali su kao da su sašiveni od potpuno iste tkanine. Možda nisu bili. Možda je hotel jednostavno uspio pronaći dva toliko neugodna materijala da ih ljudsko oko više nije moglo razlikovati.
Preživjeli smo noć.
Sljedećeg jutra vlasnik hotela priredio je završnu predstavu.
Hodao je među stolovima i vikao na goste koliko jedemo i kako ćemo ga dovesti do bankrota. Neki su uzeli više od jednog kroasana, što je on očito smatrao izravnim napadom na financijsku stabilnost hotela.
Dodatne kroasane skidao je gostima s tanjura i objašnjavao da je jedan sasvim dovoljan.
Drugi kroasan više nije bio doručak. Bio je pokušaj državnog udara.
San Marino stoljećima je čuvao svoju suverenost unatoč promjenama granica, velikim silama i talijanskom ujedinjenju. Moje sjećanje prema republici nije bilo ni približno tako obzirno. Od cijele države sačuvalo je brdo, gužvu, nekoliko trgovina i pogled kroz izmaglicu, a trajnu neovisnost priznalo kupaonskim vratima i zaplijenjenom kroasanu.