Kada jedno savršeno organizirano putovanje skrene na krivi kolosijek
Sebe bih mogao opisati kao iznimno opsesivnog putnika, osobito kada putujem sam. Otići nekamo bez unaprijed rezerviranog smještaja za mene je nezamislivo, a često idem toliko daleko da mi je praktički svaka minuta dana unaprijed razrađena. Tako je bilo i s Maltom.
Posljednji dan trebao je biti opušteniji završetak mojeg novogodišnjeg putovanja. Ujutro razgledavanje Konkatedrale sv. Ivana u Valletti, zatim malo šopinga, poslijepodne tradicionalni engleski afternoon tea, a navečer jacuzzi i pokoji koktel u hotelu Westin Dragonara.
Plan je, dakle, bio odličan. A realizacija? Recimo samo da je izgledala nešto drukčije, pri čemu riječ „nešto” treba shvatiti prilično rastezljivo. Konkatedralu sam zamijenio najbližom ljekarnom, a razgledavanje malteškog baroka privatnom turom kroz svijet analgetika i antiinflamatornih lijekova, od ibuprofena i naproksena do diklofenaka, s posebnim naglaskom na načine njihove primjene.
Sve je počelo savršeno
U početku je sve išlo po planu. Čak bih se usudio reći i savršeno. Zrakoplov nije kasnio, autobus s aerodroma stao je praktički ispred hotela, a karta je bila smiješno jeftina. AC Hotel by Marriott St. Julian’s otvoren je svega sedam mjeseci ranije, imao je vanjski bazen na krovu i unutarnji u podrumu, a ja sam još dobio i upgrade u prostrani apartman s malim balkonom. Sve to za otprilike 70 eura po noćenju, što je i za kraj 2023. godine bila iznimno povoljna cijena.
A onda sam stigao u Vallettu. Grad me oduševio na prvi pogled. Toliko života na tako malom prostoru, a istodobno toliko povijesti. Naizgled pravilna mreža ulica koja se stalno prilagođava neobičnoj konfiguraciji terena, predivna arhitektura i pogled s Gornjih vrtova Barrakka na Veliku luku i Tri grada koji naprosto ubija.
Poslijepodne sam otišao u The Phoenicia, povijesni hotel nedaleko od gradskih vrata, na tradicionalni engleski afternoon tea. Iskustvo se nije samo moglo usporediti s onima iz Londona nego ih je, barem za moj ukus, daleko nadmašilo. Od ambijenta i usluge do kvalitete hrane, sve je bilo na iznimnoj razini. A sconesi? Svježe pečeni, topli i fenomenalni. Njih naprosto obožavam, a ovdje su bili među najboljima koje sam ikada probao.

Drugi dan stvari počinju biti zanimljive
Na Malti sam odlučio isprobati nekoliko Marriottovih hotela. Malo zbog optimizacije cijena, a malo sam i želio vidjeti što svaki od njih nudi. Za drugo noćenje odabrao sam Malta Marriott Hotel & Spa, ponajviše zbog pogleda na zaljev Balluta koji je na fotografijama izgledao očaravajuće. Toliko sam se nabrijao na taj pogled da je trenutak kada sam u sobi razmaknuo zavjese i ugledao zid bio gotovo fizički bolan.
U hotelskoj ponudi bio je i afternoon tea, pa sam odlučio isprobati njihovu verziju. Osoblje me, međutim, obavijestilo da ga nije moguće poslužiti jer se sconesi još nisu odmrznuli.
Nisam mogao vjerovati što slušam. Ne znam što me više šokiralo: činjenica da u hotelu s pet zvjezdica koriste smrznute sconese, to što su mi to otvoreno priznali ili što ih nisu imali spremne za posluživanje. Istog sam se trenutka okrenuo na peti i otišao.
Sljedeću sam priliku potražio u M Club loungeu. Ponuda hrane i pića bila je odlična, a pogled na zaljev upravo onakav kakav me privukao hotelu.

Sve je moglo biti savršeno da se na ulazu nije pojavio jedan umišljeni gost koji je očito smatrao da je lounge njegovo privatno vlasništvo. Doslovno je zaustavljao druge goste dok se osobno ne uvjeri da njihove kartice, uključujući i moju, omogućuju pristup. Pritom se sa suprugom zgražao nad time „kakvi sve ljudi tu dolaze”. Osoblje se nije obaziralo, a mene je toliko iznervirao da se nisam mogao opustiti.
Treća sreća trebala je biti u hotelskom baru. Koktel je bio izvrstan, gitarist je stvorio odličnu atmosferu, a stariji bračni par prepustio se glazbi i počeo plesati.
A onda se pojavio onaj isti gost iz loungea.
Ovoga je puta odlučio bar pretvoriti u privatnu televizijsku salu za sebe i prijatelje. Nije ga zanimalo što ondje svira gitarist i što se glasni televizor baš i ne slaže sa živom glazbom. Stariji par odlučio se izboriti za svoja prava plesom neposredno ispred televizora, zaklanjajući mu pogled. U nekoliko minuta situacija je eskalirala u mali građanski rat.
A osoblje? U loungeu se nije obaziralo na ponašanje gosta, a ovdje je stajalo sa strane i umiralo od smijeha. Svaki je komentar suvišan.
Nisam se imao namjeru uključivati u sukob pa sam se povukao.
Srećom, rezervirao sam samo jednu noć tog kaosa.
S Vin Dieselom do Goza
Tridesetog prosinca na rasporedu je bio Popeye Village. Često se pojavljuje među najpopularnijim turističkim atrakcijama Malte, a i dosta poznanika koji su posjetili otok preporučilo mi je da ga svakako obiđem.
Iskreno, ni danas ne razumijem što ljudi vide u tom mjestu. Riječ je o sačuvanoj scenografiji filma Popeye iz 1980. godine, dakle filma koji je star koliko i ja. Gotovo pola stoljeća. Prestaro da bi bilo suvremeno, a premlado da bi bilo povijesno zanimljivo. OK, napravio sam nekoliko simpatičnih fotografija i prošetao među šarenim kućicama. Jednom riječju – gubitak vremena.

Nakon toga trebao sam nastaviti prema Gozu. Naručio sam Uber i ubrzo završio u koloni koja se uopće nije pomicala. Zastoj je potrajao toliko dugo da je čak i Uberova aplikacija počela slati poruke raspitujući se što se događa.
Odlučio sam nastaviti pješice. Desetak minuta kasnije gužva je nestala.
Pokušao sam zatim uhvatiti autobus. Prošao mi je pred nosom. Murphy bi bio ponosan.
Jedino što mi je preostalo bio je dobar kardio trening.
Nakon otprilike 45 minuta hodanja stigao sam do pristaništa. Ondje me zaskočio vlasnik male brodice s ponudom koju je bilo teško odbiti. Za razumnu cijenu nudio je prijevoz do Goza, uz zaustavljanje na Cominu i razgledavanje Plave lagune. Učinilo mi se da sam napokon imao malo sreće.
Sve bi to bilo sjajno da se brodica ubrzo nije pretvorila u gliser, a za njegovim se upravljačem očito našao čovjek koji je malo previše puta pogledao Brze i žestoke. Naš malteški Vin Diesel vozio je kao da sudjeluje u snimanju novog nastavka, a mi smo se po brodici bacali kao ludi. Nakon petnaestak sekundi, pokušavajući zadržati ravnotežu, počeo sam se pitati jesam li možda ipak trebao pričekati trajekt.
Nekako smo stigli do Plave lagune. More je bilo prekrasno, u nevjerojatnim nijansama plave i tirkizne, posebno neobičnima za 30. prosinca. Nekoliko mladih ljudi čak se kupalo, što sam promatrao s iskrenim divljenjem i bez najmanje namjere da im se pridružim. Živim uz more i nemam potrebu dokazivati da znam plivati i u prosincu.

Za razgledavanje smo imali vremena otprilike koliko traje izgovaranje rečenice „To je Plava laguna”. Naš Vin Diesel stavio je sunčane naočale i ponovno stisnuo gas.
I eto me napokon na Gozu. Temeljito uzdrman i, neću lagati, malo figurativno usran.
Brzi tečaj anatomije zečeva
U Viktoriju, glavni grad Goza, stigao sam već poprilično gladan. Dotad se još nisam imao prilike ozbiljnije posvetiti malteškoj kuhinji, pa sam to odlučio nadoknaditi upravo ondje. Prema mojim istraživanjima, što je potvrdio i jelovnik restorana, malteška kuhinja prilično je usredotočena na jednu pomalo neobičnu namirnicu – zeca.
Dok sam bio klinac, roditelji su mi uzgajali zečeve, tako da mi zec kao namirnica nije bio nepoznat, iako ga nisam jeo više od trideset godina. Ne mogu reći ni da sam tada u njemu naročito uživao. Doduše, možda je problem bio u tome što sam zečeve koji su završavali na našem stolu prethodno i osobno upoznao. U svakom slučaju, dobro se sjećam hrpe kostiju, a to sam ovaj put htio izbjeći.
Kada je došao konobar, pristojno sam ga pitao imaju li filet zeca. Pogledao me kao da sam upravo uvrijedio njega, njegovu obitelj i nekoliko generacija malteških kuhara.
Zatim mi je ponudio da pođem s njim u kuhinju i, ako uspijem filetirati zeca, ručak dobijem besplatno.
Zahvalio sam na ponudi i naručio prženog zeca s češnjakom. Dobio sam ga narezanog na komade, s kostima čije je uklanjanje zahtijevalo gotovo filigransku preciznost. Jelo je bilo autentično, lokalno i sasvim dovoljno da me uvjeri kako sam malteškoj gastronomiji iskazao dovoljno poštovanja.

Ultimativna katastrofa kodnog imena „Plava špilja”
Nekoliko je dana prošlo mirno i sve je manje-više išlo po planu. Posjetio sam Rabat i Mdinu, prošetao kroz Tri grada i preselio se u Westin Dragonara, gdje sam dobio upgrade u fantastičan apartman s izravnim pogledom na more. Činilo se da su problemi ostali iza mene.

A onda je došao 2. siječnja. Na rasporedu su bili Plava špilja, Marsaxlokk i St Peter’s Pool.
Plava špilja jedno je od najljepših prirodnih mjesta na Malti. Mali brodovi prolaze uz vapnenačke stijene i ulaze u morske špilje u kojima se sunčeva svjetlost odbija od vode, stvarajući zasljepljujuće nijanse plave. Prizori koje je naprosto šteta ne fotografirati.
Naravno, ja sam se tom zadatku odlučio posvetiti posebno temeljito.
U jednoj sam ruci držao fotoaparat, a u drugoj mobitel. Za pridržavanje mi, doduše, nije ostala nijedna slobodna ruka, ali vožnja je djelovala sasvim bezazleno.

Sve dok brod nije udario u val.
Naglo se pomaknuo, a s njim i donji dio mojeg tijela. Gornji je ostao u položaju koji baš i nije odgovarao tom pokretu. Osjetio sam nešto neobično u donjem dijelu leđa.
Nije to bila neka spektakularna bol. Više neugodan osjećaj da se upravo dogodilo nešto što se nije trebalo dogoditi. Pomislio sam da sam istegnuo mišić i, budući da se činilo kako nije ništa ozbiljno, nastavio fotografirati.
A ako ste pomislili da su fotografije barem ispale dobro – varate se. Uspio sam napraviti niz sasvim prosječnih fotografija koje zaista nisu vrijedile onoga što je uslijedilo. Čak mi ni selfie nije ispao dobro.
U Marsaxlokk sam stigao s bolovima koji su još bili podnošljivi. Luka je bila puna šarenih brodica, pa sam ponovno izvadio fotoaparat i nastavio s razgledavanjem. Očito mi prvi incident nije bio dovoljan razlog da promijenim navike.
Uhvatio sam zatim i drugi brod, prema St Peter’s Poolu. To je bila posljednja uspješno realizirana stavka mojeg plana.
Kada sam se trebao iskrcati, bol se naglo pojačala. Običan izlazak iz broda pretvorio se u ozbiljan fizički pothvat. Svaki pokret postajao je sve teži, a hodanje sve neugodnije. Prije nekoliko sati bio sam uvjeren da sam samo istegnuo mišić.
Od daljnjeg razgledavanja nije bilo ništa. Pozvao sam Uber i vratio se u Westin Dragonara. Kada smo stigli pred hotel, iz automobila više nisam mogao izaći sam. Vozač je bio zaista ljubazan i svojski se namučio da mi pomogne.
Tada sam shvatio da imam ozbiljan problem.
Turistički razgled ljekarne
Na svako putovanje nosim ibuprofen za hitne slučajeve. Nakon maksimalne doze uspio sam se dovoljno oporaviti da se dovučem do grijanog bazena. Nadao sam se da će mi topla voda pomoći barem toliko da ponovno mogu relativno normalno hodati.
Napredak je bio zanemariv.
Još uvijek pod djelovanjem Brufena dovukao sam se do prve ljekarne. Ljekarnica koja je ondje radila klela se u moć prirodne medicine i uvalila mi hrpu krema i balzama. Ubrzo je moja hotelska soba mirisala kao da su se u njoj istodobno otvorile biljna ljekarna, veterinarska ambulanta i pogon za proizvodnju eteričnih ulja. Nisam više bio siguran liječim li kralježnicu ili pokušavam istjerati zle duhove.
Sljedećeg jutra uslijedio je novi posjet ljekarni. Ondje sam upoznao čovjeka kojega i danas pamtim s velikom zahvalnošću. Bio je otprilike mojih godina i strpljivo me saslušao. I sam je, kako mi je ispričao, imao sličnih problema s leđima. Predložio mi je lumbalni pojas, a kada je vidio da ga nisam u stanju sam pravilno namjestiti, izašao je iza pulta i pomogao mi. Čim ga je zategnuo, uspio sam se barem malo uspraviti, a bol je postala podnošljivija.

No trebalo se nekako i vratiti kući. Preda mnom su bili put do aerodroma, ukrcaj, let i još nekoliko sati vožnje automobilom. Ljekarnik mi je ponudio snažan lijek koji se inače prodaje za menstrualne bolove.
Pogledao sam pakiranje, pa njega.
U prvi sam trenutak pomislio da je poludio. Primijetio je moj zbunjeni izraz lica i objasnio mi da djelovanje analgetika nije rezervirano samo za jedan spol.
Zatim smo došli do najneugodnije teme čitavog razgovora. Ljekarnik je pomalo oklijevao, gotovo se ispričavajući, prije nego što mi je rekao da bih prije odlaska na aerodrom trebao upotrijebiti dva čepića Voltarena.
Njemu je, čini mi se, bilo neugodnije nego meni. Ja bih u tom trenutku pristao i na mnogo gore stvari od čepića samo da se nekako uspijem vratiti kući.
Vratio sam se u hotel s novom zalihom lijekova i pokušao se pripremiti za put. U glavi sam vrtio mogućnost hitnog medicinskog prijevoza, a ozbiljno sam razmišljao i o naručivanju invalidskih kolica na aerodromu.
Na sreću, stanje se postupno smirilo do podnošljive razine. Ne znam jesu li mi najviše pomogli pojas, lijekovi ili njihova kombinacija, ali postajao sam pokretljiviji i povratak kući napokon je postao moguć bez uključivanja liječnika.
Jesam li poslušao njegov savjet o čepićima ili ne – to ću ipak zadržati za sebe.
Račun za godišnji odmor
Nakon povratka u Hrvatsku napravio sam magnetsku rezonanciju.
Nalaz je pokazao ekstrudirani lumbalni disk.
Slijedila su dva mjeseca fizikalne terapije i nekoliko tisuća eura medicinskih troškova.
A fotografije iz Plave špilje i dalje su sasvim prosječne.
