Dvadeset četiri sata na Capriju, gdje su Faraglioni napokon došli na red — ali su hotel, limunada i whirlpool imali vlastite planove.
Prvi put sam Capri vidio pod sivim nebom i božićnim lampicama. More je bilo sivo, ulice ukrašene za Božić, a Capri je više izgledao kao zimski izlet nego kao mediteranska fantazija zbog koje ljudi ovamo dolaze. Marina Grande, uspinjača, Piazzetta, nekoliko ulica i pogleda prema moru — dovoljno da mogu reći da sam bio na Capriju, ali nedovoljno da imam osjećaj da sam ga stvarno vidio.
Capri mi je zato ostao na popisu nedovršenih putovanja.
Ovaj put stigao sam u 14:50. Točno dvadeset četiri sata poslije, u 14:50, isti me brod vraćao prema Napulju.
U teoriji, dvadeset četiri sata sasvim su dovoljna da čovjek napravi ozbiljnu štetu popisu caprijskih znamenitosti. Anacapri, Monte Solaro, Plava špilja, možda brod oko otoka, Piazzetta, Faraglioni, ručak negdje s pogledom i još ponešto, pod uvjetom da se dovoljno agresivno odnosi prema vlastitom odmoru.
Ja sam u ta dvadeset četiri sata nekoliko puta završio u whirlpoolu. I nije mi osobito žao.
Prvo pravilo Caprija: riješite se kofera
Dolazak na Capri s prtljagom ima vlastitu logistiku. U luci čekaju nosači prtljage s natpisima hotela, preuzimaju kofere i kasnije ih dostavljaju do smještaja. Za nekoga s dva velika kovčega hotelska usluga prijenosa prtljage ima savršenog smisla.
Ja sam imao jedan mali kabinski kofer.
Hotel sam prije dolaska pitao mogu li ga jednostavno ponijeti sa sobom uspinjačom. Uputili su me na nosača prtljage pa sam poslušao. Vjerojatno sam ga mogao bez problema uzeti sa sobom, ali u gužvi oko luke i uspinjače ipak je bilo ugodnije imati samo ruksak.
Uspinjača je bila puna, ali nije bilo reda kakvog sam se pribojavao. Ušao sam na prvi polazak i nekoliko minuta poslije izašao ravno na Piazzettu. Tamo je već bio Capri kakav sam očekivao: ljudi posvuda.
Slijedio je kratko razdoblje nepovjerenja između mene i Google Mapsa. Ulica kojom me slao nije mi djelovala osobito uvjerljivo, ali karta je ovaj put bila pametnija. Nekoliko minuta kasnije ušao sam u Pazziellu.
I tu se cijeli ritam putovanja promijenio. Doček je bio gotovo nepristojno srdačan.
Boravak je već bio plaćen, trebalo je samo fizički pokazati kreditnu karticu za eventualne dodatne troškove. Očekivao sam klasični hotelski nastavak: ključ, doručak je od toliko do toliko, lift je ondje, ugodan boravak.
Umjesto toga, Massimiliano je predložio da sjednemo vani.
Prosecco, sok, voda?
Na Capriju sam. Naravno da sam uzeo limunadu.
Hotel koji mi je počeo kvariti planove
Sjeli smo uz kartu otoka. Pitao me jesam li već bio na Capriju, što sam tada vidio, koliko sada imam vremena i što me zanima. Objasnio mi je kako do Anacaprija, kamo autobusom, kamo taksijem, što mogu pješice, kako organizirati Monte Solaro i čak kako se Plava špilja može uklopiti drukčije nego što sam zamišljao.
Složio mi je vrlo dobar plan. Na kraju sam od svega predloženog gotovo jedino otišao u Giardini di Augusto.
Nije problem bio u planu. Problem je bio Pazziella.
Pazziella je upravo te sezone ušla u Marriottov Luxury Collection. Ipak, nije riječ o velikom resortu: hotel ima samo 25 soba i suiteova raspoređenih u dvije vile. Nalazi se nekoliko minuta od Piazzette, zaklonjen vrtom i zelenilom.
Ja sam rezervirao najjeftiniju Deluxe sobu. Za 686 eura.
Rečenica „rezervirao sam najjeftiniju sobu za 686 eura” izvan Caprija zvuči kao početak intervencije prijatelja i obitelji. Na Capriju je očito samo informacija o rezervaciji.
Kao Bonvoy Platinum nadao sam se da ću možda iskoristiti Nightly Upgrade Award, ali Pazziella tu mogućnost nije nudila. Nikakva drama: rezervirao sam sobu koju sam bio spreman dobiti.
Na check-inu sam dobio Camerelle Suite: trideset devet četvornih metara unutra, još devetnaest četvornih metara privatnog patija, ležaljke i veliki whirlpool.
Kad sam poslije pogledao koliko se Camerelle Suite prodavala za upravo tu noć, cijena je bila oko 1.700 eura. Već sam tada u glavi napravio prvu verziju svoje potpuno neodržive financijske teorije. Platio sam 686 eura, dobio nešto što se nudilo za približno 1.700.
Prema tome, „zaradio” sam oko 1.014 eura.
Znam. Tako novac ne funkcionira. Ali pustite me još malo.
Magnolija, hladan bazen i prvi whirlpool
Massimiliano me proveo kroz hotel. Pokazao mi je bazen, bar, fitness, objasnio kako su raspoređene dvije zgrade, a onda me odveo u suite. Pokazao je sve, uključujući upravljanje whirlpoolom i način na koji je terasa zaklonjena od pogleda. Čekali su me prosecco i mali zalogaj dobrodošlice.
Bio je toliko ljubazan da sam mu na kraju dao malu napojnicu. Nije se bunio.
Jedini problem bio je moj kofer. U luci su mi rekli da će stići za pedesetak minuta. Nakon sat i pol još ga nije bilo, a kupaće su bile unutra. Poslao sam hotelu poruku i gotovo u istom trenutku na vratima se pojavila recepcionarka s mojim crvenim kabinskim koferom.
Dok sam ga čekao, uspio sam popiti prosecco, pojesti ono što me čekalo u sobi i odgovoriti na poruke, pa nije da sam bio žrtva humanitarne katastrofe.
Presvukao sam se i otišao do bazena.
Rečeno mi je da je slightly heated. Pokazalo se da naglasak ipak treba biti na slightly. Pokušao sam ući. Ušao sam, razmislio i izašao. Bio je jednostavno prehladan da bih u njemu uživao.
Legao sam zato na ležaljku, a malo kasnije preselio na onu ispod goleme magnolije. Massimiliano mi je rekao da je stablo toliko važno za prostor da je hotel praktički oblikovan oko njega. Čak i Michelin u opisu hotela izdvaja bazen pod krošnjom velike magnolije.
Još pomalo mokar od neuspjelog pokušaja kupanja, zamotao sam se u ručnik, ležao u hladu, povremeno gledao mobitel i uglavnom nisam radio ništa. To je jedna od disciplina u kojima sam s godinama na putovanjima postao prilično dobar.
Poslije sam se vratio u sobu, napunio whirlpool, malo ostao vani, zatim legao i uključio Netflix.
Capri je mogao pričekati.
Konobar koji je u trideset sekundi postao drugi čovjek
Navečer sam sišao u hotelski restoran. Nije bilo nikoga. Ne mislim da nije bilo gostiju; nije bilo nikoga tko bi me poslužio.
Otišao sam do recepcije i pitao može li se uopće večerati. Massimiliano se odmah digao, krenuo sa mnom i počeo tražiti i zvati konobara.
Kad se čovjek napokon pojavio, izderao se na Massimiliana. Preda mnom. Nešto u smislu: čemu panika, zašto ga gnjavi, što je sad problem.
Pogledao sam ga.
Ne znam točno kako je moj izraz lica izgledao, ali očito je bio dovoljno razumljiv bez prijevoda.
Pola minute poslije preda mnom više nije stajao čovjek koji se dere na kolegu nego savršeno informiran, pažljiv i izrazito profesionalan konobar. Objasnio mi je jelovnik, vina, maslinova ulja i njihova sljubljivanja s hranom.
I tu je cijela stvar postala još čudnija: čovjek je očito bio jako dobar u svom poslu. Donio mi je topli kruh i maslinovo ulje koje je, objasnio je, namijenjeno upravo početku obroka. Uz caprese je stiglo drugo ulje, odabrano da se slaže s rajčicom.
Ni sama caprese nije bila tek nekoliko kriški rajčice i mozzarelle. Različite rajčice, fior di latte od kravljeg mlijeka i precizno složeni okusi.
Bila je fantastična.
To možda i nije trebalo iznenaditi. Hotelski restoran nosi ime Campanella by Quattro Passi, a iza koncepta stoji Fabrizio Mellino, chef koji je Quattro Passi u Neranu doveo do tri Michelinove zvjezdice. Campanella ih sama nema, ali to donekle objašnjava zašto je tanjur koji izgleda tako jednostavno bio tretiran gotovo laboratorijski ozbiljno.
Nakon toga stigla je domaća tjestenina s tikvicom i cvijetom tikvice, lokalnim sirom i čašom vina s obronaka Vezuva koju mi je konobar preporučio upravo uz to jelo.
Opet odlično.
Ponudio je desert, ali tu je moj organizam odlučio da smo završili.
Da prvih tridesetak sekundi večeri nije postojalo, tom bih čovjeku gotovo sigurno ostavio napojnicu. Na kraju mi je rekao da je vino na njegov račun. Meni je to bilo sasvim dovoljno.
Tijekom večere hotelu sam preko WhatsAppa samo napisao da mi je njegovo ponašanje prema kolegi i meni bilo, recimo, neobično i pitao je li s restoranom i kuhinjom sve u redu. Nisam tražio menadžera, kompenzaciju ni bilo što slično. Kad su se ispričali, čak sam odgovorio neka čovjeku daju malo vremena ako očito ima loš trenutak.
Mislio sam da je time stvar završena. Nije.
Večernji Capri izgubio je od whirlpoola
Nakon večere nisam se odmah vratio u sobu. Izašao sam kroz bočni izlaz hotela ravno na Via Camerelle i njome krenuo prema Piazzetti.
Capri navečer bio je u punom pogonu: ljudi, svjetla, stolovi, razgovori, stalno kretanje. Sama Piazzetta bila je prepuna, iako su okolni restorani, začudo, bili manje puni nego što bih očekivao.
Mogao sam sjesti i popiti još nešto. Nisam. Vratio sam se u hotel.
Napunio sam whirlpool, iznio prosecco na terasu i sjeo u toplu vodu.
Ponekad na putovanju znaš da bi „trebao” biti negdje drugdje jer si došao vidjeti grad, otok ili znamenitost. Ja u tom trenutku nisam osjećao nikakvu moralnu obvezu prema Capriju. Poznajem se dovoljno dobro da sam otprilike znao da će ovo tako završiti još prije dolaska.
Malo kasnije ponovno Netflix, a onda sam, bez nekog posebnog plana, zaspao.
Doručak koji je ukinuo ručak
Sljedeće jutro krenulo je doručkom.
I tu je Pazziella ponovno ozbiljno napala moj plan razgledavanja.
Doručak je kombinacija buffeta i à la carte ponude, ali ta granica nije posebno stroga. Neke stvari možeš uzeti sam, iste možeš naručiti da ti ih donesu, dok druga jela postoje samo à la carte.
Počeo sam jajima Benedict. Bila su fantastična. Zatim su došli prosciutto crudo, talijanska salama, nekoliko vrsta sireva te zelena salata s rajčicom i, ponovno, maslinovim uljem koje je imalo jasno definiranu ulogu.
To je bio slani dio.
Onda sam pokazao da čovjek može u jednom doručku donositi vrlo loše odluke u impresivnom kontinuitetu. Kroasan s Nutellom, malo kolača, torta caprese, nekoliko keksa koji su mi izgledali dovoljno privlačno da ih naprosto nisam mogao ignorirati. Dva cappuccina. Svježe cijeđeni sok od limuna i naranče.
A zatim, jer je očito nešto još nedostajalo, veliki tanjur voća s malinama, kupinama, borovnicama, ananasom i dvjema vrstama dinje.
Kalorijska bomba.
Ali kasnije nisam ručao, pa ćemo reći da je sve bilo dio vrlo promišljenog plana. Bio je to jedan od najboljih hotelskih doručaka kojih se u posljednje vrijeme sjećam — ne samo zbog količine, nego zato što gotovo ništa nije djelovalo kao generička hotelska hrana.
Nakon toga sam se vratio u sobu, osvježio i konačno odlučio ozbiljnije pogledati otok.
Capri koji sam prvi put propustio
Opet sam izašao na Via Camerelle.
Ujutro je izgledala posve drukčije nego prethodne večeri. Još bez ozbiljne gužve, dovoljno prazna da mogu gledati fasade, izloge i detalje, a ne samo ljude ispred sebe.
Krenuo sam prema Giardini di Augusto.
Na ulazu me dočekao možda najgluplji logistički detalj cijelog boravka. Ulaznica je koštala dva i pol eura, ali nisam je mogao jednostavno platiti ni gotovinom ni karticom čovjeku ispred sebe. Trebao sam skenirati QR kod i online obaviti kupnju.
Naravno da stranica nije odmah surađivala. Čovjeku na ulazu objasnio sam što mislim o tom sustavu. Nije ga osobito dirnulo.
Nakon malo digitalnog natezanja ipak sam ušao. I gotovo odmah mu oprostio.
Jer onda su se pojavili Faraglioni.
Jedanaest godina ranije s Caprija sam otišao pod sivim nebom, bez ovog prizora. Sada je preda mnom napokon bio onaj Capri iz knjiga, filmova i fotografija — stijene u moru, intenzivno plava voda, sunce i zelenilo koje ih uokviruje.
S druge strane otvarala se Via Krupp, urezana u stijenu prema moru, a oko mene uredan, rascvjetan vrt.
Bio je to moj veliki trenutak: aha, zato se ljudi vraćaju.
I gotovo istodobno shvatio sam da ću se morati vratiti još jednom. Capri je drugi put uspio ostati nedovršen. Počinjem sumnjati da to radi namjerno.
Miris koji sam s Caprija ponio kući
Na povratku iz vrtova gotovo sam prirodno završio u Carthusiji.
Carthusia nije tek još jedna parfumerija na turističkoj ruti. Brend je nastao na Capriju 1948., svoju priču veže uz obližnju Certosu di San Giacomo, a laboratorij mu se i danas nalazi nekoliko koraka od Giardini di Augusto.
Mirisi su se osjećali već vani.
Namjeravao sam samo malo pogledati. To je opasna rečenica.
Prvo smo tražili nešto za moj ured. Nakon nekoliko proba završili smo na Coralliumu, svježem, aromatičnom i drvenastom mirisu koji je imao upravo ono što sam tražio: mediteranski karakter bez dojma generičkog citrusnog osvježivača prostora.
Onda me prodavačica pitala koji parfem inače nosim. Spomenuo sam Jo Malone.
Umjesto da samo posegne za prvim parfemom koji joj se učinio dovoljno sličnim, otvorila je Jo Maloneovu stranicu, pronašla moj miris i krenula proučavati njegove note.
To mi se svidjelo. Nije nagađala. Radila je.
Intenso di Nero bio je prvi ozbiljniji pokušaj, ali meni malo prejak. Probali smo još nekoliko varijanti, sve dok nismo došli do parfema Carthusia Uomo.
Još uvijek svjež i mediteranski, ali s toplijom, drvenastom dubinom. Stavila ga je na kožu. Nakon nekoliko minuta više me ništa drugo nije zanimalo.
Iz Carthusije sam izašao s mirisom za ured i parfemom za sebe. To je ono što ja smatram sasvim razumnim turističkim suvenirom.
Šest eura? Na Capriju? Skoro povoljno.
Nekoliko desetaka metara dalje naišao sam na svježe cijeđeni sok od limuna i naranče. Šest eura. Na Capriju sam gotovo pomislio da sam krivo čuo.
Čovjek je preda mnom uzeo svježi limun i naranču i iscijedio ih. Za caprijske standarde, skoro povoljno.
Sa sokom sam polako krenuo prema Piazzetti, napravio još nekoliko fotografija, stao pred crkvom i malo pogledao izloge. Cijene u njima brzo su ponovno uspostavile caprijsku normalnost.
Nakon toga vratio sam se u Pazziellu.
„I am under magnolia tree.”
Presvukao sam se u kupaće i dao bazenu drugu priliku.
Bazen nije iskoristio priliku. I dalje hladan.
Vratio sam se zato na onu istu ležaljku pod magnolijom i otvorio WhatsApp.
Is it possible to get a lemonade by the pool?
Sure.
I am under magnolia tree.
Perfect.
Nekoliko minuta kasnije limunada je bila pokraj mene.
To je otprilike bio moj najveći logistički problem tog prijepodneva.
Sjedio sam u hladu, gledao vrt, odgovarao na poruke i pio limunadu. Onda sam se ponovno vratio u suite i još jednom napunio whirlpool.
Jer ako čovjek ima privatni whirlpool na terasi i preostalo mu je nekoliko sati boravka, stvarno ne vidim zašto bi glumio karakter.
Check-out sam dogovorio za jedan. Vjerojatno sam kao Platinum mogao početi pregovarati o još kasnijem odlasku, ali nisam imao potrebe. Brod je bio u 14:50 i sve je već bilo dovoljno opušteno.
A onda sam dobio račun.
Kako „zaraditi” više od tisuću eura trošeći 686 eura
Na računu nije bilo dodatnih troškova. Večera — maknuta. Ostala pića — maknuta. Moje već pomalo zabrinjavajuće količine limunade — maknute.
Nisam tražio ništa od toga.
Nisam se prethodne večeri žalio s očekivanjem kompenzacije niti tražio razgovor s menadžerom. Hotel je jednostavno vidio što se dogodilo i odlučio da to nije razina iskustva koju su željeli ponuditi.
To je na mene ostavilo veći dojam od vrijednosti svega što su skinuli s računa. Pogreška se može dogoditi i u izvrsnom hotelu. Mnogo više o hotelu govori ono što napravi nakon nje.
Ali onda je ponovno proradio moj financijski talent.
Razlika između 686 eura koje sam platio za Deluxe i približno 1.700 eura, koliko je te večeri stajala Camerelle Suite, bila je oko 1.014 eura.
Na to dodaj večeru od otprilike osamdeset eura, ostala pića i barem pet limunada koje su nestale s računa.
Moja ukupna „zarada” prešla je 1.100 eura.
Potrošio sam 686 eura na jednu noć u hotelu i uspio se uvjeriti da sam pritom zaradio više od tisuću.
To, naravno, nije način na koji novac funkcionira. Ali bio sam iznimno zadovoljan izračunom. Možda je prvo pravilo luksuznih putovanja upravo to: što više potrošiš, kreativnije sebi možeš objasniti koliko si uštedio.
Točno dvadeset četiri sata
Nakon check-outa ponovno sam završio pod magnolijom. Ponudili su mi još jednu limunadu. Naravno da jesu.
Na odlasku su mi dali i kartu za uspinjaču. Krenuo sam prema Piazzetti, još jednom prošao njome, spustio se prema Marini Grande i stigao natrag u onu istu lučku gužvu iz koje je cijela priča počela.
Nije mi se više posebno hodalo. Otišao sam do pristaništa i čekao brod. U 14:50 isplovio sam prema Napulju. Točno dvadeset četiri sata nakon dolaska.
Jesam li ovaj put konačno vidio Capri? Više nego prvi put.
Vidio sam Via Camerelle gotovo praznu ujutro i prepunu navečer. Prošao sam Piazzettom, konačno stao pred Faraglione, gledao Via Krupp kako pada prema moru i pronašao miris koji će me još neko vrijeme podsjećati na otok. Pojeo sam jednu od najboljih caprese salata kojih se sjećam, napravio ozbiljnu štetu hotelskom doručku, popio količinu limunade koja je već počinjala izgledati kao osobni projekt i proveo nerazumno mnogo vremena ispod jedne magnolije.
Nisam otišao u Anacapri. Nisam se popeo na Monte Solaro. Nisam vidio Plavu špilju. Nisam prohodao Via Krupp.
Prvi put sam otišao s Caprija s osjećajem da ga nisam zapravo vidio. Vratio sam se da to ispravim.
Dvadeset četiri sata kasnije konačno sam vidio Capri koji mi je prvi put nedostajao. Problem je što sam, pokušavajući dovršiti Capri, samo napravio novi popis razloga za povratak.
Izgleda da ću morati opet.