Lisabon kroz sedam hotelskih soba

Od palače do ibisa — i svega što se dogodilo između

Postoje gradovi koje pamtim po ulicama, neki po ljudima, neki po jednoj večeri ili jednom prizoru. Lisabon, izgleda, pamtim po hotelima.

Prvi put stigao sam 2015. i odsjeo u hotelu koji mi je preporučila konferencija. Posljednji put, devet godina kasnije, izabrao sam hotel gotovo naslonjen na željeznički kolodvor jer sam ujutro ionako nastavljao prema Portu. Između ta dva boravka nakupilo se još pet hotela, nekoliko konferencija, jedno putovanje u Maroko, povratak iz Maroka i jedan projektni budžet koji je imao jasne stavove o mojim hotelskim ambicijama. A Lisabon je svaki put bio pomalo drukčiji.

Nisam namjerno pokušavao isprobati sedam hotela u istom gradu. Dobro, 2017. jesam, ali ostalo se jednostavno dogodilo. Kada ih danas poredam kronološki, tih sedam hotelskih soba govori o mojim dolascima u Lisabon gotovo bolje nego itinerari.

2015. — Avenida Park: za prvi put sasvim dovoljno

Prvi Lisabon počeo je vrlo konvencionalno. Došao sam zbog konferencije, a među preporučenim smještajima bio je Avenida Park Hotel. Grad nisam poznavao, hotel je imao tri zvjezdice, cijena je bila prihvatljiva i nisam imao nikakav poseban razlog izmišljati toplu vodu, pa sam jednostavno rezervirao ono što je konferencija preporučila.

Hotel je bio ono što bi se od takvog izbora očekivalo: čist, korektan i bez osobitih iznenađenja u bilo kojem smjeru. Nije to mjesto o kojem se deset godina kasnije pričaju legende, ali nije mi ostavio ni razlog da ga pamtim po lošem.

Njegova najveća prednost bila je lokacija. Hotel se nalazi neposredno uz Parque Eduardo VII, nekoliko minuta od stanice podzemne željeznice Parque, a Marquês de Pombal dovoljno je blizu da se do njega praktički samo spustite ulicom. Ondje su bila i polazišta hop-on hop-off autobusa, što je pri prvom posjetu gradu bilo praktično. Do povijesnog centra moglo se i pješice; trebalo je malo volje, ali Lisabon se ionako prije ili poslije mora početi obilaziti pješice.

Bih li ga danas ponovno izabrao? Vjerojatno ne, osim ako bih za to imao neki praktičan razlog. Ne zato što s njim nešto nije bilo u redu, nego zato što sam u međuvremenu shvatio da hotel može biti i dio putovanja, a ne samo mjesto na kojem se ono prekida preko noći. Za prvi Lisabon Avenida Park je, međutim, odradio posao bez greške.

2017. — tri hotela i luksuz na tri načina

Dvije godine poslije situacija je bila sasvim drukčija. Smještaj sam financirao sam, a ne iz projektnog budžeta, što mi je paradoksalno dalo veću slobodu: ako već trošim vlastiti novac, mogu barem sam odlučiti na što ga trošim. A ja sam tada namjerno odlučio malo testirati lisabonsku hotelsku ponudu.

Bilo je to prijelazno razdoblje nakon Marriottova preuzimanja Starwooda 2016. Pogodnosti programa vjernosti bile su dobre, ali izbor stvarno dobro smještenih hotela u centru Lisabona unutar tadašnjeg Marriott–SPG svijeta, koliko ga pamtim, nije bio osobito širok. Fontecruz na Avenidi da Liberdade bio je očit izbor, Sheraton nešto dalje, Lisbon Marriott još dalje, a ako biste širili krug pretrage, već biste polako stizali do Cascaisa.

Tada mi je Booking ponudio nešto mnogo zabavnije: Altis Avenida, pet zvjezdica i manje od sto eura za noć. Takva se ponuda ne odbija. Altis stoji gotovo na savršenom mjestu između Restauradoresa i Rossija; iz hotela ne krećete prema centru — već ste u njemu.

Od samog hotela najviše mi je ostao u sjećanju doručak na krovu. Ravno se otvarao pogled prema Teju, lijevo prema Alfami, desno prema Bairro Altu, a cijeli je prizor imao neku gotovo pretjeranu eleganciju. Sjećam se da sam se ondje osjećao skupo. Ne dobro smješteno, ne razmaženo, nego baš skupo.

Negdje u blizini naletio sam i na trgovinu s cipelama kakve kod nas ne viđam, pa sam se malo opskrbio. Kada sam se s vrećicama vratio do hotela, portir ih je jednostavno preuzeo i odnio u sobu, a ja sam mogao nastaviti razgledavati grad kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Meni tada nije bila. Na trenutak je cijela stvar djelovala filmski.

Za hotel s pet zvjezdica na toj lokaciji, manje od sto eura bilo je gotovo nepristojno povoljno. A onda je Booking napravio još bolju stvar: sljedeće noći pronašao sam Avenida Palace, ponovno pet zvjezdica, ponovno za manje od sto eura i doslovno preko ceste.

Ako vam se pruži prilika da iz jednog hotela s pet zvjezdica prijeđete u drugi tako da s kovčegom prijeđete cestu, nekoliko desetaka metara ne izgleda kao osobit logistički napor. Marriottove bodove i statusne pogodnosti nisam dobio, ali to sam nekako preživio. Pet zvjezdica je ipak pet zvjezdica, čak i kada vas Marriott zbog toga ne voli ništa više.

Avenida Palace: palača koja se ne pretvara da je nešto drugo

Avenida Palace bio je potpuno drukčiji doživljaj. To nije hotel koji pokušava stvoriti „povijesni ugođaj”; on ga već ima.

Velika stubišta, lusteri, saloni, tamno drvo, starinski namještaj i osoblje koje je tada još dodatno pojačavalo taj osjećaj klasičnim uniformama stvarali su dojam kratkog izleta u neko starije doba putovanja. Kod hotela koji su jučer sagrađeni takva scenografija lako postane kič, ali u Avenida Palaceu funkcionira zato što nije scenografija.

Čak se i doručak nekako uklapao u cijelu priču. Ostali su mi u sjećanju poširana jaja na švedskom stolu i kroasani kakvima bi se i Pariz podičio.

Zato je „palača” završila u podnaslovu ovog teksta, i nije riječ o stilskoj figuri. Danas je gotovo nemoguće ne osjećati određenu nostalgiju za vremenom kada sam dvije noći zaredom mogao pronaći dva lisabonska hotela s pet zvjezdica, na jednoj od najboljih lokacija u gradu, svaki za manje od sto eura. Bio je to ulov godine, možda i desetljeća.

Fontecruz: a onda sve postane crno ili bijelo

Treći hotel tog putovanja bio je Fontecruz Lisboa, tada dio Autograph Collectiona. Nalazio se samo nekoliko minuta hoda od prethodna dva, ali izgledao je kao da ga je osmislio netko tko je upravo izašao iz Avenida Palacea i odlučio napraviti sve obrnuto.

Prvi je dojam bio gotovo komično snažan. Na trenutak sam imao osjećaj da nisam ušao u hotel nego u neku stiliziranu, polumračnu filmsku verziju bordela. Sve je bilo ultramoderno, teatralno, futurističko i potpuno drukčije od ičega u čemu sam dotad odsjeo.

Mračni hodnici, dramatično predvorje i sobe koje su, ovisno o izboru, bile gotovo potpuno crne ili potpuno bijele činili su ga potpunim kontrastom Avenida Palaceu. Ako je Palace govorio: pogledajte koliko povijesti imamo, Fontecruz je odgovarao: povijest je krasna, a sada ugasimo svjetla i napravimo nešto sasvim drugo. Dizajn je bio vrhunski, samo potpuno izvan svega što sam dotad povezivao s hotelom.

Tri hotela na jednom putovanju objektivno mi nisu trebala, ali nisam ih ni birao iz potrebe. Namjerno sam testirao različite hotelske koncepte i na nekoliko stotina metara dobio tri sasvim različite ideje o tome kako bi luksuzni hotel trebao izgledati. Na istom putovanju bio sam i u Évori i Portu, ali to je već druga priča.

2018. — Marriott i nekoliko sati prije Fesa

U Lisabon sam se vratio krajem prosinca 2018., a ovaj put grad nije bio krajnje odredište jer me čekao let za Fes. Boravio sam u Lisbon Marriott Hotelu, osjetno dalje od povijesnog centra nego tijekom prethodnog dolaska.

Do Lisabona sam te večeri stigao iz Venecije, ali avion je kasnio toliko da sam u hotel došao tek oko dva ujutro. Razuman bi čovjek sljedeće jutro pokušao odspavati koliko može. Ja sam se svejedno ustao i odlučio pješice otići do Teja.

Bilo je 28. prosinca, vedro zimsko jutro, a od Marriotta do rijeke čekalo me barem sat vremena hoda. Srećom, najveći dio puta vodio je nizbrdo.

Kroz Parque Eduardo VII spustio sam se do trga Marquês de Pombal i nastavio Avenidom da Liberdade. Tada se dogodilo nešto što prvi put nisam mogao doživjeti: Lisabon se pretvorio u kartu mojih prethodnih hotelskih soba.

Prošao sam pokraj Fontecruza, u kojem sam već spavao i u koji ću se za otprilike tjedan dana, nakon povratka iz Maroka, ponovno vratiti. Nastavio sam prema Restauradoresu, gdje su me čekali Altis Avenida i Avenida Palace. Odjednom nisam hodao samo kroz grad, nego pokraj mjesta na kojima sam u tom gradu već privremeno živio.

To mi je danas možda najdraži dio te jutarnje šetnje. Tri godine nakon prvog dolaska Lisabon je već imao točke uz koje sam mogao pomisliti: ovdje sam jednom imao svoju sobu.

Na putu mi se ispriječilo nešto što je izgledalo kao mala tvornica pastéis de nata. Budući da mi je to omiljena portugalska slastica, šetnja je nakratko morala stati. Nakon svega nekoliko sati sna i kilometara hodanja nisam imao ni najmanju namjeru odolijevati svježim pastéis de nata.

Kod Rossija namjeravao sam nastaviti prema Rua Augusti, ali onda sam ugledao mali žuti tramvaj i prvotni plan više nije bio osobito važan. Ukrcao sam se na 12E i krenuo prema strmim ulicama Alfame.

Alfama me, priznajem, nikada nije oduševila koliko bi prema gotovo svakom vodiču trebala. Ne mogu to pripisati jednom lošem iskustvu; jednostavno me nikada nije uhvatila na način na koji Lisabon očito očekuje od svojih posjetitelja. Kada bih morao izabrati kvart u kojem se želim izgubiti bez ikakva plana, prije bih odabrao Bairro Alto. Vožnju tramvajem kroz Alfamu, međutim, ne bih mijenjao.

Izašao sam kod Limoeira i spustio se prema katedrali.

Sé: ovaj put vrata su bila otvorena

Kod lisabonske katedrale imao sam jedan mali nedovršeni posao. Pri prethodnim dolascima svaki put bi nešto pošlo krivo: jednom bih došao kada su vrata bila zatvorena, drugi put bih naletio na vjenčanje, treći put bi se pojavila neka druga prepreka zbog koje bih ponovno ostao vani. Nakon nekoliko takvih pokušaja cijela je stvar postala pomalo smiješna.

Tog jutra vrata su napokon bila otvorena i konačno sam ušao. Nije to bila velika turistička pobjeda čovječanstva, ali nakon nekoliko neuspjelih pokušaja meni je bila sasvim dovoljna.

A onda sam pogledao na sat i ustanovio da vrijeme više nije moj prijatelj. Požurio sam prema Praça do Comércio i obali Teja, prošao ispod slavoluka u Rua Augustu, vratio se prema Rossiju i uhvatio taksi natrag do Marriotta jer sam, podsjetimo, još uvijek trebao stići na avion za Fes.

Svoj boravak u Marriottu danas zato gotovo uopće ne povezujem sa samim hotelom. Pamtim ga kao polazište za jutro u kojem sam pokušao ugurati još jedan Lisabon između nekoliko sati sna i leta za Maroko.

2019. — povratak u Fontecruz

Nakon Maroka vratio sam se u Lisabon i ponovno odsjeo u Fontecruzu. Postoji nešto ugodno u povratku u hotel koji već poznajete, posebno nakon putovanja tijekom kojeg se stalno budite na drugom mjestu.

Nema prvih nekoliko minuta snalaženja: znate gdje je dizalo, kakav vas prostor čeka i gdje ste čim izađete kroz vrata. Fontecruz više nije bio jedan od hotela koje sam odlučio isprobati, nego hotel kojem sam se vratio, a to je ipak drukčiji kompliment.

Hotel mi je tada organizirao večer fada koja mi je ostala među najsnažnijim uspomenama s tog putovanja. Za večeru sam, međutim, dobio torresmos — portugalsku verziju čvaraka. Nisam siguran da bih sam spojio fado i čvarke u istu večer, ali Portugal očito nije imao taj problem.

Godine 2023. hotel je promijenio identitet i postao 138 Liberdade Hotel. Promijenili su se vlasništvo, ime, upravljanje i dio koncepta, ali adresa je ostala ista, a crno-bijelo uređenje soba preživjelo je promjenu. Šteta bi bila da je nestalo baš ono po čemu ga najviše pamtim.

2019. — ibis: projekt je rekao svoje

Kasnije iste godine ponovno sam došao u Lisabon, ovaj put zbog projekta. Projekt je imao budžet, budžet je imao granice, a te su se granice zvale ibis Lisboa José Malhoa.

Nakon Avenida Palacea, Altisa, Fontecruza i Marriotta bio je to vrlo učinkovit povratak akademskoj stvarnosti. Soba je bila toliko mala da smo u nju jedva stali moj kovčeg i ja; da sam sobu dijelio sa suputnikom, nisam siguran kako bismo se uopće kretali. Uz to su se čuli gosti barem dvije sobe dalje, pa je dojam gotovo studentskog smještaja bio potpun.

To je, uostalom, sasvim legitimna hotelska filozofija. Hotel ibis ne pokušava biti palača i nema smisla ljutiti se na njega što to nije. A onda je došao doručak i potpuno poremetio urednu sliku skromnog smještaja. Bio je bogat, raznolik i bolji nego u nekim hotelima viših kategorija, a neograničena količina pastéis de nata nije mu nimalo štetila.

Dobro je što je ibis završio na ovom popisu jer bi bez njega priča bila previše uredna. Izgledalo bi kao da sam svaki put dolazio u Lisabon s namjerom pronaći još bolji hotel, a nisam. Ponekad sam birao hotel, a ponekad je hotel birao budžet.

2024. — Moxy Oriente: dovoljno dobar da ne ostanem u njemu

Posljednji put u Lisabonu bio sam 2024., gotovo deset godina nakon Avenida Parka. Ponovno sam putovao zbog konferencije, samo što konferencija ovaj put nije bila u Lisabonu nego u Portu.

Lisabon je bio usput. Trebao sam prespavati i sljedećeg dana nastaviti vlakom prema sjeveru, pa je Moxy Lisboa Oriente, pokraj Gare do Oriente, bio gotovo logičan izbor.

Moxy je ionako hotel koji je svugdje isti. Uđem li u njega u Lisabonu, londonskom Stratfordu ili Bristolu, uvijek prepoznajem istu ideju: moderan dizajn, minimalizam, neformalnu uslugu i brutalnu funkcionalnost. Kao da je netko hotel teleportirao na novu adresu i samo promijenio grad ispred ulaza.

To mi se kod njih sviđa. Dovoljno su moderni i udobni da se u njima dobro osjećam, ali nisu toliko luksuzni da me vlastitom ljepotom nagovaraju da ostanem unutra. Na putovanju mi je to ozbiljna prednost.

U Lisabonu 2024. to mi je trebalo. Nisam tražio doručak na krovu ni povijesni salon, nego jednu noć, dobru povezanost i jednostavan nastavak putovanja prema Portu. Gare do Oriente bila je praktički pred vratima, a hotel je odradio ono zbog čega sam ga izabrao.

Sedam soba poslije

Kada sam 2015. rezervirao hotel koji je preporučila konferencija, nisam imao nikakvu ideju da otvaram niz koji će trajati gotovo deset godina. Od tada su se mijenjali razlozi dolaska, način putovanja, budžeti i očekivanja od hotela, a jedan se grad kroz sve to neprestano vraćao.

Zato pitanje koji je od sedam hotela bio najbolji nema osobito smisla. Avenida Palace nije mogao biti Moxy, Moxy nije trebao biti Avenida Palace, a ibis 2019. nije imao nikakav razlog pokušavati biti Fontecruz. Svaki je pripadao drugom putovanju i drukčijoj verziji mene koja je tada dolazila u Lisabon, pa su hoteli samo uredno bilježili promjene.

Kako ih danas vide drugi gosti

Za kraj sam iz znatiželje provjerio kako tih sedam hotela danas stoji. Ocjene su s Bookinga, provjerene 14. rujna 2026., i treba ih čitati kao snimku jednog trenutka jer će se s novim recenzijama mijenjati.

Brojke prilično dobro objašnjavaju razlike koje pamtim. Altis Avenida i Avenida Palace i danas gotovo maksimalno profitiraju od svojih lokacija, a nekadašnji Fontecruz ostaje visoko ocijenjen spoj dizajna i Avenide da Liberdade. Avenida Park potvrđuje ono što sam o njemu mislio još 2015. — njegova je praktičnost jača karta od hotelskog karaktera. Lisbon Marriott ostaje kvalitetan hotel kojem lokacija nije glavni adut, hotel ibis radi točno ono zbog čega se bira, a Moxyjeva ocjena lokacije savršeno odgovara hotelu koji sam izabrao zato što sam sljedećeg jutra hvatao vlak s Orientea.

Ali brojke ne znaju ono najzanimljivije. Ne znaju da je Altis koštao manje od sto eura, da mi je portir odnio vrećice dok sam ja nastavio lutati gradom, da su u Avenida Palaceu posluživali kroasane kakvima bi se i Pariz podičio, da me projekt poslao u sobu u kojoj smo jedva stali moj kovčeg i ja ili da sam iz Marriotta, nakon dolaska oko dva ujutro, svejedno krenuo pješice prema Teju.

Za to ipak služe putopisi.

Još malo Lisabona, za znatiželjne

U glavnoj priči Lisabon se pojavljuje uglavnom kao prostor između hotelskih soba. Neka mjesta kroz koja sam prolazio tijekom tih godina, međutim, zaslužuju malo više konteksta. Ovo nije još jedna verzija iste šetnje, nego nekoliko detalja koje sam svojedobno istražio i koje ne želim izgubiti.

Park, markiz i lav

Parque Eduardo VII veliki je zeleni prostor koji se spušta prema trgu Marquês de Pombal. S njegova gornjeg dijela otvara se jedna od najprepoznatljivijih lisabonskih vizura: geometrija parka, spomenik markizu, Avenida da Liberdade i, u daljini, Tejo. Današnje uređenje njegova središnjeg dijela povezano je s projektom Keila do Amarala iz 1940-ih.

Park se izvorno zvao Parque da Liberdade, a 1903. preimenovan je nakon posjeta britanskog kralja Eduarda VII. U njegovu se sklopu nalazi i Estufa Fria, jedan od poznatijih lisabonskih vrtova pod rešetkastim krovom. Na dnu parka nalazi se Marquês de Pombal, jedno od važnijih prometnih čvorišta grada.

Sebastião José de Carvalho e Melo, markiz od Pombala, ostao je neraskidivo povezan s obnovom Lisabona nakon katastrofalnog potresa 1755. godine. S vrha spomenika gleda prema gradu čijom je obnovom upravljao, a uz njega je lav kao simbol moći.

Lisabonski Champs-Élysées

Od trga Marquês de Pombal prema centru spušta se Avenida da Liberdade. Nekad sam je nazvao lisabonskim Champs-Élyséesom i usporedba mi je i danas sasvim dobra, premda Lisabon, srećom, nije pokušao napraviti kopiju Pariza.

Široka je, zelena, puna hotela, fontana i trgovina luksuznih marki. Umjesto pariških pločnika ima karakterističnu portugalsku calçadu — crno-bijeli kameni mozaik koji je jedan od vizualnih potpisa grada. Avenida je i danas glavna lisabonska adresa za međunarodne luksuzne brendove, što dodatno objašnjava zašto je lokacija nekadašnjeg Fontecruza bila jedna od njegovih najvećih prednosti.

Restauradores, Glória i datum koji je postao ulica

Naziv Praça dos Restauradores upućuje na obnovu portugalske neovisnosti 1640., nakon šezdeset godina tijekom kojih su Portugalom i Španjolskom vladali isti habsburški kraljevi. U središtu trga stoji monumentalni obelisk posvećen Restauraciji, a brončane figure na njegovu postolju predstavljaju Pobjedu i Slobodu.

U neposrednoj blizini počinje Ascensor da Glória, povijesna uspinjača koja od 1885. povezuje Restauradores s četvrti Bairro Alto. Danas, međutim, ne vozi. Nakon nesreće 3. rujna 2025., u kojoj je poginulo 16 ljudi, Glória je ostala izvan prometa; Carris umjesto nje održava zamjensku autobusnu liniju 51E, dok se radi na novom tehnološkom sustavu za Ascensor da Glória, bez zasad objavljenog datuma ponovnog otvaranja.

Uspinjače Bica i Lavra također su još zatvorene, kao i Elevador de Santa Justa. Budući da se stanje ovih povijesnih prometnih atrakcija može mijenjati, prije posjeta vrijedi provjeriti aktualne informacije Carrisa.

Ulica koja od Restauradoresa vodi prema Rossiju nosi ime Rua 1.º de Dezembro, po 1. prosinca 1640., danu portugalske Restauracije. Na vrlo malom prostoru isti se povijesni događaj pojavljuje u imenu trga, na spomeniku i u nazivu ulice, a na tom su potezu, jedan nasuprot drugome, Altis Avenida i Avenida Palace.

Rossio: trg, car i željeznički kolodvor

Gradnja željezničkog kolodvora Rossio počela je 1886., a kolodvor je otvoren 1890. U to vrijeme bio je poznat kao Estação da Avenida ili Estação Central, a natpis Estação Central i danas se može pročitati na njegovu pročelju. Godinama je služio kao glavni željeznički terminal u središtu Lisabona, dok je danas ponajprije gradska polazišna točka za vlakove prema Sintri.

Ispred kolodvora nalazi se Praça Dom Pedro IV, koju praktički svi nazivaju Rossio. Na sredini trga od 1870. stoji stup s kipom Pedra IV., portugalskog kralja koji je kao Pedro I. bio i prvi car neovisnog Brazila. U podnožju se nalaze alegorijske figure Pravde, Razboritosti, Snage i Umjerenosti, dvije monumentalne fontane stoje na suprotnim stranama trga, a na njegovoj sjevernoj strani Nacionalno kazalište D. Maria II. Tlo prekriva poznati valoviti uzorak portugalske calçade.

Alfama, fado i saudade

Alfama je najstariji dio Lisabona, s uskim ulicama i strmim prolazima koji se spuštaju s padina ispod dvorca Castelo de São Jorge. Povijesno je snažno povezana s pomorcima, radničkim stanovništvom i razvojem fada.

Teško je pisati o fadu bez riječi saudade. Prijevod kao „čežnja” ili „nostalgija” približava značenje, ali ga ne zahvaća potpuno; riječ nosi istodobno odsutnost, želju, sjećanje i određeno prihvaćanje da se ono za čim se čezne možda neće vratiti. To je jedan od razloga zbog kojih je Alfama postala gotovo obavezni dio turističke slike Lisabona, čak i ako osobno za besciljno lutanje gradom i dalje radije biram Bairro Alto.

Potres koji je promijenio grad

Potres 1. studenoga 1755. nije samo uništio velik dio Lisabona nego je bitno odredio izgled njegova današnjeg središta. Nakon potresa, požara i cunamija uslijedila je velika obnova pod vodstvom markiza od Pombala.

Najjasnije se to vidi u Baixi, pravilno organiziranom donjem gradu s mrežom ravnih ulica. Na mjestu nekadašnje kraljevske palače Paço da Ribeira, uništene u katastrofi, oblikovan je monumentalni trg Praça do Comércio, otvoren prema Teju. Zbog nekadašnje palače Lisabonci trg i danas često nazivaju Terreiro do Paço.

U sredini stoji konjanički spomenik kralju Joséu I., postavljen 1775. godine. Prema gradu trg zatvara Arco da Rua Augusta, zamišljen u sklopu poslijepotresne obnove, ali dovršen tek 1875. Ta vremenska razlika dobro pokazuje koliko je obnova grada bila dugotrajan proces, a ne jedan građevinski zahvat neposredno nakon katastrofe.

Most koji je promijenio ime

S Praça do Comércio i drugih točaka uz Tejo lako se uočava Ponte 25 de Abril, čelični viseći most čija sličnost s Golden Gateom gotovo svakome prvo padne na pamet.

Most je otvoren 6. kolovoza 1966. kao Ponte Salazar, po autoritarnom portugalskom vođi Antóniu de Oliveiri Salazaru. Nakon Revolucije karanfila 25. travnja 1974. Salazarovo je ime uklonjeno, a most je postao Ponte 25 de Abril.

Revolucija je otvorila put portugalskoj demokraciji, završetku kolonijalnih ratova i brzoj dekolonizaciji. Portugal je 1974. formalno priznao neovisnost Gvineje Bisau; Mozambik, Zelenortska Republika, Sveti Toma i Princip te Angola postali su neovisni 1975.