Savršeni sustavi, tri majice i grad kojem još dugujem drugu priliku
Autobus sa stockholmskog aerodroma Skavsta nije htio krenuti. Motor je radio, svi smo bili unutra, a do Stockholma nas je čekala poprilično duga vožnja. Ipak, vozač nije kretao dok se posljednji putnik nije vezao. Dok se apsolutno svi nisu pokorili pravilima, Švedska nije išla nikamo. Istodobno je Wi-Fi u autobusu radio besprijekorno. Danas bi mi taj detalj vjerojatno potpuno promaknuo. Imamo 5G i internetska veza u pokretu više nije nikakav događaj. Ali 2018., nakon slijetanja na aerodrom niskotarifne kompanije usred ničega i pred dugom vožnjom do grada, stabilan i brz Wi-Fi bio je gotovo luksuz. Bio je to, pokazat će se, prilično dobar uvod u vikend: pravila će se poštovati, ali će zauzvrat sve funkcionirati.
U Stockholm sam iz Rijeke doletio u petak predvečer – sam. Povratni let bio je tek u ponedjeljak, pa sam imao dva puna dana za grad. Čak sam u oba smjera dobio isto mjesto do prozora, 5F, kao da je netko i taj mali detalj odlučio uredno posložiti. Manje uredna bila je činjenica da aerodrom koji se zove Stockholm Skavsta zapravo nije naročito blizu Stockholma. Kad sam napokon stigao u grad, imao sam osjećaj da sam nakon leta odradio još jednu, manje glamuroznu etapu putovanja.
Minimalizam i kreditna kartica
Odsjeo sam u hotelu Miss Clara by Nobis u središtu Stockholma. Hotel mi se na prvi pogled jako svidio: stara zgrada, vrlo čist suvremeni interijer, puno drva, kože i metala te upravo ona vrsta skandinavskog dizajna koju je lako fotografirati, ali s kojom je malo teže živjeti. Soba je bila lijepa. Samo što sam ja u nju jedva stao. Kad bih otvorio kofer, morao sam odlučiti želim li u sobi imati prtljagu ili prolaz. Oboje istodobno bilo je optimistično. Sve je imalo funkciju, sve je bilo promišljeno i ništa nije zauzimalo ni centimetar više nego što je bilo apsolutno potrebno. Možda mi je upravo ondje postalo jasno koliko se moj odnos prema prostoru razlikovao od skandinavskoga. Meni je višak prostora ugodan; ovdje je izgledao kao loše iskorišten resurs.
Osoblje na recepciji bilo je vrlo ljubazno, ali jedna me stvar počela ozbiljno iritirati: za apsolutno sve što sam preko njih želio organizirati tražili su novu preautorizaciju kreditne kartice. Želim restoran? Preautorizacija. Želim privatnu turu? Preautorizacija. Ne sjećam se više svih pojedinačnih zahtjeva, ali sjećam se osjećaja: rado ćemo vam pomoći, samo ćemo se prvo financijski osigurati od vas. Nije to bio problem novca; smetalo mi je nepovjerenje.
Hotel je, usput, ime dobio po Clari Strömberg, omiljenoj ravnateljici ženske škole za koju je zgrada kasnije sagrađena. Recepcija je od nje, očito, naslijedila samo ime. Doručak je, srećom, bio izvrstan. Posebno su mi ostala u sjećanju peciva s cimetom, kanelbullar, zbog kojih je skandinavski minimalizam barem nakratko popustio pred maslacem, šećerom, cimetom i kardamomom. Tu se već moglo normalno razgovarati.
Vodičica koja je trebala samo tri majice
Budući da sam imao samo jedan vikend, za subotu ujutro unaprijed sam rezervirao privatnu turu. Ideja mi se činila logičnom: umjesto da prvi dan pola vremena pokušavam sam shvatiti grad, u dva sata dobit ću osnovnu orijentaciju, povijesni kontekst i nekoliko preporuka za nastavak vikenda. Vodičica je došla sat vremena ranije. To mi se isprva učinilo gotovo impresivnim, sve dok nisam shvatio da nema namjeru početi ranije. Bila je ondje. Ja sam bio ondje. Tura je bila spremna. Ali rezervirana je za određeno vrijeme i tada će početi.
Tura je trebala trajati dva sata, a ja sam je zamolio da dio vremena govorimo njemački, a dio engleski. Htio sam oba jezika malo držati u kondiciji. Pristala je.
A onda je izvadila štopericu.
Njemački je dobio svoj vremenski blok, engleski svoj. Nije bilo važno završava li tema prirodno baš u tom trenutku.
Vrijeme je isteklo. Mijenjamo jezik.
Kako je tura odmicala, razgovor se sve manje vrtio samo oko Stockholma, a sve više oko načina života. Tada mi je rekla da ne vidi zašto bi bilo kome trebalo više od tri majice.
Tri.
Ne tri bijele majice. Ne tri za posao. Tri majice ukupno. Vrlo je moguće da sam ih ja imao više samo u koferu za taj vikend. Objasnila mi je i da smo mi Balkanci preopušteni. To je govorila žena koja je stigla šezdeset minuta prerano kako bi zatim čekala službeni početak ture, pa nisam imao osobito jak protuargument. Ali nije se šalila niti je pokušavala biti bezobrazna. Za nju je to bio racionalan način života: malo stvari, jasno određeno vrijeme, malo improvizacije. Meni je sasvim normalno da se zanimljiv razgovor produži, da kava traje koliko traje i da četvrta majica nije znak potpunog gubitka kontrole nad životom.
Negdje tijekom razgovora pitao sam je i za švedske mesne okruglice. Gotovo se uvrijedila. Köttbullar su, prema njezinu objašnjenju, nešto što se kuha djeci, dok je ostatak svijeta od njih napravio švedski nacionalni simbol ponajviše zahvaljujući IKEA-i. U tome je malo pretjerivala. Mesne okruglice imaju sasvim stvarno mjesto u švedskoj domaćoj kuhinji, ali njezina reakcija bila je zanimljivija od same činjenice. Nije joj se sviđalo da se Švedska svodi na nešto toliko obično.
Nju su pak kod Hrvatske zanimale stvari koje ja nikada ne bih očekivao. Posebno ju je zbunjivalo pitanje kako ista vrsta ribe može imati drukčiji okus ako je pojedete u hotelskom restoranu ili u maloj konobi uz more. Meni je odgovor bio potpuno očit: svježina, način čuvanja, roštilj, maslinovo ulje, kuhar, jednostavnost pripreme. Možda čak i činjenica da jedno jedete uz more, a drugo pod hotelskom rasvjetom. Njoj to nije bilo jasno. Ista riba trebala bi, u biti, biti ista riba. Tu sam shvatio da se ne razlikujemo samo u broju majica.
Petnaest minuta na poklon
Kad su dva sata istekla, objavila je da će mi pokloniti još petnaest minuta. Baš tako sam to doživio: kao bonus vrijeme. Otišli smo na kavu. Svatko je platio svoju. Na njezinu preporuku naručio sam i prinsesstårtu, poznatu švedsku tortu s marcipanom. Moja je bila ružičasta.
Tek sam poslije doznao da je klasična prinsesstårta obično zelena. Ružičasta varijanta može se, ovisno o sastavu, približiti srodnoj operatårti. Ali vodičica ju je nazvala prinsesstårtom, a nisam baš imao namjeru ponovno otvarati raspravu o klasifikaciji s osobom koja je jezike mjerila štopericom. Kako god se službeno zvala, bila je uredna, lijepa i brutalno slatka. A ja zaista volim slatko — ali ovo je bilo preslatko čak i za mene.
Dok sam pokušavao pojesti tortu, vodičica je nastavila postavljati pitanja o Hrvatskoj. Ona ista riba iz hotela i konobe još joj nije davala mira. Tih mi je petnaest minuta na kraju možda reklo više o Švedskoj nego dobar dio službene ture.
Stockholm s vode
Poslije sam otišao na vožnju brodom. Od nje sam očekivao nešto više. Nije bila loša. Stockholm je s vode svakako zanimljiv, snimljeni komentar odrađivao je svoj posao, a niz palača, stambenih četvrti, parkova, trajekata i otoka dao mi je sasvim novu sliku grada.
Najviše mi je u sjećanju ipak ostao jedan tehnički detalj. U jednom trenutku brod prolazi između jezera Mälaren i Baltičkog mora kroz prevodnicu. Brod ulazi u prevodnicu, masivna vrata iza njega se zatvaraju, razina vode se promijeni, zatim se otvore vrata s druge strane i brod nastavlja dalje. Sve traje iznenađujuće kratko.
Tura je vrijedila već zato što mi je dala drugi pogled na Stockholm. S ulice je grad ponekad djelovao razlomljeno; s vode je postalo jasno koliko ga upravo voda povezuje.
Večera bez struje
Za subotu navečer unaprijed sam rezervirao Ekstedt. Ako već imam samo jedan pravi večernji izlazak u Stockholmu, želio sam restoran koji neće biti samo još jedan dobar fine-dining restoran kakav bi se mogao naći u Londonu, Parizu ili Kopenhagenu. Ekstedt je bio nešto drugo. Niklas Ekstedt otvorio ga je 2011. s idejom povratka tehnikama kuhanja iz vremena prije električne kuhinje. Otvorena vatra, brezovo drvo, žar, dim, peć na drva i užareno lijevano željezo nisu bili scenografija restorana. To je bila kuhinja. Restoran je već nekoliko godina imao Michelinovu zvjezdicu, a ideja mi se činila dovoljno švedskom, dovoljno čudnom i dovoljno drukčijom da nisam puno dvojio.
Sjedio sam neposredno uz radni prostor kuhara. Gotovo kao da imate privatnog kuhara, samo što vam taj kuhar povremeno pred nosom pali nešto što izgleda kao dio industrijskog pogona. Slijedova je bilo puno. Uz njih sam mogao uzeti klasično vinsko sparivanje ili alternativu sastavljenu od različitih biljnih, povrtnih i drugih bezalkoholnih napitaka. Odabrao sam drugo jer mi se činilo zanimljivijim.
Rezultat je bio vrlo neujednačen. Neka pića bila su fantastična, dok sam se kod drugih pitao zašto netko nije zaustavio proces prije nego što je povrće završilo u čaši. S hranom je bilo slično. Neki su zalogaji bili izvanredni — oni nakon kojih na trenutak stanete jer vam nije jasno kako je netko iz poznatog sastojka izvukao nešto takvo. Drugi su bili više zanimljivi nego fini.
A onda je došao jedan morski slijed. Tu restoran od početka nije imao veliku šansu jer ne volim ribu ni plodove mora i uglavnom ih ne jedem ako baš ne moram. Da, to je isti čovjek koji je nekoliko sati ranije vodičici s punim uvjerenjem objašnjavao zašto riba iz konobe ima bolji okus od one u hotelu. Kod degustacijskog menija kontrolu nad tim što stiže pred vas prepuštate kuharu. Ovo je bilo nešto ljigavo i morsko.
Pokušao sam. Nije išlo.
Diskretno sam otišao do toaleta i riješio problem. Za to je kriv moj ukus, a ne kuhinja.
Jednog se detalja godinama nisam mogao točno sjetiti. Bio sam gotovo siguran da sam gledao kako kamenicu kuhaju tako da je potapaju u nekakav tekući metal. Zvučalo je dovoljno suludo da sam s vremenom počeo sumnjati u vlastito pamćenje. Ispostavilo se da nisam bio daleko. Među najpoznatijim Ekstedtovim jelima bila je kamenica pripremljena pomoću flambadoua: lijevanoželjezni stožac zagrijao bi se do usijanja i napunio goveđom mašću, a mast bi se zapalila i u plamenu kapala po kamenici. Dakle, nije bila riječ o tekućem metalu, nego samo o užarenom metalu i gorućoj goveđoj masti iznad kamenice.
Gotovo normalno.
Dimljeni sladoled bio mi je katastrofalan. Potpuno sam razumio zašto postoji. Savršeno je odgovarao konceptu restorana. Samo ga nisam želio jesti.
Za stolom nisam bio jedini solo gost. U mojoj blizini sjedila su još dvojica Amerikanaca, jedan sveučilišni profesor, drugi liječnik. Kako su slijedovi dolazili, počeli smo komentirati hranu, putovanja, posao i sve drugo što prirodno nastane kada trojica ljudi dođu sami na dugačku večeru i sjede jedan pokraj drugoga. Bilo je jako ugodno. Zanimljivo, najopušteniji razgovor cijelog vikenda vodio sam s dvojicom stranaca. Ekstedt ne bih mogao opisati ni kao odličnu ni kao lošu večeru. Bio je puno zanimljiviji od toga.
Kralj koji ondje ne živi
Nedjelju sam započeo Kraljevskom palačom. Nakon Miss Clare teško je zamisliti veći dizajnerski kontrast: pozlata, lusteri, ceremonijalne dvorane, dugi hodnici i prostorije koje nemaju nikakvu potrebu opravdavati svaki kvadratni metar.
Zanimalo me i koristi li se palača još stvarno. Koristi se. Švedska je ustavna monarhija i kralj nema političku vlast, ali Kraljevska palača u Stockholmu i dalje je njegova službena rezidencija, radno mjesto i prostor za državne i kraljevske svečanosti. To mi je zapravo vrlo elegantno rješenje: zadržati monarhiju, ceremoniju i cijeli vizualni spektakl, a politiku jasno odvojiti od krune. Kraljevski par ondje, međutim, ne živi. Njihov je dom od 1981. Drottningholm, izvan Stockholma.
Posjetio sam i Nobelov muzej. Svidio mi se, ali nakon toliko godina neću izmišljati ni predmet ni izložbu koji su mi navodno promijenili život. Ostao mi je dobar opći dojam i to je otprilike sve čega se iskreno sjećam.
Vasa je bila druga priča.
Brod koji je postao slavniji zato što je potonuo
Vasa je trebala biti demonstracija švedske vojne moći u vrijeme kralja Gustava II. Adolfa: velik ratni brod, snažno naoružan, bogato ukrašen i napravljen da ostavlja dojam prije nego što uopće ispali prvi hitac. Problem je bio u tome što brod nije bio dovoljno stabilan. Na prvo putovanje krenuo je 10. kolovoza 1628.
Nije stigao daleko.
Nalet vjetra nagnuo ga je, voda je počela ulaziti kroz otvorene topovske otvore i Vasa je potonula nakon otprilike 1.300 metara plovidbe. Na dnu je ostala 333 godine, a izvađena je 1961.
Sve to zvuči kao dobra povijesna anegdota dok ne uđete u muzej. Tada shvatite kolika je. Brod ispunjava polumračni prostor poput ogromne drvene zgrade. Tek iz blizine postaje jasno koliko je ukrasa, rezbarija, topova i političke ambicije bilo ugrađeno u nešto što je praktički odmah završilo na dnu. Vasa je istodobno remek-djelo i spektakularan neuspjeh. I upravo zato je toliko zanimljiva.
Stockholm koji mi se sviđao
Nakon Vase krenuo sam pješice kroz Djurgården. Bio je početak listopada, stabla su već bila u punim jesenskim bojama, a široka aleja pod krošnjama bila je jedan od najljepših prizora cijelog vikenda.
Tu se dogodilo nešto jednostavno: prestao sam analizirati Stockholm. Nije bilo vodičice, restorana, recepcije ni organiziranog sadržaja. Samo grad, voda, lišće i šetnja.
Ondje mi se Stockholm doista svidio.
Možda mi je grad najbolje odgovarao upravo kada od njega ništa nisam tražio.
Vjerojatno prve pokretne stepenice i očajno loši sconesi
Kasnije sam otišao na afternoon tea u Grand Hôtel. Već je sam hotel dio povijesti Stockholma, a dok sam čekao, listao sam malu brošuru o povijesti hotela koja je bila dio menija. Tada sam doznao da su u sklopu Grand Hôtela Royal, otvorenog 1909., bile postavljene vjerojatno prve pokretne stepenice u Švedskoj. Vodile su iz kuhinjskog dijela prema velikom Zimskom vrtu. Takve sitnice volim. Povijest luksuza nije samo priča o lusterima i slavnim gostima. Ponekad je priča o tome kako hranu iz kuhinje brže dopremiti do stola.
Afternoon tea izgledao je odlično. Sconesi su bili suhi, teški i prilično loši. Rekao sam to konobaru. Njegova reakcija bila je otprilike kao da sam mu javio kakvo je vrijeme bilo prošle veljače. Primio je informaciju. I to je bilo to. Nije bilo rasprave, posebnog objašnjenja ni vidljive želje da se nešto učini. Sconesi su bili posluženi, ja sam rekao što mislim i život je išao dalje.
Druga prilika koja još nije došla
U ponedjeljak sam krenuo prema Skavsti na povratni let. Iza mene su ostala dva vrlo puna dana. Stockholm mi je bio lijep, često fascinantan i povremeno izvrstan. Vasa me oduševila. Djurgården je u jesenskim bojama bio prekrasan. Ekstedt mi je dao jednu od onih večera koje se pamte upravo zato što u njima nije sve išlo u istom smjeru.
A ipak, grad me nije osvojio. Možda je problem bio u meni. Došao sam na samo dva dana, ispunio ih rezervacijama i pokušao u vrlo kratkom vremenu shvatiti grad čiji je način funkcioniranja bio gotovo suprotan mojemu. Stockholm je volio preciznost. Volim je i ja, ali plan mi nije svet: ako se u hodu pojavi bolja opcija, bez problema ga promijenim. Ja to ne zovem improvizacijom nego optimizacijom.
Nekoliko godina kasnije otišao sam iz Kopenhagena na jednodnevni izlet u Malmö. Ni taj susret sa Švedskom nije posebno promijenio prvi dojam. Ali Stockholm ne bih otpisao. Volio bih mu dati još jednu priliku, u drugom godišnjem dobu, s manje rezervacija i više vremena za hodanje bez plana.
Bez štoperice.
Od onog vikenda u listopadu 2018. Stockholm još uvijek čeka. To vjerojatno govori dovoljno.