Kako zapravo organiziram putovanje u London

Moj praktični sustav za letove, aerodrome, hotele i prijevoz — i sve ono zbog čega se u London vraćam i vraćam

Posljednji put krivci su bili Ncuti Gatwa i Edward Bluemel. Gatwu sam znao kao Erica iz Sex Educationa i Doctora iz Doctor Whoa, a Bluemela iz serija Killing Eve i My Lady Jane. U Born With Teeth trebali su na West Endu glumiti Christophera Marlowea i Williama Shakespearea. O predstavi se već dosta govorilo i trebalo mi je vrlo malo da zaključim da je želim pogledati.

Ali kartu nisam odmah kupio. Otvorio sam Skyscanner.

To je zapravo najbolji sažetak načina na koji danas organiziram putovanja u London. Gotovo uvijek postoji neki konkretan povod koji odredi okvirni datum, ali prije nego što išta definitivno rezerviram moram provjeriti ima li cijelo putovanje cjenovno smisla. Letovi za London povremeno znaju biti bezobrazno skupi.

Kod predstava postoji još jedan obrazac. Često me privuče prilika da uživo vidim glumca kojeg dotad poznajem s filma ili televizije. Tako sam gledao Daniela Radcliffea, kojeg sam dotad prvenstveno povezivao s Harryjem Potterom, kao Billyja u The Cripple of Inishmaan.

Kod Zrinke Cvitešić razlog je bio potpuno drukčiji. Nju sam godinama gledao u hrvatskim filmovima i na pozornici HNK-a u Zagrebu, pa mi je bilo posebno zanimljivo nekoliko godina poslije sjediti u londonskom kazalištu i gledati istu hrvatsku glumicu u glavnoj ulozi mjuzikla Once na West Endu. Upravo je taj prijelaz — od potpuno domaćeg konteksta do velike londonske pozornice — bio ono što me privuklo.

Na posljednjem sam putovanju, primjerice, uz Born With Teeth dodao i Wicked. To mi je tipičan obrazac: jedna predstava pokrene putovanje, a uz nju gotovo uvijek dodam još jednu, često neki od velikih dugovječnih mjuzikala poput Wicked, Moulin Rouge!, The Book of Mormon, The Phantom of the Opera ili Les Misérables. Tek kad ustanovim da put do Londona neće koštati suludu svotu, kupujem ulaznicu za glavnu predstavu. Odmah nakon nje dolaze avionske karte.

Ne tražim zapravo let za London

Živim na mjestu s kojeg bi bilo prilično besmisleno ograničiti se na jedan aerodrom. Najprije provjeravam Krk, odnosno riječki aerodrom, Pulu, Trst, Zagreb i Ljubljanu. Ako tamo ne pronađem dovoljno dobru opciju, krug širim na Zadar i Veneciju.

Ako ni tada nisam zadovoljan, proširim pretragu na veći dio Italije, a ponekad i na druge aerodrome u Engleskoj, jer put prema Londonu ne mora nužno završiti slijetanjem u London. Tako sam već letio iz Venecije u Bristol pa nastavio vlakom, isto sam napravio preko Manchestera, jednom sam prema Londonu krenuo iz Bologne, a vraćao se preko Rima.

Uglavnom kupujem jednosmjerne karte. Ne vidim razlog zbog kojeg bi odlazak i povratak morali biti zrcalne slike jedan drugoga, posebno kada kombiniranje dviju aviokompanija ili dvaju aerodroma ispadne znatno povoljnije.

Pritom mi nije naročit problem voziti nekoliko sati do aerodroma. Problem nastaje kada mi raspored leta kaže da od kuće trebam krenuti u jedan ujutro. Tada vrlo brzo počnem drukčije gledati na onih dvadesetak eura koje sam navodno uštedio.

S druge strane, kad cijena zaista jest dobra, spreman sam se prilagoditi. Jednom sam iz Venecije za London letio za 19 eura, uključujući kabinsku prtljagu. To danas ne očekujem kao normalnu cijenu, ali posljednjih godina dosta često uspijem pronaći nešto oko 50 eura s kabinskom prtljagom, i to mi je već vrlo pristojna ponuda.

Nisam putnik koji nekoliko dana može živjeti iz malog ruksaka. U pravilu imam i kabinsku prtljagu pa je odmah uključujem u pretragu na Skyscanneru i tek tada uspoređujem cijene. Vrlo često na kraju ipak pobijedi Ryanair, ali bilo je putovanja na kojima su se boljim izborom pokazali British Airways, ITA Airways ili easyJet. Najjeftinija avionska karta i najpovoljniji način da stvarno stignem u London nisu nužno ista stvar.

Letove obično počnem gledati otprilike mjesec dana prije putovanja, ali nemam čvrsto pravilo. Ranija odluka daje veći izbor jeftinijih letova, ali kod mene predstava češće određuje datum nego što datum određuje putovanje.

Trst i Venecija imaju svoje trikove

Najčešće za London letim iz Trsta, zatim s Krka, dok mi je Venecija — ponajprije Marco Polo — treći najčešći izbor. Do hrvatskih aerodroma i Trsta gotovo uvijek idem automobilom, dok za Veneciju ponekad kombiniram automobil i vlak.

Trst mi je posebno koristan jer aerodrom ima vlastitu željezničku stanicu. Automobil mogu ostaviti na aerodromu, odletjeti iz Trsta, a u povratku sletjeti potpuno drugdje i vlakom se na kraju vratiti po automobil. Nekoliko sam puta na taj način uštedio sasvim ozbiljan iznos.

Kad idem automobilom, ostavljam ga na službenom aerodromskom parkiralištu. Sigurno se može pronaći nešto jeftinije nekoliko kilometara dalje, ali meni se ne da uvoditi još jedan transfer samo da bih nešto uštedio. I Trst i Marco Polo imaju natkrivene garaže vrlo praktično povezane s terminalom i meni ta jednostavnost vrijedi nekoliko eura više.

Marco Polo ima još jednu stvar koju volim: aerodrom je brodom povezan s Venecijom. Ako imam dovoljno vremena, taj transfer sam po sebi može postati mali izlet. Ako vremena nemam, nema potrebe romantizirati stvar — autobus do Mestre jednostavan je i funkcionalan. Treviso koristim rjeđe, ali i njega uključujem u pretragu.

Londonski aerodrom ipak nije nevažan

Kad bih londonski aerodrom mogao birati neovisno o rasporedu i cijeni letova, ne bih nužno birao onaj koji danas koristim najčešće. London City mi je pravi skriveni dragulj. Koristio sam ga samo jednom jer mi rijetko odgovaraju dostupne linije, ali teško je nadmašiti osjećaj da praktički slijećem u sam grad. DLR — Docklands Light Railway — staje pred terminalom, a lako ga je kombinirati i s Elizabeth lineom. Da s mojih uobičajenih polaznih aerodroma postoji više korisnih linija, City bih koristio mnogo češće.

Heathrow sam koristio više puta. Do grada sam išao i Piccadilly lineom i Heathrow Expressom, a kad mogu birati, uzimam Heathrow Express. Ta količina praktičnosti gotovo je bezobrazna: izravna vožnja do Paddingtona traje oko petnaest minuta. Ako se karta kupi dovoljno rano, cijena može biti vrlo dobra. Elizabeth line od Heathrowa još nisam koristio pa je zasad ne mogu pošteno usporediti iz vlastitog iskustva.

Gatwick sam otkrio zato što sam jednom putovanje spojio s Brightonom. Tada sam shvatio njegovu veliku prednost: vlakovi idu prema različitim dijelovima Londona, pa mogu odabrati vezu koja najbolje odgovara lokaciji hotela. Zbog toga mi u nekim putovanjima može biti praktičniji od Stansteda.

Stansted je aerodrom koji koristim najčešće, ponajprije zato što se upravo ondje često poklope let i cijena koji mi odgovaraju. Glavni kompromis za mene nije Liverpool Street, nego udaljenost: Stansted Expressu do Liverpool Streeta treba oko 48 minuta.

Gotovo uvijek koristim Stansted Express. Možda je autobus nešto jeftiniji, ali vlak je dovoljno jednostavan i funkcionalan da mi se ne da dodatno komplicirati. Liverpool Street mi ponekad savršeno odgovara, a ponekad odande nastavljam još jednom vožnjom do hotela — kao, uostalom, i kod većine drugih londonskih aerodroma.

Stansted ima jednu veliku prednost koju sam nekoliko puta iskoristio: izravne vlakove prema Cambridgeu. Zbog toga Cambridge može postati prvi ili posljednji dio putovanja bez besmislenog ulaska u London pa ponovnog izlaska iz njega.

Problem nastane kod vrlo ranih jutarnjih letova. Stansted Express ne vozi cijelu noć, a prvi polasci iz Liverpool Streeta ovise o danu, pa za neke rane letove vlak jednostavno ne stiže dovoljno rano. Tada ne glumim heroja s noćnim autobusima i tri presjedanja: rezerviram hotel kod aerodroma i prespavam tamo.

S Lutonom nemam iskustva i ne namjeravam se praviti da imam. Southend sam koristio jednom jer je karta bila iznimno jeftina. Veza vlakom sasvim je funkcionalna; jednostavno mi se Southend rijetko pojavljuje kao opcija, pa ga ne bih posebno tražio bez vrlo privlačne cijene.

Smještaj rješavam tablicom

Kod hotela nema nikakve romantike. Napravim tablicu u kojoj su datumi u stupcima, Marriott hoteli u retcima, a za svaku noć upišem cijenu.

Ako je nekoliko hotela unutar dvadeset ili trideset funti razlike, za mene su praktički u istoj cjenovnoj skupini. Tada ne biram nužno najjeftiniji, nego onaj koji mi za tu razliku daje bolju lokaciju ili bolju razinu usluge.

Razlog zbog kojeg prvo gledam Marriott sasvim je pragmatičan: imam visok status u programu vjernosti pa cijena sobe nije cijela jednadžba. Dobivam bodove, imam kasnu odjavu, često mogu ući u sobu ranije, a posebno u skupljim hotelima dosta često dobijem i bolju kategoriju sobe. Ni rani ulazak u sobu ni bolja kategorija nisu zajamčeni, ali događaju mi se dovoljno često da stvarnu vrijednost hotela ne mogu svesti samo na cijenu sobe.

Pritom mi promjena hotela svake noći uopće nije problem. Na posljednjem putovanju, onom zbog Born With Teeth i Wickeda, prvu sam noć bio u The Dixonu, drugu u Aloft London Excelu, a treću u Moxyju Stratford. To mi nije komplikacija, nego posljedica načina na koji biram hotel za svaku pojedinu noć.

Još bolji primjer bilo je putovanje na kojem sam prema Londonu išao preko Manchestera. Prvu sam noć završio u Moxyju Milton Keynes, zatim u Threadneedlesu, nakon toga u Hanbury Manoru, pa tek onda u Moxyju Stratford. Ako se hotel dobro uklapa u konkretan dan, meni nije važno što nisam četiri noći proveo u istoj sobi.

Jednu noć želim nešto bolje

Ako putovanje traje dulje od dvije ili tri noći, imam još jedno pravilo: barem jednu noć želim provesti u boljem hotelu. Ponekad je to skuplji hotel u Londonu, a ponekad me upravo taj izbor izvuče iz grada.

Tako sam otkrio University Arms u Cambridgeu. To je jedan od rijetkih hotela iz kojih mi se zapravo ne želi izlaziti. Apartmani nose imena autora, alumnija i drugih osoba povezanih s Cambridgeom — među njima Virginije Woolf, Charlesa Darwina, Isaaca Newtona i Stephena Hawkinga — a cijeli hotel vrlo uspješno gradi literarnu i akademsku atmosferu.

Naravno da ne vjerujem da je Virginia Woolf stvarno spavala baš u mom krevetu. Ali u apartmanu ostave sasvim dovoljno sherryja i brandyja da nakon nekog vremena više nije potpuno nevjerojatno ni da bi se Virginia mogla materijalizirati upravo u njemu.

Volim i Parker’s Tavern, upravo zato što je toliko tipično engleski da gotovo prelazi u karikaturu, a posebno mi je drag čaj u hotelskoj knjižnici. Knjižnica nije nikakva mračna viktorijanska rupa, nego elegantan i vrlo ugodan prostor u kojem je lako zaključiti da Cambridge može pričekati još pola sata. To je za mene jedan od pravih pokazatelja dobrog hotela: kad znam da vani imam cijeli grad, ali mi se iz hotela svejedno ne ide.

Hanbury Manor potpuno je druga verzija istog osjećaja. To je moja predodžba engleskog ladanja: tradicionalni interijeri, knjižnica, klasičan restoran, bazen, pogled iz sobe i veliko imanje kojim se može dugo hodati. Ondje sam imao jedan od onih rijetkih boravaka u kojima hotel nije bio baza za nešto drugo. Hotel je bio događaj.

Takva noć, međutim, ima svoju cijenu koja nema veze s tarifom sobe. Ako spavam izvan Londona, postavim si granicu da prema vlaku krenem oko 23 ili 23:30. Ne želim provesti večer gledajući na sat i računajući posljednju vezu. Zato smještaj izvan grada nije dobra ideja za noć u kojoj želim ozbiljniji londonski noćni život.

Kad biram hotel zbog iskustva, a kad zbog praktičnosti

Kad odlučim jednu noć potrošiti više na hotel, nemam popis objekata koje uvijek biram niti jedan kriterij po kojem odlučujem. Ovisi o konkretnom putovanju: ponekad me privuče karakter zgrade, ponekad komfor, a ponekad lokacija koja se baš tada savršeno uklapa u plan.

Na nekim su putovanjima, primjerice, prevagnuli karakter i povijesna zgrada. Zato su mi ostali u sjećanju Threadneedles i The Dixon. Threadneedles je u nekadašnjoj viktorijanskoj banci u Cityju, a njegova velika vitražna kupola iz 1856. daje mu osobnost koju generičan poslovni hotel jednostavno nema. The Dixon, blizu Tower Bridgea, nalazi se u zgradi nekadašnjeg Tower Bridge Magistrates’ Courta, odnosno magistratskog suda, i također djeluje kao hotel koji bi teško mogao biti bilo gdje drugdje.

Na drugim sam putovanjima tražio nešto sasvim drugo. The Westin London City i London Marriott Hotel Canary Wharf bili su dobri primjeri kada mi je bio važniji komfor velikog hotela: Westin zbog položaja uz Temzu i suvremenog ugođaja, Canary Wharf zbog prostranijih soba i vrlo dobre povezanosti s centrom. Montcalm East bio je opet drukčiji izbor, vezan uz Shoreditch, Old Street i želju za suvremenijim, dizajnerskijim hotelom. To su primjeri onoga što je u pojedinim putovanjima prevagnulo, a ne hoteli koje automatski biram svaki put.

Ali većinu londonskih noći ne trebam hotel koji će biti događaj. Trebam hotel koji jednostavno odradi posao.

Među hotelima koje zato često provjeravam jest Moxy Stratford. Cijena mu često bude povoljna u odnosu na druge Marriotte u Londonu, a praktički je naslonjen na golemi prometni čvor s Tubeom, DLR-om, Elizabeth lineom i vlakovima. Kada tome dodam Westfield preko puta, lokacija mi je vrlo često korisnija od mnogih skupljih hotela koji su formalno bliže centru.

Aloft London Excel jedna mi je od opcija kada mi odgovara istočni London i kada je cijena dovoljno dobra da prihvatim dulji put do centra. Praktički je uz DLR stanicu Prince Regent, a Elizabeth line lako dohvatim preko Custom Housea. Put traje nešto dulje, ali je jednostavan i predvidljiv, a hotel ima i bazen.

Moxy London Excel meni je prometno manje praktičan od Alofta. Veze postoje, ali lokacija mi se jednostavno ne uklapa jednako lako u rutu prema centru. U mojim pretragama, međutim, vrlo često završi kao najjeftiniji Marriott u Londonu. Ako je razlika dovoljno velika, nekoliko dodatnih minuta hodanja i vožnje javnim prijevozom sasvim mu lako oprostim.

Kad u Londonu sve postane apsurdno skupo, imam i rezervni plan: Moxy Slough, a u ekstremnijoj verziji Moxy Milton Keynes. Milton Keynes zna imati bolesno niske cijene, posebno za bodove, i vlak prema Eustonu može biti vrlo brz. Ali kada dodam hodanje do stanice, čekanje vlaka i nastavak puta s Eustona, to već postaje ozbiljan dio dana. Jeftino je, na kraju, jeftino samo dok gnjavaža ne pojede razliku u cijeni.

Po Londonu bez posebne karte

Kad jednom stignem, javni prijevoz zapravo je najjednostavniji dio cijele priče. Ako sam na istočnoj strani, posebno oko Stratforda i ExCeLa, često koristim kombinaciju DLR-a i Elizabeth linea. U ostalim dijelovima grada uglavnom završim na Tubeu.

Autobuse koristim rjeđe, ali imaju jednu očitu prednost: vidi se grad. Dosta sam ih koristio dok sam bio u The Dixonu i na vožnjama prema Kensingtonu. Kad imam vremena, vožnja autobusom može biti mnogo zanimljivija od podzemne; kad ga nemam, promet može cijelu ideju potpuno uništiti.

Taksi koristim rijetko, Uber nešto češće. Ponekad cijena ispadne sasvim razumna, ali postoji neka londonska zakonitost prema kojoj upravo onda kada mi automobil stvarno treba — kasno je, umoran sam ili moram negdje brzo stići — aplikacija odluči da vožnja vrijedi malo bogatstvo. Srećom, javni prijevoz dovoljno je dobar da mi Uber zapravo rijetko treba.

Ne kupujem nikakvu posebnu kartu unaprijed. Dovoljna mi je bankovna kartica ili telefon za beskontaktno plaćanje.

Ali najviše Londona zapravo vidim hodajući

Unatoč svemu što sam napisao o vlakovima, DLR-u i Tubeu, po Londonu jako puno hodam. Hodanje mi često nije aktivnost između dvije znamenitosti nego jednostavno zamjena za javni prijevoz.

Jednom sam se tako s Paddingtona pješice vraćao sve do Westina — ovisno o ruti, otprilike šest do sedam kilometara. Iz Threadneedlesa sam krenuo prema Temzi i nastavio uz rijeku sve do Westminstera, otprilike četiri kilometra ili nešto više. Hodao sam i od Kensingtona prema Piccadillyju, ponovno nekih četiri do pet kilometara.

Cilj je pritom sasvim običan: hotel, Westminster, Piccadilly. Nije riječ o organiziranoj šetnji niti pokušavam na putu skupiti deset znamenitosti. Jednostavno umjesto Tubea odaberem ulicu. Tako najbolje upijam život Londona.

Sve češće hodam čak i rutama kojima sam već prošao. Više nemam potrebu svaki put pronaći novu ulicu samo zato da bih mogao reći da sam vidio nešto novo. Poznat mi je redoslijed trgova, zgrada, mostova i ulica i upravo mi je to ugodno.

To je možda najveća razlika između mojih prvih dolazaka i današnjeg Londona. Nekada sam išao u London da bih vidio London; danas najčešće idem zato što me tamo dovela predstava, izložba ili nastavak nekog drugog putovanja, a grad onda ispuni prostor između svega toga.

Što stane između predstava

Kad su večeri već rezervirane za predstave, između njih gotovo uvijek ubacim posjet muzeju ili izložbi, a velika je prednost Londona što se u mnoge velike muzejske zbirke može ući besplatno. Ako postoji mogućnost rezervacije termina, rezervirat ću ga.

Povremeno ubacim nešto kraljevsko. Buckinghamsku sam palaču, primjerice, posjetio više puta. U posljednje vrijeme eksperimentiram i s obilascima preko GetYourGuidea, ali moj je dosadašnji zaključak vrlo jednostavan: hit or miss. Vodič koji mi je dodijeljen na jednoj londonskoj turi nije me naročito oduševio, pa za mene plaćena tura ne znači automatski i kvalitetnije iskustvo.

Ni kupnju ne ostavljam slučaju. Gotovo uvijek završim u Marks & Spenceru i gotovo uvijek nešto kupim. Ako sam u Stratfordu, svratim u Westfield; ako sam u centru, najčešće završim na Oxford Streetu. M&S mi posebno odgovara za poslovnu odjeću. Volim što su veličine jasno određene i prema opsegu struka i prema duljini nogavice, pa ne moram birati između toga da mi nešto odgovara u struku ili po duljini. Za poslovne prilike ondje sam pronašao stvarno odlične stvari bez potrebe da pola dana provedem u kupnji. Volim prošetati i Harrodsom, ali tada je kartica najsigurnija u sefu u hotelu.

Ako je hotel dobar, često jedem u njemu

Moje pravilo za hranu jednako je sofisticirano kao i većina ostalih: ako sam u hotelu višeg ranga, vrlo rado jedem u njemu. Ako sam u Moxyju ili nekom drugom funkcionalnijem hotelu, idem van.

Volim mjesta koja nude još nešto osim hrane i pića: prostor, povijest, pogled ili jednostavno osjećaj da je večer ondje događaj. Važno mi je i da to nisu mjesta koja posjetim jednom samo da bih ih prekrižio s popisa. Ako mi se negdje stvarno sviđa, vraćam se.

GŎNG, visoko u Shardu, jedan je od najboljih primjera. Koktel je gotovo opravdanje da sjedim tamo i gledam London ispod sebe. Pogled prema Tower Bridgeu, Temzi i svjetlima grada navečer je, čak i nakon više posjeta, pomalo nadrealan. To mi nije „bar koji sam vidio”, nego mjesto na koje se želim vratiti.

Isto vrijedi za Savoy. U Savoy Grillu sam jednom za večeru ostavio oko 140 funti: tartar, Beef Wellington, desert i izvrsno australsko vino koje još pamtim. Nije bilo jeftino ni po londonskim standardima, ali vrijedilo je svake funte. To mi je zapravo mnogo važniji kriterij od samog računa: sada kad znam koliko košta, bih li ponovno otišao? U Savoy bih.

U Sky Gardenu jeo sam i u Fenchurchu, restoranu čija je suvremena kuhinja nadahnuta karipskim okusima uz britanske utjecaje. Ondje iskustvo čine i hrana i činjenica da večer provodim visoko iznad Londona. Negdje tijekom večeri gotovo uvijek želim popiti i koktel; očito i to ima svoje mjesto u planu.

Afternoon tea je ritual, ne samo hrana

Barem jednom tijekom putovanja, a često i dvaput, pokušam ubaciti afternoon tea. U posljednje vrijeme češće uzmem manji cream tea jer mi je cijeli afternoon tea jednostavno previše hrane, ali sam ritual ne želim izbaciti.

Posebno su mi ostali u sjećanju Savoy i St Ermin’s, a rado se sjetim i London Marriott Hotel County Halla, gdje velik dio iskustva čini pogled kroz prozor ravno prema Big Benu.

Harrods je druga priča. Pamtim ga iz vremena kada je velika čajana sama po sebi djelovala kao događaj. Poslije se ponuda rasporedila po manjim lokalima i izgubila nešto od tog spektakla, premda se kvaliteta i dalje osjećala. U međuvremenu se ponovno mijenjala, što je još jedan dobar podsjetnik da London nikad nije potpuno isti grad koji sam ostavio prošli put.

Ne ostavljam gotovo ništa otvoreno

Prije polaska putovanje mi je praktički potpuno složeno. U Dropboxu imam mapu s ulaznicama, ukrcajnim propusnicama i ostalim dokumentima, a u njoj i Word dokument s cijelim planom. Hoteli, predstave, muzeji, restorani, afternoon tea, transferi i sve ostalo već imaju svoje mjesto.

Nisam tip putnika koji će doći u London i onda uz doručak odlučivati što bi taj dan mogao raditi. Mene opušta to što sam sve logističke odluke već donio kod kuće i što se njima više ne moram baviti kad putovanje počne.

Plan, međutim, nije svetinja. Čim stignem, počinje optimizacija. Vrijeme se promijeni, negdje završim prije nego što sam očekivao, negdje ostanem dulje, vlak kasni, odjednom mi se više hoda nego vozi Tubeom ili London jednostavno ponudi nešto što u mom planu nije postojalo.

To je važna razlika. Ne računam na spontanost tako da putovanje ostavim neplaniranim; najprije ga potpuno isplaniram, a onda ga bez problema mijenjam putem kada pronađem bolju verziju.

Kad krenem od kuće, London je organiziran. Ali London uvijek dobije pravo na posljednju izmjenu.